Gospođa ministarka iz naše mahale

U vrijeme kada je u medijima objavljena vijest da bi funkciju gradonačelnika Sarajeva mogao obavljati Bogić Bogićević, čovjek po svemu zaslužan za mnoge istorijski važne tačke naše prošlosti i prošlosti grada na Miljacki, javila se svojevrsna nada da bi to, iako simbolično, prvo lice grada moglo pripasti osobi koja bi na respektabilan način predstavljala glavni grad Bosne i Hercegovine, sa svim njegovim simboličkim kapitalom, dostojanstvom i odsustvom bilo kakvog populističkog diskursa bildanja stranačkih poena preko gradskih manifestacija i onoga što bi trebala biti slika Sarajeva kao otvorenog, modernog i prijemčivog grada.

Čitajte kolumne Đorđa Krajišnika: 

Iako funkcija gradonačelnika sama po sebi nema neku dublju političku važnost, ona ipak predstavlja mogućnost da se na čelo grada dovede osoba u kojoj će biti sadržano sve ono što bi trebalo biti Sarajevo, bar u nekoj željenoj perspektivi, jer bi se tim činom poslala jasna poruka opredijeljenosti grada da se razvija, da uvažava sve ono što je njegova prošlost, ali i da se prema onome što je sadašnjost odnosi na način dostojanstven i prihvatljiv za jedan evropski grad. Drugim riječima, bila je to prilika za Sarajevo, kojom se moglo poslati poruku da ovaj grad ima unutar svojih preostalih okvira želju da neke stvari mijenja, da iskorači iz narativa devedesetih i konačno na pravi način zakorači u 21. vijek. Znamo kakva je kampanja potom uslijedila i kako je čovjek koji se u poznim godinama odlučio da prihvati kandidaturu za gradonačelnika, pokazavši time još jednom svoju jasnu opredijeljenost i veličinu, izigran i obezvrijeđen. Taj čin, dakako, ništa nije rekao o samom Bogićeviću, već prije svega o opštoj atmosferi koja se u sarajevskoj kotlini njeguje i svim onim sitnočaršijskim interesima koji su se “sablaznili” samim pomenom da bi on mogao biti gradonačelnik.

Sarajevo je danas grad sa mnogim problemima, kao uostalom i svi drugi naši gradovi, ispod one skrame veličine koja se prigodničarski ističe u vrijeme obilježavanja važnih datuma, ostaje zapravo malo onog suštinskog što gradu daje okvire ozbiljnosti i progresije. Preciznije govoreći, ako se malo razmaknu zavjese onoga što se gura u prvi plan, vidjećemo da unutar grada mnoge stvari još nisu ni blizu funkcionalizirane, odnosno da se u mnogo čemu promašuje i da se obrisi grada kao jedne evropske prijestolnice gube usljed nemogućnosti da se jasno definiše njegov pravac i uloga u savremenom svijetu. Istina, pomaci postoje, neke se stvari mijenjaju, ali jednako tako mnoge od njih ostaju nedovoljno tretirane, pa se stiče dojam da se sa jedne strane pravi korak naprijed, dok se sa druge strane potežu dva koraka nazad. Aktuelna gradonačelnica Sarajeva, dojma sam, svojim populističkim ispadima, svakodnevnim brljavljenjima i promašajima u zaključivanju, nastojanjima da se o svemu oglasi, na sve ima komentar i mišljenje, predstavlja ako ne oba, onda bar jedan od tih koraka unazad. Ono što Benjamina Karić na dnevnom nivou proizvede u svojim oglašavanjima predstavlja klasičan primjer estradnog gradonačelnikovanja, koje bez imalo ukusa i svijesti o tome šta grad, kao urbana cjelina jeste, nastoji u prvi plan istaknuti vlastitu političku promociju, a ne predstavljati grad, boriti se za njegov napredak i izgradnju koja ne ide za politikantskim manevrima podilaženja najširim stranačkim masama.

Pri tome, ukoliko pogledamo razinu nemuštosti kojom gradonačelnica, poput uvrijeđene tinejdžerke, ulazi u konflikte i razračunavanja sa neistomišljenicima, njeno upinjanje da na sve odgovori, da se sa svakim sukobi, postaće nam jasno da ona nedvojbeno pripada onoj generaciji političkih podmladaka kojoj pripada i njen kolega iz Banje Luke Draško Stanivuković. Uvijek se u tome vraćam na onu tačku susreta ovo dvoje mladih ljudi na početku njihovog mandata, ta mladost na koju se računa, u onom smislu treba mladi da preuzmu, pokazuje se u svojim krajnjim konzekvencama retrogradnija i tutumračkija od svega drugog. Istina, dok Stanivuković insistira na đedovanju i jahanju konja, Karić u svojim manevrima isto to radi, samo je konja zamijenila tramvajem. Neko bi rekao da je razlika golema, ali nije, suština ostaje ista. Posrijedi je duboko nerazumijevanje onoga što grad kao takav jeste, te potreba za samopromocijom koja prevazilazi svaku granicu dobrog ukusa. Jasno je, preko gradova koje vode, ovi mladi ljudi streme da sutra zasjednu na neke još važnije funkcije i da odozgo samo pojačaju vlastitu bahatost, a nama će da pljušti po glavi od njihovih konstrukcija i upinjanja.