Vuk Bačanović: Kad oltar postane zaklon od pokajanja

Godine 390. u Solunu je, nakon pobune u kojoj su ubijeni gotski vojni zapovjednik Buterih i još nekoliko carskih službenika, car Teodosije I naredio surovu odmazdu. Stanovništvo je sabrano na hipodromu, a vojnici su udarili bez razlikovanja krivih od nevinih; Teodoret Kirski navodi oko sedam hiljada mrtvih. Reakcija milanskog episkopa Amvrosija bila je nedvosmislena. U sačuvanom pismu Teodosiju, Epistula 51, on mu stavlja do znanja da nakon prolivanja tolike nevine krvi ne može pristupati evharistijskom opštenju kao da se ništa nije dogodilo. Od cara traži pokajanje. Ako prolivena krv jednog nevinog čovjeka zahtijeva pokajničko očišćenje, pita Amvrosije, kako bi onda moglo biti drugačije nakon krvi mnogih nevinih? Ni carska vlast, ni državni interes, ni pobuna koja je prethodila pokolju, ni Teodosijeve zasluge za Crkvu nisu mogli pretvoriti zločin u fusnotu razglabanja učenih teologa: pred Evharistijom i car stoji kao grešan čovjek kome je, kao i svakom drugom, put u jedinstvo sa Hristom otvoren jedino kroz pokajanje.

Zato je govor patrijarha Porfirija na opijelu Ratku Mladiću tako nelagodno čitati upravo poslije Amvrosija. Patrijarh je kazao da će Mladićevo ime ostati „duboko utkano“ u pamćenje i molitve „najvećeg dela srpskog pravoslavnog naroda“, koji prema njemu osjeća „duboku zahvalnost“, jer ga vidi kao čovjeka koji je nosio težak teret i položio život za „slobodu, odbranu i opstanak svoga roda“. Govorio je i o pokajanju, Božjem sudu i „svima onima čiji su životi ugašeni“, ali upravo se u toj formulaciji otvara ponor između Amvrosijeve i naše teološke imaginacije. Kod Amvrosija prolivanje nevine krvi ima počinioca, dok kod Porfirija žrtve iščezavaju u pasivnoj sintaksi, kao da su se njihovi životi naprosto ugasili poput voštanica na vjetru. Mladić, nasuprot tome, ima ime, biografiju, teret, žrtvu, narod i zahvalnost. Ostaje pritom nejasno otkud patrijarhu pouzdano znanje o tome šta osjeća „najveći deo“ jednog naroda, ali je važnije nešto drugo: u trenutku kada bi hrišćanska riječ morala biti najkonkretnija upravo prema onima kojima je oduzet život, ona postaje najapstraktnija. „Naš“ čovjek ima lice; njegove žrtve „drugi“ postaju bezlična jezička formula.

A upravo je kolosalni zločin nad bližnjim morao proizvesti i javno prepoznatljivo pokajanje, ne zato da bi Crkva pravila spektakl od nečije ispovijesti, nego zato što se javno razoreni moralni poredak ne može obnoviti nečim što za zajednicu, pogotovo onu prema kojoj je zločin izvršen, ostaje potpuno nevidljivo. Nije dovoljno reći da će Bog svima suditi ako se istovremeno ne kaže šta je to što uopšte traži pokajanje: da nevini nisu samo „izgubili živote“, nego da su im životi oduzeti; da srebrenički zarobljenik, ili sarajevski civil, dijete i starac ostaju bližnji čak i kada pripadaju „neprijateljskom narodu“; da zasluge za vlastitu zajednicu ne poništavaju grijeh prema tuđoj. Jer Hristos se u Jevanđelju ne poistovjećuje sa istorijskim samopoimanjem većine, nego sa „jednim od ovih najmanjih“, dok je Samarjanin upravo vječni drugi koji se pokazuje bližnjim. Ako u propovijedi ostanu general, narod, žrtva, zahvalnost, krst i sjećanje, a iščeznu oni najmanji nad kojima je učinjeno nasilje, onda više nije riječ samo o navrat-nanos sklepanom govoru za potrebe Aleksandra Vučića. Tada se otvara pitanje da li smo od teologije pokajanja stigli do teologije nacionalne samodovoljnosti, u kojoj se nevina krv tu i tamo pomene, ali dovoljno bezlično da nikoga ne uznemiri.

Antropološki problem ovdje nije u statistici nego u premještanju moralnog središta: hrišćanska vjera ne bi najprije trebala pitati šta etnička većina navodno misli o „svom“ čovjeku, nego šta je taj čovjek učinio drugome. Jevanđelje upravo zato neprestano razara primordijalnu plemensku računicu. Na Posljednjem sudu, Hristos se ne poistovjećuje sa narcisoidnim nacionalnim herojem u čijoj su milosti i nemilosti životi nemoćnih, nego sa gladnim, strancem, bolesnim, zatvorenikom i „jednim od ovih najmanjih“; u priči o milostivom Samarjaninu za mjeru bližnjega postavlja upravo prezrenog konfesionalnog i etničkog drugog, čovjeka “pogrešnog” naroda, kulta i istorijskog pamćenja; a apostol Petar, poslije susreta sa Kornilijem, izgovara gotovo konačnu presudu svakoj nacističkoj eugenici: Bog mu je pokazao da nijednog čovjeka ne naziva poganim ili nečistim. Drugim riječima, susret s Hristom počinje upravo tamo gdje prestaje pitanje „je li naš?“ i počinje pitanje: šta smo učinili čovjeku koji je ležao prebijen u jarku, da ne govorimo o zarobljeniku čije su ruke vezane žicom?

