Papa Leon XIV obaviće prvi apostolski posjet Francuskoj od 25. do 28. septembra. Dolazi u Paris, Lourdes i Metz. U Parisu će se u UNESCO-u susresti sa generalnim direktorom Khaledom El-Enanyjem. Održaće svečanu misu na Trgu Concorde i na Jelisejskim poljima.
Mada se smatra da je njegov dolazak u Metz svjetski događaj, u gradu se trenutno vodi žustra polemika da li ogromne ekrane, čija cijena iznosi 250.000 eura, a koje katolička zajednica namjerava postaviti za prijenos mise u trajanju od 120 minuta, treba finansirati biskupija ili poreski obveznici grada Metza.
Simboličan korak
Papa Leon se na svom putu namjerava sresti sa žrtvama seksualnog nasilja. Misu će održati na velikoj livadi Svetišta Gospe od Lourdesa, koju svake godine pohode hodočasnici 130 do 140 nacionalnosti. Ali: za vrijeme posjeta pape Leona XIV radovi umjetnika Marka Rupnika (1954, Idrija), koji se nalaze na fasadi bazilike Notre-Dame-du-Rosaire će biti pokriveni, u znak podrške žrtvama zlostavljanja, i tako će i ostati. Tačnije, mozaik je pokriven još 31. marta ove godine. Ovog svećenika, mozaičara – zvijezdu katoličke crkve, za seksualno i psihičko nasilje i zloupotrebu utjecaja optužilo je dvadeset vjernica.
U marijanskom svetištu impozantni Rupnikovi mozaici, koji se nalaze uz dva bočna ulaza u Notre-Dame-du-Rosaire, i prikazuju Otajstva svjetla, više neće biti osvijetljeni u vrijeme noćnih marijanskih procesija. “To je novi, simboličan korak”, izjavio je biskup Tarbesa i Lourdesa Jean-Marc Micas. I sve u zao čas. Kad je papa Leon u junu ove godine bio u apostolskom posjetu Španjolskoj, u Madridu je izbjegao ući u kapelu koju je ukrasio slovenački svećenik.
Ali kud god papa Leon krene, na putu mu je Rupnik: u Parisu će odsjesti u Apostolskoj nuncijaturi, koja se nalazi na Aveniji predsjednika Wilsona. Tamo je privatna kapela, čije je mozaike opet potpisao svećenik, kojeg su zvali i Michelangelo. Navodno će i oni biti pokriveni, sve dok traje nedoumica može li se umjetničko djelo odvojiti od lika.
Ko je Marko Rupnik? Sa nepunih 20 godina stupio je u jezuitski novicijat. Od 1977. do 1981. je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu. Zajedno sa redovnicom Ivankom Hosta utemeljio je zajednicu Loyola u Ljubljanskoj nadbiskupiji, “s ciljem davanja ženskog izraza karizmi svetog Ignacija Loyole”, utemeljitelja Družbe Isusove, rimokatoličkog crkvenog reda, poznatog i pod nazivom jezuiti. Rupnik je za svećenika zaređen 1985. Zajednica Loyola je 1994. prerasla u katolički ženski institut. Pod nejasnim okolnostima je otišao iz Slovenije, 1991. je inicirao i 1995. preuzeo vođstvo Centra Aletti u Rimu, studija za sakralnu umjetnost, kojeg je osnovao Ivan Pavao II. Rupnik je uživao veliki ugled, posebno zahvaljujući svom doprinosu uređenju kapele Redemptoris Mater u papinskim odajama u Vatikanu. 1995. je postao službeni umjetnik Svete Stolice. Narudžbe su “padale s neba”. Centar Aletti je vodio sve do 2020.
Ova umjetnička radionica se nalazi na nekoliko koraka od bazilike Santa Maria Maggiore u Rimu. Tamo je, usred štafelaja i pločica, tridesetak godina stvarao umjetnička djela: mozaike sa vjerskim temama. Nadahnut bizantskom ikonografijom, njegov stil krasi stotine građevina širom svijeta, a taj poseban manir rada se naziva “stil nježnosti”. Njegovi mozaici su postavljeni na baziliku Presvetog Trojstva u svetištu Fátima u Portugalu; u katedralu Almudena u Madridu; od 2015. krase Nacionalno Svetište Ivana Pavla II u Washingtonu, gdje je 2020. kamera zabilježila usredsređenog i na koljenima Donalda Trump sa gospođom.
