VUČIĆ SVAKE GODINE OMOLAVAŽAVA OLUJU JER SU HRVATI POKAZALI DA SU PRIČE O SRPSKOM HEROJOSTVU I RATNIŠTVU BAJKA: : “Oluja” kao simbol slobode i suprotstavljanje nostalgiji za Jugoslavijom

To da je Vučić usporedio današnju Hrvatsku s NDH, ne treba čuditi. Iz perspektive jednog okorjelog srpskog nacionaliste, Šešeljevog potrčka, samostalna i slobodna Hrvatska je uvijek slična NDH.

Piše: Dr. fra Luka Marković

Prema logici „četničkog ili srpskog sveta“ normalan Hrvat je samo onaj koji žali za Jugoslavijom, to jest za bratstvom i jedinstvom, kakvog u toj državi nikada nije bilo. Da ga je barem djelomično bilo, ne bi se JNA svrstala na četničku stranu.

Vučić, koji se u Srbiji ponaša poput sjevernokorejskog diktatora, pokušava svake godine u isto vrijeme omalovažiti „Oluju“, proglasiti je zločinačkom vojnom akcijom.

Ne čini on to samo zbog toga što mrzi Hrvate, nego i zbog toga jer su Hrvati pokazali da je priča o srpskom herojstvu i ratništvu bajka.

Istina, ima u Hrvatskoj, i među Hrvatima, onih koji će ovih dana s tugom gledati na proslavu „Oluje“, jer im je dokrajčila snove o bilo kakvom opstanku Jugoslavije, zemlje u kojoj su se kao privilegirana kasta osjećali dobro.

Neki to i javno pokazuju, dok se drugi skrivaju iza priče o domoljublju. Narod im vjeruje, iako su kasno progledali. Iz njihove perspektive progledali su na vrijeme, jer su se uspjeli dobro uhljebiti.

Prisjećam se intervjua za jedan liberalni zagrebački tjednik. Mlada novinarka koja je bila na promociji moje knjige „Europa na raskrižju“ u Zagrebu, zove i traži razgovor za tjednik. Pristajem pod uvjetom da razgovor bude korektno prenesen.

Na moje zadovoljstvo, to se i dogodilo.

Nekoliko mjeseci nakon intervjua, nalazim se s novinarkom, na njezinu inicijativu, u „Gradskoj kavani“ na Trgu Bana Jelačića. Među ostalim reče mi za vrijeme razgovora kako ju je glavni urednik tjednika jednom zgodom upitao kako je mogla napraviti onaj razgovor u tjedniku.

Pomišljam da se radi o meni, jer se ideološki i ne uklapam u sadržaj dotičnog tjednika. Ne, ne, ne radi se o razgovoru s Vama, pojašnjava mi novinarka. O kome? Radoznao sam.

Pojašnjava mi da je u prethodnom broju, prije razgovora sa mnom, imala intervju s uglednim francuskim filozofom Finkelkrautom. I? Pitam začuđeno.

Razgovor se glavnom uredniku nije svidio, jer je Finkelkraut svojevremeno zagovarao priznavanje Hrvatske. Odahnem na trenutak, sretan da se ne radi o meni. Pa ipak, odlazim nakon susreta zbunjen činjenicom da u Hrvatskoj, osim Srba, još uvijek postoje oni koji tuguju zbog propasti Jugoslavije. Nažalost, ima ih i danas podosta u svim strukturama društva. Ima i onih koji današnju Hrvatsku promatraju poput Vučića.

Teško je osloboditi se krivih sjećanja iz ranog djetinjstva kad se u ponekim obiteljima na sve domoljubne Hrvate gledalo kao na ustaše.

Razlog više da se „Oluju“ slavi, i to ne samo zbog propasti Jugoslavije i komunizma, zbog hrvatske slobode, nego i zbog toga što je pokazala da su „četnici“ dobri borci samo tada kad idu u rat protiv nenaoružanih civila.

Bilo bi još i bolje kad bi se domoljubi jakih emocija uspjeli kontrolirati. Hrvatska je stvorena zahvaljujući herojstvu domoljuba, ali i iskustvu onih koji su znali da Hrvati nemaju previše prijatelja u Europi i svijetu. Nažalost, ništa bolje nije niti danas.

Razlog više za mudro ponašanje u kojem razum igra jaču ulogu od emocija. Srbi mogu četnikovati kolikogod žele, svijet im neće zamjeriti. Zar susret europskih i svjetskih čelnika s Vučićem ne govori nešto o tome?

Ali kad kod Hrvata bilo što asocira na vremena Drugog svjetskog rata, uznemire se oni koji samostalnu Hrvatsku nikada nisu niti željeli.

Treba se samo prisjetiti riječi francuskog predsjednika Mitterranda kako je hrvatski narod bio za vrijeme Drugog rata na krivoj strani. Kao da to može opravdati srpske zločine u Vukovaru, Škabrnji, pa i širom Hrvatske i BiH? Ima takvih u europskoj i svjetskoj politici još uvijek.

Ne sjećaju se oni grozota koje su činili u kolonijama, ali se sjećaju zabluda onih Hrvata iz Drugog svjetskog rata kod kojih su emocije bile jače od razuma. Upravo bi to trebalo biti upozorenje onima koji iz neznanja ponekad žele i ono što Hrvatskoj više šteti nego koristi.

Vrijeme je da, kako bi rekao Freud, kočijom upravlja kočijaš (razum), a ne konji (emocije). To ne znači da ne treba biti budan u odnosu na one kojima su usta puna domoljublja, a u duši plaču zbog propasti Jugoslavije.

U svakom slučaju „Oluju“ treba slaviti, jer je napokon pokazala da su iluzorni četnički snovi o Srbiji od Virovitice do Karlobaga, kao i to da se na dostojanstven način može poraziti agresora.

Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković