Jergović: Kolovoz je vrijeme kad ljudima koji misle na zimu dolazi ugljen

Krajem srpnja išlo se na Bjelave, da se naruči ugljen. Široko, prostrano neasfaltirano dvorište, s visokom betonskom ogradom sa svih strana, u kojem su tri nejednaka crna brijega. Kolni kamionski ulaz, a uz ulaz tek nešto veća portirska kućica. U njoj dvije sobice: u prvoj uniformirano lice s brkovima i pištoljem za pasom, u drugoj, još manjoj, stol, vječita (u julu, ipak, ugašena) grijalica, školska stolica, i na stolici stariji službenik. Ispred kućice red, troje-četvero njih, čekaju da uplate ćumur. 

Ćumur je svakodnevni naziv za ugljen. Službeni naziv, riječ koja se upisuje u priznanicu je – ugalj. Tri su vrste ugljena, nazivi su im po tri velika bosanska rudnika, po cijeni se jako razlikuju. Kupuje se na otplatu – uz penzionersku ili sindikalnu priznanicu – na šest mjeseci. Ne znam kupuje li itko za gotovinu. Uskoro će se, početkom osamdesetih, sustav modernizirati, pa će se kupovati također na otplatu, ali na šest čekova, tako da više neće biti potrebne priznanice.

Ćumur obično dolazi dva tjedna po uplati. Stiže nenajavljeno, malim tamićem, koji majstor iskipa pred kuću. Ako je netko slučajno tu, usmjeri vozača da teret istrese pred šupu ili podrum. Ako nikoga nema, on to uradi po svome. Još i prije nego što se to dogodilo, po susjedstvu se začuju glasovi: “Doš’o ćumur, doš’o ćumur, doš’o ćumur…” Izgovaraju to po nalogu trenutka svi koji imaju glasa: stari, mladi, djeca… Onima koji nisu još ni iz pelena izašli, to što biti prva rečenica u životu: “Doš’o ćumur!”

Nakon što sam se prije trideset i koju godinu doselio u Zagreb, zaputio bih se u šetnje po Trnju, Trešnjevci, Knežiji, tim starim proleterskim naseljima obiteljskih kuća bez parnog grijanja i plinskih instalacija, pa bih zagledao okna na podrumima i ulaze u drvene šupe, je li oko njih zacrnjeno, a dva-triput sam, možda, u to vrijeme vidio ugljene brežuljke pred kućama. Kako se u Zagrebu kaže “doš’o ćumur!”, to ne znam, a čini mi se da to više nemamo koga ni upitati.

Ugljen se naručivao krajem srpnja, da bi došao u kolovozu, jer je takav bio red. I zato što s jeseni nastupa gužva, tad, vjerovalo se, ugljen naručuju svi, pa nikad ne možeš znati kad će ti doći. Osim toga, ćudljiva je u ovim krajevima klima, nije se jednom dogodilo da u rujnu već padne prvi snijeg, a malo što je veći peh i baksuz nego kad po upravo pristiglom ugljenu sipi susnježica, pada snijeg, lije kiša. Poslije ćeš cijelu zimu muku mučiti s vlažnim ćumurom. Od mokrih drva, mokar ugljen ništa nije bolji.

U uhu mi je taj zvuk, vrlo ga jasno mogu čuti, premda ga, vjerojatno, nisam čuo punih četrdeset godina, kada se ujutro, negdje oko osam, kroza san po asfaltu ispred kuće uz brundanje kamionskog motora prospu dvije tone miljevine. Skačem iz postelje, oblačim se, tražim staru trenirku, stare zimske kundure, koje služe samo za jednu svrhu i za jedan dan u godini, trčim u podrum po lopatu, i onda sljedeća dva sata kroz podrumski prozorčić, na mrtvoj strmini Sepetarevca, lopatam ćumur i usput ćaskam sa susjedima. Njima je, kao i meni, ovo jedan od onih životnih događaja kojima se mjeri vrijeme. Kada se prvim kolovozom nadvoje prelomi ljeto, počinje stizati ugljen. Svakoga radnog dana, sve do kraja mjeseca, odnekud će se, u različitim varijacijama čuti taj zvuk kada se tona, dvije ili vrlo rijetko tri tone ugljena rasipaju po asfaltu. Neki bi skladatelj, neki naš Max Richter ili Brian Eno, da je bilo sreće, mira i sabranja, taj zvuk sačuvao u svom glazbenom komadu. A pjesnik bi razabrao sve te glasove, koji bez razloga i smisla ponavljaju kroz vrijeme, sve dok vrijeme ne istekne: “Doš’o ćumur, doš’o ćumur, doš’o ćumur…” Ili kao na onom albumu Ede Maajke, objavljenom već prije dvadeset godina: “Stig’o ćumur!”

