Oslobođenje – Putinove igre budućnosti

Prošlonedjeljna turneja Milorada Dodika, lidera SNSD-a i predsjednika RS-a, imala je dvostruki značaj: pokazati da – gle čuda! – i on može putovati po svijetu, a onda i da taj službeni put ima pokriće u sastancima. Zbog toga je raspored bio tako krcat: tri dana, tri leta, Beograd, Zürich pa Istanbul, odakle se naš Mile vinuo u ruske krajeve i to ne sam, već s čak dvije TV ekipe iz Banje Luke. Obje, pravo govoreći, u privatnom vlasništvu, ATV je zbog njegove, najblaže rečeno, sumnjive kupovine, i završio na crnoj američkoj listi sankcija za korupciju, RTRS je s njim uznapredovao do faza kojih se ni najtotalitarniji režimi ne bi postidjeli. Računajući i domaćina.

Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:

Elem, sastanku svih sastanaka prethodile su putešestvije čak do džamije, da bi počasni gost – jer Dodik je u Rusiju i otputovao da svojim prisustvom počasti Igre budućnosti – vaskolikom (pravoslavnom) svijetu dobio priliku objasniti s kakvim on muslimanima ima problem, optuživši Bošnjake i za raspad bivše Jugoslavije. Bila je to uvertira jadikovkama koje će tek uslijediti, no između je predsjednik jednog bosanskohercegovačkog entiteta nazočio svečanosti u Kazanju, gdje se i zbivaju rečene igre, inače prvi puta organizirane. To je, tumače nam mediji, prvi međunarodni turnir fidžitalnih sportova, u prevodu – takmičenje u klasičnim sportovima na kojima se može učestvovati i online (?!), što se zove e-sportom, a za nagradni fond od 10 miliona dolara (niko ne piše koliko je to rubalja) organizirano je pet izazova: sportski, taktički, borbeni, tehnički i speedrun. Pa sad možemo pogađati u kojoj je disciplini počasni Mile najbolji, no znamo pouzdano koji je izazov servirao.

Dodik je – o čemu je i sam ponosno govorio – imao 24. sastanak s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, pa iako dio medija tvrdi da je ovaj u Kazanju bio protokolarni, od jedva desetak minuta, prateći servisi lidera SNSD-a objavili su da se predviđenih pola sata produžilo na sat i da je Dodik prvi primljen. Povjerovat ćemo, na neviđeno, da su “drugi šefovi država”, kako to javlja RTRS u želji da podigne repić svome gospodaru, strpljivo čekali da dođu na red. Niko ne piše koji su to. Znamo da je Putin lično na Dodikov rever okačio Orden Aleksandra Nevskog kojim ga je odlikovao za “veliki doprinos razvijanju saradnje Rusije i Bosne i Hercegovine i jačanju partnerstva sa Republikom Srpskom”, kako stoji u obrazloženju. I mada to jeste prvo službeno Putinovo priznanje, nije i rusko: 2012. je, naime, tadašnji predsjednik Dmitrij Medvedev Dodiku poslao Orden Družbe. Sve skupa zorno ilustrira saopćenje zvaničnog Kremlja: Republika Srpska je naš prijatelj, hvala što podržavate Rusiju, kazao je Putin.

Malo je čak i reći da dio naše zemlje u kojem je Dodik predsjednik podržava Rusiju: uprkos potpisu Nebojše Radmanovića na opredjeljenje BiH za NATO, upravo SNSD čini sve da blokira put ka Sjevernoatlantskoj alijansi. Rusija je i ispričnica koju SNSD i Dodik koriste za blokadu evropskog puta naše zemlje, zapravo je Rusija odličan paravan, a vjerovatnije još bolji naredbodavac za brojne alibije koje Dodik sebi priskrbljuje braneći i vlastitu poziciju vožda. Tokom susreta je, i ovom prilikom, Putinu naglasio odbijanje NATO-puta BiH, jer “su Srbi dva puta bombardovani, Srpska jednom, Srbija drugi put”, no nije ga pitao za objašnjenje zašto je Rusija davala zeleno svjetlo za bombardiranje RS-a tokom rata devedesetih na teritoriji Bosne i Hercegovine, a jeste u najmanje dva navrata. Još je zanimljivije Miletovo upozorenje na “novorođenu djecu koja imaju posljedice od osiromašenog uranijuma zbog bombi” – em je degutantno, s obzirom na količinu bombi koje su upravo bivša JNA i VRS prosuli po Balkanu, em je odveć očigledna aluzija na rusko bombardiranje Ukrajine. Pa ipak su i Putin i Dodik mudro klimali glavama.

Razgovarali su i o projektu Južne i Istočne interkonekcije, jer je riječ – čak i po Dodikovom priznanju – o jedinoj opipljivoj privrednoj suradnji. I nesumnjivom interesu Rusije, zbog čega je ruski predsjednik obećao “isti nivo snabdijevanja” i razgovore o “dugogodišnjim garancijama za RS”, što nam je presretni Mile odmah i objasnio kao “ponudu stabilnosti našim partnerima”. Da je, kazao je, izgrađen gasovod iz Srbije prema Banjoj Luci, danas bismo bili u situaciji da jeftinim gasom mnogim zapadnjacima ponudimo jeftinu energiju, tumači Dodik odmah optužujući Bošnjake iz Sarajeva koji su to onemogućili i obećava da “im to neće oprostiti”. Osim na Bošnjake, Putinu se požalio na opoziciju u RS-u, mrski Zapad, koji je čitav vrh RS-a stavio pod sankcije SAD-a i Velike Britanije, i na visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta. Očekivano, kao uostalom i oni koje je pohvalio: predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, premijera Mađarske Viktora Orbana, te “prijatelje iz Evrope zahvaljujući kojima EU nije uvela iste sankcije”. A domaćin, veli, dijeli njegova stajališta.

Ne znam za Bruxelles, ali u našim je krajevima uvijek od sadržaja bilo važnije ko je nešto rekao. U ovom slučaju zakićeni Dodik, koji ne krije divljenje spram kićenika, koji je jedan od najvažnijih globalnih ljudi i lidera, koji nije čovjek rata, već je bio primoran da brani svoje nacionalne i državne interese. I još: Putin savršeno dobro zna stanje u BiH i RS-u i smatra nedopustivim da nam otmu imovinu pa Rusija to neće prihvatati. “Ovdje je vaskrsla snaga Republike Srpske i ja sam na to ponosan”, zaključio je Mile, posvećujući dobijeni Orden budućnosti RS-a, usput najavljujući raspad EU i SAD-a, i svega što postoji, osim Rusije. Igre budućnosti su, protumačio mu je domaćin, humanitarnog karaktera. Onog istog kojim je pravdao agresiju na Ukrajinu.