VILDANA SELIMBEGOVIĆ: Kazani, 33 godine poslije

Svi koji su toga dana bili u opsjednutom Sarajevu, ispričat će koliko im se urezao u sjećanje: nestvarna tišina s brda, ulice puste, kontrolne tačke na svakom koraku i bezbroj pitanja koje smo procesuirali s nelagodom. Šta se dešava? Ušla sam u redakciju Večernjih novina, da bi me kolege, koje su i prespavale na poslu zato što svojim lokacijama nisu mogli prići od granatiranja dan ranije, dočekale s nevjericom: kako si prošla? Jednostavno, slegnula sam ramenima, s propusnicom za prve linije fronta. Čini mi se da je tek ta rečenica upalila i alarme u mojoj glavi, pa sam brže-bolje pozvala telefonom kabinet Jovana Divjaka. Tek tad mi ništa nije bilo jasno: I mi smo blokirani, rekao mi je i zamolio – ako je moguće – da mu donesemo flašu vode. Da se umije. Uspjeli smo, a kako je dan odmicao, kompletna scena se posložila: združene snage Armije i MUP-a RBiH kupile su masovno pripadnike Devete motorizirane i Desete brdske brigade iz preventivnih razloga (više od 250 je privedenih), komande obje brigade bile su opkoljene, kao i prostor oko zgrade u kojoj je boravio Mušan Topalović Caco. I on i Ramiz Delalić Ćelo uzeli su civile za taoce, Caco komšije iz zgrade, Ćelo je zatvorio ulicu, no već negdje iza 16 sati u tadašnju Romanijsku vratio se normalan (ratni) život. Ramiz Delalić se predao zapovjednicima MUP-a i ARBiH Bakiru Alispahiću i Rasimu Deliću, ali tek kad im se pridružio dr. Haris Silajdžić, koji je tri dana kasnije imenovan za premijera.

S Cacom je sve bilo drugačije, četvorica vojnika i policajaca izgubili su živote dok se stezao obruč oko komande 10. brdske brigade, nadomak zgrade u kojoj se branio živim štitom od svojih komšija osobno je ubio – barem su tako poslije svjedočili i njegovi suborci – devet vojnih policajaca i specijalaca MUP-a RBiH, listom vrhunskih boraca u odbrani opkoljenog Sarajeva. Nema sumnje da je dobio ovacije agresorskih vojnika, koji su bez daha pratili dramu u kotlini, na koju su dnevno, u prosjeku, slali oko 1.800 projektila većeg kalibra. S razlogom su toga dana šutke čekali rasplet: Armija i MUP RBiH obračunavali su se s kriminalom u vlastitim redovima i valjda niko nema dilema za koga su navijali. Devetorica specijalaca – Elvir Šovšić imao je samo 19 godina, Izet Karšić i Hamid Humić bili su 15 godina stariji, a negdje između su bili Dragan Miljanović, Admir Hebib, Jasmin Čamdžija, Slaven Markešić, Srđan Bosiljčić i Kemal Kojić – pali su od zločinačke ruke na braniku svoje zemlje. Niko ne bi smio imati dilema: ovi su momci bili dovoljno hrabri, smioni i vješti da su mogli eliminirati svog dželata, no nisu ni pomislili rizikovati živote talaca. I to je sva priča o Cacinom junaštvu koje je okončano iste noći, nakon što se predao Jusufu Pušini, tadašnjem savjetniku predsjednika Alije Izetbegovića. Poslije ispitivanja u Prvom korpusu, Caco se pokušao spasiti ispadanjem iz kombija koji ga je prevozio u zatvor: major, koji je pucao u bjegunca od pravde, odlikovan je Zlatnim ljiljanom, najvećom vojničkom čašću Armije RBiH.

Cacino nasljeđe su Kazani, najtamnija mrlja na savjesti opkoljenog Sarajeva, klanac u kojem su završavali leševi naših sugrađana, koji su – po njegovom naređenju – odvođeni iz stanova, ubijani i onda bacani u jamu da im se zatre svaki trag. Iako je njihove nestanke listom pratila fama o tobožnjem signaliziranju neprijatelju na brdima kada i gdje treba granatirati, njegovi suborci su u sudnici redom priznavali da su motivi bili znatno profanije prirode. Neki su imali pogrešna imena, nebošnjačka, neke je pak i predobro znao pa mu se dopadao njihov stan, nekima je naprosto bio zaljubljen u suprugu. Kako god, tim se ljudima, nečijim očevima, majkama, sestrama, braći, supruzima, nakon Cace gubio svaki trag. Jovan Divjak, zamjenik načelnika, pa potom komandanta ARBiH, svoja saznanja o nestajanju sarajevskih Srba podijelio je s kolegama, a u više navrata pisao je i Izetbegoviću. Zato je smatran krivim za akciju Trebević 2, onu koja je provedena prije ravno 33 godine, na današnji dan, a kada se uvjerio u razmjere Cacinih zločina i osvjedočio kako je Caco, nakon četiri godine pod NN humkom na pomoćnom groblju stadiona Koševo, ispraćen s ruke na ruku gotovo 12.000 Sarajlija, od Careve džamije do Šehidskog mezarja Kovači, zgrozio se nad našom sramotom i vratio čin brigadnog generala.