Ako svoje vrijeme razaberem u godine, između 1975. i 1992, koliko smo se dugo na Sepetarevcu grijali (i) na ugljen, ispada da sam najviše petnaest puta, u petnaest kolovoza, dočekivao ćumur, a zatim ga lopatao u podrum. Premda će vjerojatnije biti da tih prilika nije bilo više od dvanaest. Ali u moje iskustvo taj je ceremonijal upisan kao jedan od upečatljivijih formativnih doživljaja. Premda u njemu nije bilo ni zla, ni dobra, nisam se napatio, ni nauživao, nije me, barem mi se tako čini, usrećivao, a nije me ni činio nesretnim, taj me je doživljaj učinio ovakvim kakav jesam. Utjecao je na moj identitet, jer da nisam svakog kolovoza lopatao ugljen u podrum na Sepetarevcu, bio bih drukčiji čovjek.

Moji prijatelji imaju devetogodišnjeg sina, koji, kako bi moja Nona za mene rekla, zna na čemu vrag spava. U sve se razumije, o svemu ima svoje mišljenje i izgrađen stav. Ali taj dječak živi u svom djetinjstvu i, barem po mojim mjerilima, izvan je svakog odraslog vremena. U kolovozu 1975. imao sam devet godina, i prvi sam put, cijelo jedno prijepodne, lopatao ugljen kroz prozor podruma na Sepetarevcu. Susjedi su se nudili da pomognu, ali ja nisam dao. Nailazili su ljudi koji se tim poslom bave (koje smo nazivali skupnim, uvredljivim imenom – Šiptari), ali sam molio da me se pusti da sam radim. Nona me je pustila, i ja sam, s devet svojih godina, dvije tone ćumura uspio ubaciti u podrum. Ruke su mi bile u žuljevima, sutradan su me boljeli svi mišići, ali sam bio sretan, jer sam ispunio svrhu i cilj svoga života. Učinio sam nešto od čega ništa veće ne postoji. I sve do danas, te dvije tone prvi put izlopatanog ugljena najveće su moje životno ostvarenje. Nemam naročitog razloga da o njemu govorim pred drugim ljudima, drugi ionako nikad ništa ne shvaćaju, ali pred samim sobom ja većeg razloga za samopoštovanje nemam. Pomislite li ikad, vjerojatno s razlogom, da sam ohol i previše use zagledan, ili da o sebi imam previsoko mišljenje, budite sigurni da je tomu razlog u dvije tone izlopatanog ugljena, u kolovozu 1975, kad mi je bilo devet godina. Sljedeće godine je već bilo lako. I svih sljedećih godina, do kraja svijeta na Sepetarevcu. Žao mi je prijateljeva pametnog dječaka, skoro bih rekao da sam i zabrinut za njega, strašna su ta preduga djetinjstva, strašno je to beskonačno vrijeme što ga provodiš u košmarima djetinjstva. Sretao sam četrdesetogodišnjih dječaka i djevojčica, i u njihovim očima prepoznavao sam sav užas nedoraslih. Netko bi te, majka mu stara, trebao pustiti da izlopataš svoje dvije tone ćumura!

Zazoran sam pred infantilizacijom društva i pred tim dvadesetčetverosatnim bdjenjem nad djecom. Plašim se da nam nema spasa, jer svijetom ovim vlada osamdesetogodišnji klinac, kojemu nisu dali da odraste, da bi ga zatim izabrali za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Mislim da pravite od nas budale kad nam propovijedate protiv fosilnih goriva. Kao, ugljen je ekološki škodljiv! Ekološki su škodljive one dvije tone što sam ih prvi put izlopatao kad mi je bilo devet godina? Ekološki su škodljiva naša djetinjstva na Trnju, Trešnjevci i Knežiji, te je zbog njih, zbog tih rano osviještenih djetinjstava, nastupilo globalno zatopljenje. Ono se, to globalno zatopljenje, najprije dogodilo u jeziku. U ono vrijeme, kada bi zvizda zapekla oko Ilindana po jednom pa po drugom kalendaru, govorilo bi se o strašnim ljetnim žegama, a danas se govori o toplotnim udarima. Odrasli se plaše klimatskim manifestacijama godišnjih doba onako kako se djeca plaše mrakom. To što problem globalnog zatopljenja doista postoji ne poništava činjenicu i da problem sijanja straha i panike među narodom također postoji. Pritom, za globalno zatopljenje i škodljivost fosilnih goriva odgovornost je na Americi, Kini i Rusiji. Savršeno je svejedno što mi ložimo i kave mi automobile vozimo. Čišći je i najprljaviji dizel od električnog tesle američkog nacističkog oligarha Elona Muska. 

Jednom sam se, kolovoza 1982. ili možda čak i 1983, ranije vraćao s mora da dočekujem ugljen. Bili smo sami na Sepetarevcu, Nona i ja. Ne znam gdje mi je bila mati, ali u Sarajevu je iz nekog razloga nije bilo. Mislim da je ugljen došao u petak, jer mi je u sjećanju da je iste večeri nakon što sam ga izlopatao bio atletski miting u Rimu. Pamtim pobjedu Pietra Menee, u utrci na 200 metara, i pamtim Meneu, kako prstom crta znakove po zraku. Pamtim da je bilo vruće, da je prozor bio otvoren, i da je s planina dopuhivao svjež zrak. Koliko god da je tad more bilo more, dobro je bilo vratiti se i doživjeti takvo preporađanje.

Jergovic.com