
Prije tri godine, 13. 11. 2023, na samom početku izraelskog razaranja Gaze, uputio sam, kao nekadašnji savjetnik predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, pismo Benjaminu Netanyahuu, tadašnjem i još aktuelnom izraelskom premijeru. Bio je to moj protest protiv brutalne odmazde nad palestinskim stanovništvom, ali i upozorenje da Izrael svojom politikom ugrožava opstanak čitavog jednog naroda. Pismo sam, uz velike teškoće, uspio poslati Ministarstvu pravde Izraela, jer su elektronske adrese premijera bile nedostupne. Moja reakcija i istup španske ministrice Ione Belarre bili su među prvim glasovima u svijetu sa zahtjevom za zaustavljanje izraelske odmazde. Napisao sam Netanyahuu da ono što njegova država čini, nije vojna pobjeda, nego moralni poraz. Podsjetio sam ga i na historijsku odgovornost Izraela, države čiji bi narod, zbog vlastitog stradanja u holokaustu, morao posebno razumjeti patnju drugog naroda.
U pismu sam, o čemu je pisalo Oslobođenje, upozorio i na opasnost prisilnog raseljavanja 2,2 miliona Palestinaca. Nije trebalo dugo čekati da se pokažu razmjere tih namjera. Pojavile su se ideje o njihovom preseljenju u nekoliko afričkih zemalja. Bio bi to pokušaj novog egzodusa, još strašnijeg od Nakbe iz 1948, kada je iz svojih domova protjerano približno 800.000 Palestinaca. Ovoga puta trebalo je izmjestiti gotovo čitav narod. Palestinci, međutim, nisu htjeli napustiti Gazu, pa makar ih plaćali i zlatnim polugama.
Mir koji to nije Rat je formalno zaustavljen, ali kakav je to mir u kojem ljudi i dalje ginu? Ovih dana izraelski napad pogodio je hirurški odjel bolnice Naser u Kan Junisu. Ubijeno je šest Palestinaca, među njima i hirurg Rizk Abu Šaira, čovjek čije je znanje bilo prijeko potrebno za zbrinjavanje ogromnog broja ranjenika. To nije izolovan incident, nego nastavak nasilja koje potkopava svaki pokušaj uspostavljanja trajnog mira. Prema podacima palestinskog Ministarstva zdravstva, broj ubijenih premašio je 74.600, a ranjenih je više od 175.000. Gaza je razorena do neprepoznatljivosti. Njeni gradovi danas više liče na ogromno groblje nego na mjesta u kojima ljudi mogu normalno živjeti. Trump se predstavljao kao čovjek koji je zaustavio rat, ali nije osigurao ono najvažnije – mir koji znači sigurnost, dostojanstvo i pravo Palestinaca na život. Istovremeno je potkopan i politički okvir koji je mogao otvoriti put rješenju. Sporazum iz Osla (1993), koji su potpisali Izrael i PLO uz posredovanje predsjednika Clintona, trebalo je da bude početak puta prema dvjema državama. Netanyahuova politika godinama je podrivala tu perspektivu i danas je potpuno urušila.
Netanyahu pred pravosudnim zidom Izraelski parlamentarni izbori donijeli su ozbiljan politički udarac Netanyahuu. Njegov protivnik Gadi Eisenkot dobio je mandat predsjednika Isaaca Herzoga za formiranje nove vlade. Ipak, politička matematika nije jednostavna. Opozicioni blok koji predvodi Eisenkot osvojio je ukupno 48 mandata. Netanyahuova strana ima 53, dok su arapske stranke osvojile ukupno 19 mandata. Ako želi preuzeti vlast, Eisenkot će morati da napravi politički zaokret i pronađe podršku među arapskim predstavnicima. To bi bio historijski iskorak, ali i teško ostvarljiv poduhvat zbog sličnog čipa u glavi u vezi sa budućnosti Palestine.
Netanyahu zna da gubitak vlasti za njega nije samo političko pitanje. Nad njim visi i sudski proces zbog korupcije. Zato će se svim sredstvima boriti da sačuva premijersku poziciju. Ne isključujem ni mogućnost novih izbora ako Eisenkot ne uspije sastaviti vladu.
Međunarodni nalog za hapšenje visi kao Damoklov mač nad Netanyahuovom glavom. Međunarodni krivični sud je izdao 21. 11. 2024. nalog za njegovo hapšenje. Istina, on još nije uhapšen. Međunarodna pravda postoji na papiru, ali njeno izvršenje zavisi od političke volje država, prije svega SAD-a, koje prijete tužiocima i sudijama. To je poraz međunarodnog pravnog poretka. Ali, ni arapski svijet nije pokazao jedinstvo kakvo palestinska tragedija zahtijeva. Duboke podjele ostaju, a pojedine bliskoistočne vlade, uključujući UAE i Bahrein, održavaju odnose s Izraelom, što dodatno govori o složenosti regionalnih interesa.
Pismo koje ostaje svjedočanstvo U pismu Netanyahuu posebno sam podsjetio na Aliju Izetbegovića, čiji sam bio savjetnik. Ispričao sam mu kako se prvi predsjednik BiH zalagao za oslobađanje 13 iranskih Jevreja, kako je razgovarao s iranskim rukovodstvom, a toga sam bio sudionik, i kako su mu se za taj humanitarni angažman obraćali i predstavnici Evropskog kongresa Jevreja. Napisao sam Netanyahuu kako je moguće biti čovjek, imati politička uvjerenja i istovremeno razumjeti tuđu patnju. Izetbegović je znao da humanost nema nacionalnu ni vjersku granicu. Upravo zato sam od Netanyahua zatražio da zaustavi ubijanje palestinskih civila.
Tri godine poslije, moje riječi nisu izgubile smisao. Netanyahu još nije uhapšen, ali to ne znači da je oslobođen odgovornosti. Gaza još nije obnovljena, a Palestinci još nemaju sigurnost koju zaslužuju. Pismo koje sam poslao Netanyahuu nije zaustavilo rat, ali je ostalo zapisano kao svjedočanstvo da se pred nepravdom nisam želio povući u šutnju.
Historija će suditi i onima koji su ubijali i onima koji su mogli spriječiti stradanje, a nisu to učinili. Nema mira bez pravde, niti pobjede u uništavanju jednog naroda.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!