Rupnikove rukotvorine su našle svoje mjesto u Svetištu Svetog Ivana Pavla II u Krakovu; u Italiji u Svetištu Padre Pio u mjestu San Giovanni Rotondo; u Nacionalnom svetištu Notre-Dame d’Aparecida u Brazilu; u marijanskom svetištu Ta’Pinu na otoku Gozu na Malti, u Brisbaneu u Australiji… preko 230 njegovih mozaika krase vjerske objekte cijelog svijeta. Većina djela (213) se nalazi u Europi, a posebno u Italiji (njih 111, uključujući 57 na području Rima sa okolinom). Prema listu La Vie, mediju kršćanske orijentacije, Rupnik, jedan od najtraženijih katoličkih umjetnika na svijetu, za uređenje kapele u Rimu primio je 1,7 milijuna eura, što je platila crkva, prema cijenama koje postižu međunarodno priznati autori. Uz puno blagonaklonosti naručiteljā, Rupnik je ukrašavao sarkofage, privatne grobnice, zidove krstionica…
Vjerski likovi tamnih zjenica, njegovo prepoznatljivo obilježje, i dalje su izloženi u najrazličitijim sakralnim prostorima. U Francuskoj je, prema pisanju lista La Croix (Križ), od 2003. do 2017. ostvario sedam umjetničkih djela, između ostalog ono u centru Maison Sainte-Geneviève u Nanterreu, predgrađu Parisa, i u crkvi Svete obitelji u mjestu Istres, sa 45.000 stanovnika.
Nekoliko rektora svetišta, vjerskih zajednica zaduženih za kapele i više župnika preispituju kakvo bi mjesto trebalo dati djelima svećenika Rupnika, čije se promoviranje, prema riječima navodnih žrtava, doživljava kao izvor patnje.
U SAD-u, gdje su izložena tri Rupnikova mozaika, utjecajna katolička organizacija Knights of Columbus je objavila namjeru prekriti djelo u Nacionalnom svetištu Ivana Pavla II u Washingtonu, i to realizirala 2024, a istu sudbinu je doživio mozaik postavljen 2005. u sjedištu karitativne organizacije u New Havenu, u državi Connecticut.
Izvori pretenduju da je baš u radionici Centra Aletti, okružen djelima u nastajanju, koji prikazuju Isusa Krista ili Djevicu Mariju, Rupnik seksualno zlostavljao brojne žrtve, sve do 2010. Njih trideset je svjedočilo, a pet protiv njega vodi postupak u Vatikanu zbog seksualnog zlostavljanja i zloupotrebe položaja: to je kanonski proces, pravni postupak, kojeg vode crkvene sudije. Sestra Samuelle navodi: “Iskoristio je svoju poziciju priznatog duhovnog čovjeka, da prisvoji moju inteligenciju, moje srce, moje osjećaje. Imao je snažnu auru, suptilnu i pogubnu, stalno je ponavljao istu rečenicu: ‘Ti bez mene ne možeš ništa.’ Toliko sam se ispraznila, da više uopće nisam bila sposobna uočiti da nisam dobro.” Kad je 2021. uspostavila prvi kontakt sa jezuitima, odgovorili su: “Niste prva.”
Datum održavanja kanonskog procesa za sada nije poznat. Najstroža kazna koja se može očekivati je da Rupniku bude uskraćeno obavljanje svećeničke službe. Što se tiče svjetovnog pravnog sustava, za sve otpužbe protiv Rupnika u Francuskoj, Italiji i Sloveniji nastupila je zastara.
Italijanka Gloria Branciani je bivša redovnica, koja je javno prozvala svećenika Rupnika zbog duhovnog, psihološkog i seksualnog zlostavljanja, i jedna je od pet koje su podnijele tužbu protiv svećenika.