Cacine žrtve nikada nisu ni identificirane do kraja. Iz Kazana su izvađene u vrećama koje su također u NN humkama pokopane nedaleko od njega, na ivici groblja Sv. Josip. Osim Ranka Frankovića, zapovjednika HVO-a, koji je identificiran, a njegovi posmrtni ostaci predati porodici. Svi drugi su, nakon što su ekshumirani, pa prevezeni u Lukavicu u istih 28 vreća, poslužili za držanje porodica u teškoj agoniji. I čekanju poziva kako je pronađena jedna kost. Slobodanka Macanović, koja je u času kad su joj roditelji Marina i Radoslav Komljenac odvedeni iz stana na Bistriku, bila pripadnica Armije BiH, može posvjedočiti iz prve ruke o sramnom odnosu vlasti prema Cacinim žrtvama. Ispostavilo se i da Kazani nisu jedina lokacija na koju su odlagani leševi ubijenih: tu su još i Gaj i Grm maline. UDIK, koji godinama insistira na dostojanstvenom ukopu svih žrtava, u svom sjećanju na njih pominje ih 26: uz Ranka i Slobodankine roditelje, još Agu Štetu, Anu i Vasilja Lavriva, Branislava Blagojevića, Branislava Radosavljevića, Branka Mrđu, Duška Jovanovića, Dragomira Ćeranića, Duška Pešića, Ergina Nikolića, Kostu Vrančića, Leposavu Pešić, Marka Boškovića, Milevu Drašković, Miodraga Vučurovića, Mladena Mrđu, Nevenku Bošković, Novku Lemez, Stevu Drakulića, Slobodana Minića, Stojana Žužu, Zorana Vučurovića i Predraga Šalipura, koji je – vjerovali ili ne – bio Cacin predratni drug i koji se, kao dobrovoljac, prijavio u 10. bbr, jer mu je vjerovao i želio se s njim rame uz rame boriti za slobodu Sarajeva!

Navedeni broj nije konačan, napominje UDIK, bez dileme da su Cacine žrtve i odnos prema njima naše nasljeđe. Svetozar Pudarić je za života i kao potpredsjednik Federacije inicirao realizaciju ideje da se na Kazanima podigne spomenik, za konkurs je iz reprezentacije namijenio novac, no onda je Sarajevo pogodila gradonačelnička nesreća u liku Benjamine Karić. Poništila je konkurs, osmislila ploču i na nju dala da se upiše 17 imena, vrijeđajući opet i žrtve i njihove porodice. Da ne pominjem kako je pristup ostavila (svjesno?) opasnim po život, čini mi se važnijim istaći dokle seže njezina gramziva populistička ambicija: prognala je 26. oktobar, kao dan kada su porodice i Sarajlije odavale počast svim Cacinim žrtvama i – uz podršku Gradskog vijeća – odredila 9. novembar, kao navodni Dan sjećanja, procjenjujući, valjda, da će Cacine žrtve prekriti talasi Neretve, u koju se, iste 1993, pod najezdom granata survao Stari most. Ekshumacije, identifikacije i porodice žrtava nisu je zanimale, kao, uostalom, ni oni zlatni momci koje je ubio Caco nasrćući na državu BiH. Tako smo dogurali do apsurda da se dželat brani od svojih žrtava. Branitelji Cace u to ime friziraju historiju, umanjujući broj njegovih žrtava i još to rade morbidno, tobože braneći Armiju RBiH. Kojoj je Caco dovoljna kazna samim tim što je ukopan u Memorijalnom centru Kovači. Vrijeme je da i njegove žrtve, makar 33 godine kasnije, dobiju satisfakciju: da se okonča identifikacija i porodicama omoguće dostojanstvena sahrana njihovih posmrtnih ostataka i kakav-takav mir. I da se na groblju Sv. Josip, tamo gdje je bila masovna grobnica Cacinih žrtava, postavi ploča sjećanja na Sarajlije ubijene odlukom zločinca Mušana Topalovića Cace. Zbog žrtava, savjesti grada u kojem su ostale da trpe agresiju, ali i zbog Armije i MUP-a RBiH, čijih je devet sjajnih boraca živote dalo postupajući po naredbi države BiH. Niko nema pravo da ratne zločince zove herojima, zar ne?

Izvor: Oslobođenje