Treba istaći da Porfirije nije usamljen u svojim umovanjima, budući da je njegovoj besjedi prethodio cijeli mali festival crkvenog nadrealizma. Kao da je neko odlučio da se pred pitanjem Srebrenice i nemilostivo poubijanih ljudskih bića iscrpe baš svi raspoloživi načini da se ne govori o onome što se zapravo dogodilo. Jedan popularni monah sa društvenih mreža je tako objasnio da se pokojni Josip Broz, petnaest godina nakon sopstvene smrti, preko Mladića posmrtno osvetio Srbima, pa je istorijska odgovornost uredno prebačena u sektor za spiritizam: maršal komanduje iz groba, demoni, koji su, razumije se, komunisti, raznose depeše, a živi ljudi ispadaju tek nešto poput medijuma sa činom generala. Na to je stigao odgovor da nije naročito važno šta je ko učinio, nego ko je devedesetih branio narod, a ko je u to vrijeme slušao rokenrol, praktikovao jogu i „tražio sebe“. Drugim riječima, ako nemaš odgovarajući ratni staž, pitanje o strijeljanom a potom bagerima raskomadanom Srebreničaninu vraća se neotvoreno pošiljaocu. U međuvremenu su se i sa drugih amvona orila dosadna opšta mjesta o „kosovskom junaku“, „žrtvovanju za rod“ i slični beskrajno dosadni i zamorni sakralni panegirici sa buvlje pijace, kao da je pred nama zamorna dodjela vojnih ordena, a ne evharistijska zajednica koja bi na prvo mjesto morala stavljati ljudsko biće koje je ostalo bez zaštite, imena i života.

Možda zato cijelu ovu priču treba završiti scenom tako demonski skladno postavljenom da gotovo izgleda kao teološka crna komedija, a koju je u svojim memoarima zabilježila Biljana Plavšić. Vidovdan je 1992. god. u Han Pijesku, rat tek počinje, a komandant Vojske Republike Srpske Ratko Mladić pita Plavšićevu gdje sada treba da ide. Ona ga šalje za njegovim vojnicima u crkvu, ali general priznaje da bi pošao samo što ne zna kada treba da se prekrsti. Plavšićeva ga zato postavlja preko puta sebe da prati njene pokrete. Liturgiju služi Vasilije Kačavenda, tadašnji episkop zvorničko-tuzlanski, jedna od najmoćnijih i politički najangažovanijih figura Srpske crkve u BiH, koji je u julu ‘95. u okolini Srebrenice otvoreno huškao na masovne pokolje propovijedima da „nevina krv vapi za osvetom“ i koji će dvije decenije kasnije biti razriješen upravljanja eparhijom usred teškog javnog skandala i optužbi za seksualno zlostavljanje maloljetnika. General i vladika potom zajedno okreću slavski kolač, dok stotine vojnika čekaju krštenje. Na ručku sjede jedan uz drugoga, nazdravljaju, a Kačavenda kaže: „Ja da nisam vladika, sigurno bih bio general.“ Mladić odgovara: „A ja da nisam general, bio bih vladika.“ Plavšićeva oduševljeno zaključuje: „Zadovoljna sam, puno mi srce.“ (Biljana Plavšić, Svedočim: knjiga pisana u zatvoru, knj. I, Banja Luka: Trioprint, 2005, str. 92–93).

Scena besprijekorno oslikava sav užas ceremonijalnog pravoslavlja: čovjek može naučiti kada da podigne ruku i kako da načini znak Krsta, a da mu ta ista ruka ipak ne zadrhti kada njome potpisuje smrtnu presudu hiljadama ljudi.

I zato se na kraju valja vratiti Amvrosiju. On nije gatao šta o Teodosiju misli „najveći dio“ Rimljana, već je od njega tražio da se promijeni pred Jevanđeljem; kod Porfirija kao da se dogodilo obrnuto, pa se Jevanđelje pažljivo prilagođava instrukcijama obavještajnih agencija i državnog vrha Srbije. U istoj besjedi, on je pomalo vladika kada govori o ispovijesti, pričešću i „očima Hristovim“, pomalo general kada Mladićev život svodi na „odbranu i opstanak svoga roda“, a pomalo političar kada, bez ikakve vidljive potrebe, nastupa kao portparol „najvećeg dela srpskog pravoslavnog naroda“ i proglašava njegovu „duboku zahvalnost“. Problem je što od ta tri glasa nije nastalo bilo šta artikulisano, nego prilično nesrećna legura njihovih najgorih svojstava: od vladike je ostao obred bez jevanđeoske suštine, od generala je preuzeta priča o žrtvi, ali bez morala, a od političara potreba da se unaprijed saopšti šta narod navodno misli.

Amvrosije je pred carem stajao kao barijera apsolutnoj moći oduzimanja ljudskog života; Porfirije, s druge strane, u svojoj besjedi najviše podsjeća na bezlično čvorište beščašća u kojem su se vlast, politička mitologija i crkvena jerarhija konačno dogovorili oko zajedničkog saopštenja za javnost. Oltar tu prestaje biti sveti prostor pokajanja umišljenog apsolutnog moćnika i transformiše se u ritualnu mašineriju koja umišljenu apsolutnu moć pretvara u svetinju. Koja sve svoje poštovaoce apsolutno pokvari.