Krajem osamdesetih, isusovac Rupnik je predavao vjeronauk u školama u Gorici. Sa 21 godinu, 1987. Gloria Branciani se pridružila zajednici Loyola. Tada je Rupnik postao njen ispovjednik, duhovni vođa i mentor u radionici – središnji lik svih aspekata njenog života. Prema njenim riječima, u zajednici Loyola, kojom je rukovodila Ivanka Hosta, od ukupno 40 članica, 20 redovnica je bilo seksualno zlostavljano. Branciani je prvi put svećenika optužila 1993: prijavila je Rupnikovo ponašanje poglavarici redovničke zajednice Loyola, koja ju je, zajedno sa crkvenim čelnicima, omalovažila i odbacila njene tvrdnje – optužbe su zataškane. Naišla na zid ćutanja i nemoćna, bila je prisiljena napustiti zajednicu.
Prije nego što je istupila u medijima, detaljno svjedočanstvo o “silasku u pakao”, u obliku otvorenog pisma Branciani je juna 2021. poslala Vatikanu, adresirano na 17 visokih crkvenih dužnosnika, uključujući tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere Luisa Ladariju, zahtijevajući da se prekine šutnja i pokrene kanonski postupak.
U pismu Vatikanu je objelodanila kako ju je Marko Rupnik godinama psihički i seksualno zlostavljao, a Crkva nije reagirala. Stupila je u kontakt sa drugom žrtvom, Mirjam Kovač, također redovnicom i članicom Loyole. Budući da je napuštanje zajednice Loyola dovelo do udaljavanja od ostalih sestara, prilika za ponovno povezivanje sa starim prijateljicama i pronalazak snage u novim odnosima bila je ključ za njen novi put: “Zlostavljanje se ne može prevladati samostalno.” Svoju storiju su predstavile istraživačkoj novinarki Federici Tourn, što je pokrenulo cijelu lavinu. Mediji i mreže žrtava su pojačali odjek javne borbe koju su započele. Bivše redovnice su dovele u pitanje vatikansku tišinu i tajnovitost – kako to romantično i ironično zvuči – i iznijele u javnost muku koja je predugo bila zataškivana. Previše je i jedan dan.
Na temelju optužbi 12 žena i tri muškarca, red jezuita je 2023. protjerao Rupnika. Izrečena mu je zabrana javnog umjetničkog djelovanja, održavanja predavanja, javnog služenja mise i napuštanja područja Rima bez dopuštenja. Mjere se ne odnose na umjetničko djelovanje. Ipak, biskupija Versailles je u priopćenju za javnost obavijestila da prekida suradnju sa Markom Rupnikom.
Branciani i Kovač su pozvale papu Franju, prvog papu koji je 2019. javno priznao da su svećenici seksualno zlostavljali časne sestre i obećao poduzeti čim više u borbi protiv te nesreće, da povede neovisnu istragu o Rupniku, za kojeg su tvrdile da ih je seksualno zlostavljao, između ostalog prisiljavajući ih i na gledanje pornografije, kako bi “duhovno rasle”. Vatikan više nije imao izbora. Papa Franjo, i sam jezuita, i poštovatelj Rupnika, u oktobru 2023. je ukinuo zastaru i dozvolio otvaranje kanonskog procesa.
Ljubljanska nadbiskupija je decembra 2023. objavila odluku o raspuštanju zajednice Loyola zbog ozbiljnih problema u upravljanju.
