
Izborna kampanja je u punom jeku. Bombarduju nas sa svih strana retuširana lica, zaleđeni osmijesi, poruke koje i vrapci na granama znaju. Niko i ništa novo, drugačije, inovativnije, iz ciklusa u ciklus se ne pojavljuje. Niko ne nudi rješenja, konkretne korake, rokove. Jer, realno, nikome i nije stalo. Prioritet je, kao i prethodna dva desetljeća, dočepati se funkcije, zasjesti u fotelju i prelijevati iz šupljeg u prazno naredne četiri godine.
Ne čuh, ne vidjeh da je iko ponudio rješenje za finansiranje Fonda solidarnosti. Mnogi su obećali da će se baviti Fondom, ali niko nije objasnio kako, kada. Mnogi su obećali da će liječenje građana biti u fokusu, ali niko nije objasnio kako, kada. Mnogi su… isti kao i oni prije, pa i oni prije njih, pa i prije tih… I zato je već sada potpuno jasno da će se pacijenti koji boluju od najtežih bolesti i naredne četiri godine gušiti u istom moru problema, nemogućnosti, nedostataka.
U svom čuvenom romanu “Slika Doriana Graya”, Oscar Wilde opisuje čovjeka koji ostaje vječno mlad i lijep, dok njegov portret na tavanu truli, skupljajući grijehe, bore i moralnu izopačenost njegovog stvarnog života. Naša politička scena je inverzija tog mita. Na bilbordima lica kandidata su besprijekorna, zaglađena filterima, oči im sjaje lažnom nadom, a osmijesi su hirurški precizno zaleđeni u pozi lažne empatije. Ali za razliku od Wildeovog romana, njihov skriveni portret koji truli ne nalazi se na tavanu. Taj portret smo mi. To su oronule bolnice, onkološki odjeli bez citostatika i očajne porodice koje na društvenim mrežama mole za pomoć. Dok politička elita slavi svoju ljepotu i moć, stvarnost ove zemlje krvari u mraku institucionalnog nemara. Kampanja je pretvorena u monstruozni festival bezdušnosti. Predizborni skupovi, silni promotivni materijali i spotovi, estradne zvijezde i skupi razglasi, a u stvarnosti, obični čovjek strahuje od svakog novog dana.
Živimo u društvu u kojem pravo na život zavisi od toga koliko će suza izmamiti nečija objava na Facebooku i da li će se skupiti dovoljno SMS poruka od po dvije marke. Liječimo bolesne porukama. Niko od tih nasmijanih lica s plakata ne nudi ništa osim magle u kojoj se gušimo sedmicama unazad zbog požara širom Bosne i Hercegovine, koje jedva gasimo jer nismo ni za to spremni. Niko ne izlazi s jasnim algoritmom spasa za Fond solidarnosti. Niko neće predložiti ukidanje sramotnih parlamentarnih paušala i bijelog hljeba kako bi se pokrile liste čekanja.
Niko neće predložiti da prihodi od igara na sreću u Federaciji BiH idu u Fond solidarnosti za inovativne lijekove. Neće niko zato što je njima sistem dobar. Za njih sistem funkcioniše besprijekorno. Kada se oni razbole, za njih nema lista čekanja. Za njih su rezervisane klinike u inostranstvu, jer u ovih nekoliko godina liječenja na hodnicima Onkologije sam se susretala i sa umjetnicima, profesorima, ljekarima, inženjerima, novinarima, ali samo nisam nikada srela nijednog političara. Samo običan čovjek ovdje biva prepušten tom ruletu. Dok država administrativno razmatra prioritete i dok se političari svađaju oko autoputa, mostova, helikoptera, novih vozila, paušala, plaća, karcinom ne čeka. On osvaja dio po dio tijela svake sekunde, svakog minuta, neosjetljiv na predizborna obećanja i stranačke podjele.
I dok se slijepo drže jeftinog, napamet naučenog, maglovitog narativa, pacijenti oboljeli od karcinoma, multipla skleroze ili rijetkih bolesti ostaju prepušteni sami sebi. Oni su kolateralna šteta sistema koji je dizajniran da hrani aparat, a proždire čovjeka. Izbori će proći, glasovi će se prebrojati, a šatori sa predizbornih derneka će se rasklopiti. Retuširana lica s bilborda skinuće šminku i zasjesti u fotelje, obezbijeđeni za naredne četiri godine. A pacijenti? Oni će ostati u istim hodnicima, sa zidovima težim od svakog olova na leđima, licem u lice s nedostatkom citostatika, pokvarenim aparatima, nedovoljnim brojem medicinskog osoblja i ljekarima koji masovno pakuju kofere za odlazak iz ove zemlje. Izborni ciklusi se smjenjuju kao godišnja doba, ali u bh. zdravstvu zima nikada ne prestaje. Ostaje samo jeziva spoznaja da smo ponovo kupili kartu za istu predstavu u kojoj na kraju, tiho i bez aplauza, umiru oni najranjiviji među nama.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!







