Oslobođenje – Nelagode i odsustvo svjetlosti

Posmatrajući opšte stanje stvarnosti u državi, sve one vidljive i nevidljive radnje koje stvaraju čvorišta kriza i rasapa, nameće se suštinsko pitanje da li Bosna i Hercegovina kao zemlja ima bilo kakvu alternativu ili bilo kakav drugačiji put van okvira etnonacionalne uslovljenosti, trgovanja strahom, te manipulacije političkim manevrima stranačkih upravljača i vlasnika svega postojećeg. Ako se vratimo na onu brutalnu svakodnevicu koja svojim neuralgičnim tačkama melje sve pred sobom, sabijajući sve ljude u ovoj zemlji koji se ne uklapaju u partitokratsku mašineriju u mišije rupe egzistencije, vidjećemo da malo toga obećava i upućuje na stvarno postojanje onog puta koji bi nas, bez obzira na sve probleme, vodio ka nekom zajedničkom cilju, nekoj definisanoj budućnosti u kojoj bi bilo moguće da se preostala energija i snaga posvete normalizaciji odnosa, njihovoj funkcionalizaciji i trasiranju životnih prilika koje neće vršiti pritisak i prazniti od njenog suštinskog sadržaja ovu zemlju. Pogledamo li posljednje tri decenije iza sebe, kristalno jasno ćemo vidjeti da je od Daytona do danas rađeno sve kako bi se ova zajednica osujetila u svom postojanju i stvaranju atmosfere približne suštinski pozitivnim civilizacijskim modelima vremena u kojem jesmo.

Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika:

Drugim riječima, sve ono što nije do kraja završeno ratom i zločinima legitimirano je u poratnom periodu, dodatno betonirano i produbljivano, tako da bi se rane nastale u rovovima nastavile širiti i da bi se ono što je bila glavna ideja razloga da BiH i dalje kao zemlja postoji učinilo nemogućim i neodrživim. Otuda danas razina našeg besmisla izgleda suludija nego ikad, mi smo iz dana u dan utamničeni u sapetosti, u insceniranim sukobima, u potrebi da nas se nadgleda kao nedonoščad i da nam se kreira osjećaj permanentne nelagode. Jer, da je bilo stvarne volje da se ovdje producira zajednica koja će nakon stravičnog rata tražiti svoj put ka svjetlosti, ka sprečavanju svake mogućnosti da nam se nešto takvo ponovi, mi bismo svim svojim snagama izborili sigurnije, prijatnije i humanije okruženje za sebe i one koji poslije nas dolaze. Ovako, mi smo još na onim početnim koordinatama devedesetih, kao da se ništa od tada nije ni desilo, ni promijenilo. Retorike su iste, namjere i činjenja su takođe isti. Povremena preoblačenja vukova u ovce se možda i dese, ali se vukovi iznova povampire čim se za to stvore povoljni uslovi. A takvih prilika je, znamo, uvijek mnogo.

Sa jedne strane, odgovornost onih koji su izabrani kao predstavnici naroda neupitna je i nedvojbena, sve vlasti koje su protutnjale preko naših brda i dolina jednako su radile protivno većini građana ove zemlje. Stvarajući od nje olupinu na otpadu demokratije, neželjeno dijete od kojeg bi svi da pobjegnu, ali su sa njime na jedan pervertiran način vezani, prije svega jer još postoji dovoljno mogućnosti i resursa da se na toj vezi krčmi i pustoši ono nešto nerasprodatih i neotuđenih bogatstava. Sve što se ovdje dešava usmjereno je ka tome da se preostali potencijali ove zemlje potpuno podvedu pod šapu nekolicine onih koji ispod nacionalističkih proklamacija vide samo priliku za stvaranje privatnih carstava i neograničene moći, izazivajući beznađe i bijedu većine koja se zastrašuje i tjera da tiho, obezvoljena, napušta zemlju. Kada su u pitanju naši međunarodni tutori, njihova uloga u ovakvoj BiH jednako je pogubna i opasna, u kooperaciji sa lokalnim grobarima naše zemlje, oni su našli svoje optimalno mjesto oličeno u želji da ovdje stanje stvari zauvijek ostane u zaostatku, da neprestano budemo predvorje svijeta, a nikada svijet. Kao takvi, nesređeni, mi smo idealan prostor uvoza jeftine radne snage i resursa, poligon za različite eksperimente i treniranje evropocentrične neokolonijalne isključivosti.

Na kraju, ostaje jedno suštinsko pitanje, šta je zapravo sa ljudima koji još žive ovdje, da li su oni u potpunosti odustali od želje da žive u društvu koje ima svoje pravce i ciljeve, da li zaista žele da im neke buduće generacije odrastaju u osjećaju promašenosti i ograničenosti, ili pak još postoji onaj minimum osjećaja samopoštovanja i vjerovanja da se za nešto ima smisla boriti. Dok ne damo tu vrstu odgovora i ne prihvatimo tu odgovornost, plašim se da je sve drugo siguran put u nemir i propadanje.