Aleksandrijski svjetionik: Sudbina čuda antičkog svijeta

U drevnom egipatskom gradu Aleksandriji, na malenom otoku Faros, nekad je ponosno stajao Aleksandrijski svjetionik, čudo svijeta iz antičke dobe. Ovaj monumentalni svjetionik, visok čak 120 metara, bio je tehnološko čudo svog vremena i služio je kao inspiracija za mnoge svjetionike koji su uslijedili. Njegov dizajn postao je mjerilo za gradnju svjetionika širom svijeta, čineći ga ne samo fizički velikim, već i simbolički važnim.

Unatoč svojoj slavi i važnosti, Aleksandrijski svjetionik nije bio pošteđen nedaća i katastrofa. Nakon što je pretrpio brojne nevolje, ovaj veličanstveni objekt na kraju je završio u ruševinama.

Zanimljivo, priča o svjetioniku započela je u trećem stoljeću prije nove ere, kada je Ptolomej, grčki general i suradnik Aleksandra Velikog, sebe proglasio faraonom i pokrenuo njegovu izgradnju, dodajući intrigantnu notu ovom fascinantnom dijelu povijesti.

Možda je za izgradnju svjetionika zaslužan Sostrat iz Knida, iako postoji mogućnost da je on bio samo onaj koji je projekt financirao. Ovaj veličanstveni svjetionik niknuo je na otoku Faros u aleksandrijskoj luci s jednim glavnim ciljem: da osvijetli put brodovima prema sigurnoj luci i štiti ih od noćnih brodoloma. Zanimljivo je kako u mnogim romanskim jezicima riječ za “svjetionik” vuče korijene upravo od imena “Faros”.

Iako se brojke razlikuju, za dovršetak svjetionika bilo je potrebno najmanje deset godina, a možda i do tri desetljeća. Konačno je bio završen za vrijeme vladavine Ptolomeja II, koji je kraljevao od 284. do 246. godine prije naše ere.

Kada je bio dovršen, Aleksandrijski svjetionik se uzdizao nevjerojatnih 120 metara iznad luke, čime je postao jedna od najviših građevina koje je čovjek ikad stvorio. Priče kažu da je statua na njegovom vrhu, koja je možda predstavljala Ptolomeja, Aleksandra Velikog ili nekog od grčkih bogova, dodatno povećala njegovu impresivnu visinu. Samo su Piramide u Gizi bile bliže nebu od njega.

Aleksandrija, sa svojim svjetionikom, bila je prava riznica života i kulture. U njoj su se nalazili Aleksandrov grob, Muzej Aleksandrije – epicentar znanja, hram Serapeum, te Knjižnica Aleksandrije, koja je bila pravo skladište drevnih mudrosti. No, Aleksandrijski svjetionik se isticao ne samo kao dio te bogate tapiserije, već i kao pravo arhitektonsko remek-djelo.

Zagonetka dizajna slavnog svjetionika

Tajne koje okružuju Aleksandrijski svjetionik najviše su razotkrivene zahvaljujući radu Hermanna Thierscha, njemačkog arheologa iz 20. stoljeća, osobito njegovoj studiji iz 1909. godine, “Pharos, Antike, Islam und Occident”. U njoj Thiersch detaljno opisuje trofaznu konstrukciju svjetionika: osnovu kvadratnog oblika, srednji dio u obliku osmerokuta, te cilindrični vrh. Svaka razina dizajnirana je tako da se blago sužava prema gore, uz spiralnu rampu koja vodi do vječne vatre na samom vrhu.

Osim te vječne vatre, vrh svjetionika krasio je i reflektirajući ogledalo, vjerojatno od bronze, koje je svjetlost vatre širilo sve do horizonta, omogućujući brodovima da ga vide na udaljenosti od gotovo 50 kilometara.

Iako su ga potresi više puta oštetili, zahtijevajući obnove, opisi Aleksiandrijskog svjetionika ostali su iznenađujuće konzistentni kroz povijest. Sagrađen od svijetlog kamena, s jedne strane, prema moru, nosio je posvetu bogu Zeus. A onda, gotovo kao u legendi, svjetionik je postepeno nestao, uronivši u morske dubine.

Kraj epohe Aleksandrijskog svjetionika

Između 796. i 956. godine, serija snažnih potresa uzrokovala je velika oštećenja na Aleksandrijskom svjetioniku, stvarajući pukotine na različitim mjestima, a posebno na vrhu, koji je izgubio oko 18 metara svoje visine.

Stoljećima kasnije, serija još opasnijih prirodnih katastrofa, uključujući potrese i tsunamije 1303. i 1323. godine, dodatno je devastirala ovu drevnu građevinu, pretvarajući je u tek malenu ruševinu.

Do 1480. godine, egipatski sultan odlučio je izgraditi tvrđavu unutar ostataka svjetionika, simbolički zapečativši njegovu sudbinu.

Iako su se zapisivanja o svjetioniku nastavila — s njegovim prvim spomenom među čudima svijeta u 6. stoljeću i ostacima koji su stajali još u 12. stoljeću — činilo se da je Aleksandrijski svjetionik zaboravljen sve do 20. stoljeća. Tada su arheolozi otkrili nešto iznenađujuće, vraćajući ga iz zaborava u fokus znanstvene zajednice.

Oživljavanje izgubljenog čuda antičkog svijeta

1916. godine, arheolog Gaston Jondet naišao je na potopljene ostatke u staroj aleksandrijskoj luci. Iako su njegovi zapisi o ruševinama bili detaljni, nedostatak arheoloških dokaza onemogućio je precizno datiranje. Te iste godine, Raymond Weill i kasnije Sir Leopold Halliday Savile 1940. godine, također su istraživali ruševine.

Postalo je očito da nešto leži ispod površine blizu Aleksandrije, ali prava priroda tog nečega ostala je misterij.

1968. godine, zahvaljujući potpori UNESCO-a, Honor Frost predvodila je podvodnu arheološku ekspediciju, potvrđujući Jondetovo otkriće i sugerirajući da ruševine pripadaju Aleksandrijskom svjetioniku. Međutim, daljnja istraživanja su prekinuta zbog vojne okupacije područja.

Tek 1994., Jean-Yves Empereur ponovno je otkrio fizičke ostatke svjetionika, ovaj put jasno ih identificirajući među valovima kraj otoka Faros. Egipatska vlada zadužila je Empereura da dokumentira arheološki značajne nalaze uz obalu Farosa, što je rezultiralo prvim podvodnim snimkama ostatka svjetionika.

Empereur i njegov tim izronili su brojne artefakte, uključujući ogromne blokove granita, sfinge, obeliske i stupove s natpisima iz vremena Ramzesa II, kako navodi Smithsonian Magazine. Do kraja 1995., više od 3.300 dijelova svjetionika bilo je katalogizirano, s nekima od njih izloženima u aleksandrijskim muzejima, dajući Aleksiandrijskom svjetioniku novu priliku da zasja.

Napredak u tehnologiji omogućio je daljnja otkrića o drevnoj Aleksandriji, uključujući otkrivanje pristaništa, domova i hramova, potonulih uslijed katastrofa. Kako Empereur ističe, dok hodamo aleksandrijskim ulicama, drevna povijest leži tik ispod naših nogu, podsjećajući nas na slojevitost prošlosti koja čeka da bude ponovno otkrivena.