Na konferenciji za novinare u sjedištu novinarskog sindikata FNSI u Rimu, februara 2024, skupa sa odvjetnicom Laurom Sgrò, Branciani je, nakon što je godinama svjedočila pod pseudonimom “Anna”, prvi put javno istupila pod svojim rođenim imenom i prezimenom i zatražila potpunu transparentnost Vatikana. U pratnji Branciani i Sgrò je bila Anne Barrett Doyle, istraživačica seksualnog zlostavljanja i kodirektorica organizacije Bishop Accountability (Odgovornost biskupa), koja se u okviru Rimokatoličke crkve ovom vrstom zlostavljanja bavi 20 godina. Branciani je potanko opisala pojedinosti šestogodišnje kalvarije: tvrdi da je izgubila nevinost dok je bila pod svećenikovim utjecajem i prisiljena na seksualni čin u kojem su sudjelovale tri osobe, uključujući drugu redovnicu, navodno da bi se “proizvela slika Presvetog Trojstva”. Branciani je precizno navela kako ju je svećenik dodirivao na neprimjeren način i nasrtao, dok je pozirala kao model za mozaike Djevice Marije. “To je napad na moj integritet, poniženje mog cjelokupnog bića-tijela, duše i duha”, istakla je, preokupirana mislima o samoubojstvu. Branciani i Sgrò su govorile o svećeničkom zlostavljanju kao raširenom sustavnom problemu, koji žene u Crkvi čini posebno ranjivim.
The Guardian je u februaru 2024. objavio tekst pod naslovom “Bivše časne sestre pozivaju papu da pokrene istragu o svećeniku za kojeg tvrde da ih je seksualno zlostavljao”.
Tako je srušen zid ćutanja i omerte oko Marka Rupnika. The Guardian je prenio izjavu Kovač na konferenciji za novinare: “Bile smo mlade djevojke, pune ideala. Upravo ti ideali su, zajedno sa našom obukom o poslušnosti, upotrijebljeni za različite oblike zlostavljanja. To je zloupotreba moći; duhovno, fizičko i seksualno iskorištavanje. Naše priče se spajaju u veliki mozaik. Našle smo se pred zidom koji odbija svaki pokušaj rješavanja te nezdrave situacije. Vrijeme je da se taj obrambeni zid sruši u prah.”
Iz ovog angažmana je nastao američki dokumentarni film “Časne sestre protiv Vatikana” (2025) u režiji Lorene Luciano, sa protagonisticama – bivšim redovnicama Glorijom i Mirjam. Film predstavlja i svjedočanstva različitih žena koje podižu svijest o zlostavljanju koje sporovodi dio svećenstva u Katoličkoj crkvi. Izvršna producentica filma je Mariska Hargitay, poznata po ulozi detektivke Olivije Benson u NBC-ovoj seriji “Zakon i red: Odjel za žrtve” (Law & Order: Special Victim Unit).
Prikazan je na značajnim međunarodnim filmskim festivalima: premijeru je imao na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, u septembru prošle godine. U sklopu američke turneje prikazan je na New York DOC-u u novembru, na Međunarodnom filmskom festivalu u Bostonu i na Festivalu dokumentarnog filma u Solunu, u martu ove godine. U salama je pozdravljen ovacijama.
Premijera u Italiji je održana baš kad se rasprava o slučaju Rupnik ponovno zahuktala, nakon objave pape Leona XIV da je crkveni proces službeno započeo, nakon imenovanja pet sudija. Na premijeri, redateljica Luciano je za italijanski list Corriere della Sera izjavila: “Postoji nešto univerzalno u Glorijinom putovanju, nešto političko. Institucije mogu povrijediti, izdati ili ušutkati, ali ne mogu ugasiti unutarnje dostojanstvo onih koji prežive.” Luciano je odrastala u Italiji, okružena utjecajem Katoličke crkve. Objasnila je motiv poduhvata i govorila o svom putu prepoznavanja raširenog i sustavnog problema zlostavljanja unutar Katoličke crkve, koji je na poguban način pogađao redovnice. “To je Italija, dom Vatikana… Spoznaja da je naša kultura toliko vezana uz instituciju koja je najstarija i toliko poštivana, osobito u Italiji, potaknula me je da dublje istražim ovu temu.”
Za magazin America (službeno America: The Jesuit Review, osnovan 1909. u New Yorku), utjecajni katolički časopis kojeg izdaje Isusovački red, Luciano je opisala susrete sa brojnim osobama koje su doživjele seksualno nasilje u okviru Crkve, i koje su se “osjećale poput silosa”, izolirane vlastitom traumom i izostankom reakcije Crkve. “To je postala svojevrsna misija, učiniti nešto što bi moglo govoriti u ime svih, poručiti da niko nije sam u strašnoj traumi, stvoriti platformu kako bi se ljudi mogli prepoznati u tuđoj priči.”
