Da li dijete mora imati vannastavnu aktivnost? Između dječijih interesovanja, roditeljskih očekivanja i pritiska okoline

Piše: Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut

Koliko puta ste čuli pitanje: „Na šta vam dijete ide?“ Trening, folklor, strani jezik, muzička škola, plivanje… A koliko puta ste osjetili potrebu da se opravdate ako je odgovor: „Ni na šta, trenutno ne pokazuje interesovanje“?

Danas se gotovo podrazumijeva da dijete, pored škole, mora imati i neku vannastavnu aktivnost. Ako ne ide ni na šta, roditelji se nerijetko suočavaju sa pitanjima, poređenjima, pa čak i osjećajem da nisu dovoljno učinili za njegovo odrastanje. Ali dijete ne mora ići ni na jednu vannastavnu aktivnost da bi imalo kvalitetno djetinjstvo. Roditelj nije podbacio ako njegovo dijete nema trening, kurs ili časove muzike.

Vannastavne aktivnosti mogu imati izuzetno važnu ulogu u razvoju djeteta. Kroz sport djeca razvijaju motoriku, uče o saradnji, pravilima, pobjedi i porazu. Kroz muziku, ples, likovno stvaralaštvo ili druge aktivnosti razvijaju kreativnost, strpljenje, koncentraciju i osjećaj kompetentnosti. Ipak, njihova korist ne znači da ih svako dijete mora imati, niti da je broj aktivnosti pokazatelj kvaliteta roditeljstva.

Šta kada dijete ne želi nigdje da ide?

Postoje djeca koja jednostavno ne pokazuju interesovanje za organizovane aktivnosti. Roditelji pokušavaju sa sportom, muzikom, plesom, jezikom, nude različite mogućnosti, ali dijete odbija ili kratko pokaže interesovanje pa odustane. U takvim situacijama roditelji često počinju da preispituju sebe. Da li propuštaju da otkriju neki talenat? Da li je dijete nezainteresovano ili previše vezano za kuću? Ponekad se u sve to umiješa i poređenje sa drugom djecom. Važno je razumjeti da nezainteresovanost za organizovane aktivnosti nije isto što i nezainteresovanost za život. Dijete može imati bogat unutrašnji svijet i interesovanja koja nisu lako prepoznatljiva odraslima. Neka djeca vole da čitaju, crtaju, konstruišu, istražuju, provode vrijeme napolju ili se jednostavno igraju. Njihova interesovanja možda nisu organizovana u raspored, ali to ne znači da su manje vrijedna. Zato je važno djeci ponuditi različita iskustva i mogućnost da nešto probaju, ali bez pritiska da moraju zavoljeti svaku ponuđenu aktivnost. Ponekad im je jednostavno potrebno više vremena da otkriju šta ih zanima.

A šta kada dijete želi sve, ali ne zna gdje da se zaustavi?

Druga grupa roditelja suočava se sa potpuno drugačijim izazovom. Njihovo dijete želi na sve. Danas ga zanima fudbal, sutra klavir, za nekoliko dana karate, a već sljedeće sedmice nešto sasvim drugo. Radoznalost i promjenjivost interesovanja prirodni su dio odrastanja. Djeca kroz isprobavanje otkrivaju šta im odgovara, šta ih raduje i u čemu uživaju. Ne treba očekivati da dijete odmah prepozna aktivnost kojom će se baviti godinama. Ipak, nije dobro ni svaku novu želju automatski pretvoriti u novu obavezu. Dijete tek razvija sposobnost istrajnosti, planiranja i razumijevanja da svaka aktivnost zahtijeva vrijeme i trud.

Važno je razlikovati dijete koje odustaje zato što mu aktivnost zaista ne odgovara od djeteta koje odustaje čim naiđe na prvu prepreku. Nije dobro insistirati po svaku cijenu, ali nije dobro ni učiti dijete da je odustajanje uvijek najlakši izlaz čim nešto postane teško.

Dogovoreni probni period može biti dobro rješenje. Dijete dobija priliku da upozna aktivnost, a istovremeno uči da odluke podrazumijevaju i određenu odgovornost.

Gdje je onda mjera?

Mjera nije ista za svako dijete. Zavisi od uzrasta, temperamenta, potreba, interesovanja, školskih obaveza i porodičnih okolnosti. Ono što je jednom djetetu izvor radosti i energije, drugom može biti dodatno opterećenje. Zato je važnije od broja aktivnosti posmatrati kako se dijete osjeća. Roditelji mogu sebi postaviti nekoliko konkretnih pitanja:

* Da li moje dijete zaista želi da ide na ovu aktivnost ili ide zato što ja mislim da bi trebalo?
* Da li se raduje odlasku ili svakog puta moram da ga ubjeđujem i nagovaram?
* Ima li dovoljno vremena za igru, druženje i odmor, bez gledanja na sat?
* Da li sam mu ponudio dovoljno različitih iskustava ili sam prerano zaključio da ga ništa ne zanima?
* Da li ga podstičem da bude istrajno ili od njega očekujem da nastavi nešto što ga čini nesrećnim?
* Da li raspored prilagođavam njegovim potrebama ili pokušavam da ga uklopim u očekivanja okoline?

Možda je najvažnije pitanje: Da li moje dijete ima ispunjen dan ili samo popunjen raspored?

Posebno je važno sačuvati vrijeme u kojem dijete nema unaprijed određen zadatak. Vrijeme u kojem ne mora ništa da postigne, nikome da se dokazuje i ne mora biti produktivno. Slobodna igra razvija samostalnost, inicijativu, maštu i sposobnost da dijete samo organizuje svoje vrijeme. Slobodno vrijeme nije praznina koju odrasli moraju popuniti. Vannastavna aktivnost ne treba da postane produžetak roditeljskih ambicija. Dijete ne mora ostvarivati neostvarene snove svojih roditelja, dokazivati njihov uspjeh niti biti potvrda da su oni dobri roditelji. Njegov talenat nije porodični projekat, a svaki njegov rezultat ne mora biti dokaz roditeljskog ulaganja. Ponekad roditelji iz najbolje namjere organizuju gotovo svaki sat djetetovog dana, uvjereni da mu tako pružaju više mogućnosti. Međutim, djetetu nisu potrebne samo mogućnosti nego i prostor da ih bira, da pogriješi, promijeni mišljenje i upozna vlastite granice.

Dijete ne mora imati vannastavnu aktivnost da bi bilo uspješno, zadovoljno i ispunjeno. Potrebni su mu prostor za igru, odmor, istraživanje, podrška i sloboda da postepeno otkriva sebe.

Cilj nije da dijete ima popunjen svaki termin već da ima ispunjeno djetinjstvo.