ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Ogromna, zastrašujuća praznina

Nekada je teže sa nekim dragim prolaziti borbu protiv karcinoma, nego biti vlastite bitke sa tom bolešću. Ne znati kako olakšati, a jako, prejako to željeti, pokušavati, kucati na stotinu vrata, zvati desetine brojeva, strahovati od ishoda, od nalaza, od poziva, od sutra. Nekako kada čekaš svoj nalaz, skreneš misli, odlutaš, zabaviš se svakakvim glupostima, ali kada čekaš nalaz drage osobe, fokus je samo na tome, jedino na tome…

Prošla sam ponovo sa jednom dragom porodicom tri mjeseca rovovske, prsa u prsa, oči u oči borbe za život. Namjerno pišem porodicom jer rak je bolest kojoj se uvijek odupire pacijent, ali i svi ljudi koji ga okružuju. Nemoguće je da iko ko voli oboljelu osobu ostane neokrznut, nedodirnut… majka, supruga, djeca, prijatelji, kolege… isto misle, isto žele, vojska su na istom zadatku.

Ali ta vojska, u našem surovom sistemu, odmah na prvom koraku biva razoružana. Ne nedostatkom ljubavi koja je veća od cijeloga svijeta, ne nedostatkom hrabrosti koja je sposobna planine pomjeriti, već zidovima ispisanih, nerazumljivih, nejasnih, nepoznatih, novih procedura, kratica i zatvorenih šaltera.

Dok se unutar tijela voljene osobe odvija najbrži, najrazorniji rat, vani, u hodnicima zdravstvenih ustanova, vrijeme teče nekom neshvatljivom, tromom sporošću. Porodica gubi tlo pod nogama jer biva bačena u kafkijanski proces u kojem pravila saznaješ tek onda kada ih prekršiš.

Zamislite stanje u kojem ostavljate najvoljenije biće u bolovima, slabo, malaksalo u kući dok vi stojite u redu za pečat, uputnicu, nalaz… Jedan pečat, papir, nalaz vas uvijek dijeli od lijeka, drugi od CT-a, treći od konzilija. Čovjek ne traži privilegije, traži samo mapu puta. Traži da se posavjetuje. Traži da jednim odlaskom završi barem dvije, ako ne može tri, šest ili sedam obaveza.

Umjesto mape, porodice dobijaju slagalicu bez slike na kutiji. Morate sami dokučiti koji nalaz ide prije kojeg, koji ljekar smije preporučiti koji pregled i šta raditi kada su redovi čekanja duži od preostalih dana života pacijenta. Iako su milioni KM uloženi u servere, server-sobe, mreže, uvezivanja, naši životi i danas se nosaju u preteškim, punim plastičnim fasciklama, raščlanjeni na nalaze krvi, tumorske markere i histopatološke izvještaje.

I ta, preteška fascikla je nedovoljna zaštita od hladnoće sistema i labirinta. Jer upravo u tom najmračnijem procjepu ljudskog postojanja, gdje se spajaju medicinska nemoć i ljudski očaj, zjapi ogromna, zastrašujuća praznina. Nema onkološkog savjetovališta. Nema te jedne, jedine adrese na kojoj vas niko neće požurivati, mjesto gdje bi sjedio tim stručnjaka, ljekara, psihologa, socijalnih radnika, ali prije svega ljudi koji bi imali prave riječi, koji bi znali odgovor na pitanje koji bi liječili paniku, strah, nervozu, očaj.

Uštedjeli bi sate lutanja od šaltera do šaltera, od reda do reda. Savjetovalište bi bilo svjetionik u ovoj oluji. Tamo bi neko objasnio kako se nositi sa nuspojavama hemoterapije, kako razgovarati sa djecom o bolesti roditelja, kako se snaći u šumi prava. Tamo bi porodica dobila dostojanstvo.

Bez takvog savjetovališta naša borba je prepuštena pukoj snalažljivosti, internet-forumima, nadriljekarima i očajničkim pozivima prijateljima koji “znaju”. Zar je moguće da u 21. vijeku, u društvu koje se kune u humanost, porodica mora biti prepuštena sama sebi u trenucima kada joj se ruši čitav svijet? Zar je moguće da nemamo prostor u kojem se bol ne mjeri brojem protokola, već količinom pružene podrške?

Od vremena Homera i patnje drevnih junaka nije se ništa promijenilo. Odisej je lutao morima godinama, bacao se kroz talase i borio sa čudovištima da bi se vratio kući. Naše porodice danas prolaze istu tu Odiseju, ali ne po morima, već po spratovima bolnica, boreći se sa čudovištima birokratije.

Posljednjih tri mjeseca sam još svjesnija da je porodica sposobna u svakom smislu nadići granice ljudske moći, ali se i slomiti pod teretom sistema koji je zaboravio svoju osnovnu svrhu, da služi čovjeku. Rak možda jeste bolest tijela, ali način na koji se kao društvo (ne) brinemo o oboljelima i njihovim porodicama je teška, hronična bolest našeg morala. Otvaranje onkološkog savjetovališta nije luksuz, nije administrativni hir, to je hitan, vrišteći vapaj za spas onih koji u tišini vode svoje najteže bitke.

Izvor: Oslobođenje