Vlasništvo nad životom
Branciani je za magazin America prenijela kako je sudjelovanje u filmu “Časne sestre protiv Vatikana” omogućilo pronaći novi identitet i snagu. “Kad ste svedeni na ulogu žrtve, sebe vidite samo u odnosu na počinitelja. Time zlostavljaču neprestano dajete moć.” Iznošenjem vlastite priče pod ovakvim uvjetima stekla je osjećaj vlasništva nad svojim životom: “Kad izađete iz uloge žrtve više niste zarobljeni. Ponovno oživite.”
Iako redateljica Loreno kritikuje postupak u kojem crkveni čelnici vode procese vezane za zlostavljanje, a pri tome ne omogućavaju sudjelovanje svim žrtvama, i ukazuje na problem “posmatračā”, ističući da bi katolici trebali biti svjesniji načina na koji vjernici mogu postati sudionici prikrivanja zlostavljanja zbog vlastite neupućenosti i negiranja, obje gospođe su jasno dale do znanja da ne pokušavaju uništiti, niti potkopati Crkvu. Luciano ističe da se “Crkva neće moći spasiti, ako bude negirala bol koju je bila sposobna nanijeti. Jedini način da Katolička crkva krene naprijed jeste priznati bol koju je prouzročila i raditi na tome da se užas, i takva šteta, više ne ponove”.
Slovenački Michelangelo izopćen je iz isusovačkog reda ne zbog zlostavljanja, već zbog neposlušnosti nadređenima koji su mu zabranili putovati, “jer prema kanonskom pravu seksualno zlostavljanje nije zločin, nego grijeh”, kaže odvjetnica Laura Sgrò. Rupnik je međutim još uvijek svećenik. Otkad su aprila 2024. časne sestre podnijele tužbu Dikasteriju za nauk vjere, nisu dobile bilo kakvu informaciju o razvoju procedure. “Nikada nisam vidjela takavu razinu netransparentnosti”, čudi se odvjetnica Sgrò, izuzetno upućena u vatikanska pitanja.
Gloria Branciani je prenijela svećenikov tekst: “Ti si jadnica koju moram poj….i da bih je spasio”. “Bilo je emotivno čuti raspravu prisutnih nakon projekcije, osjetiti da je poruka doprla do gledatelja. Nadam se da je to početak većeg buđenja svake svijesti ranjene zlostavljanjem i da će biti uočena društvena opasnost koju predstavljaju zlostavljači poput Rupnika.”
Iste godine kad je isključen iz Družbe Isusove, Rupnik je inkardiniran kao svećenik u Koparskoj biskupiji. U javnoj izjavi ovim povodom generalni vikar Slavko Rebec je objasnio da je ta odluka donešena “na temelju činjenice da protiv Rupnika nije donesena sudska presuda”. Ni koparska biskupija ni Rupnik ne odgovaraju na novinarske upite. Navodno čekaju odluku Svete Stolice. Odvjetnica Sgrò čak ne zna ni ko Rupnika brani.
Ne zna se gdje je Michelangelo. Pretpostavlja se da je negdje između svoje radionice i samostana Montefiolo, na sat od Rima, skupa sa svojim suradnicima iz Centra Aletti.
Nakon prikazivanja ovog dokumentarca na Ljubljana Film Festivalu, u martu 2026, odvjetnica Sgrò je zaključila: “Onaj koji zloupotrijebi časnu sestru mora ići u zatvor. Tačka.” Rezultati istraživanja pokazuju da je trećina katoličkih časnih sestara izjavila da je bila zlostavljana.
Pravda naspram prljavštine, licemjerja i perverzije u liturgijskom ruhu zahtjevan je poduhvat.
Film “Časne sestre protiv Vatikana” je predstavljen kao projekat na Sarajevo Film Festivalu 2024, u okviru programa CineLink: imali smo priliku saznati prije ostatka svijeta.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!