ADAMIR JERKOVIĆ: Opsada koja nikada nije prestala

Postoje države koje žive u miru, a postoje države koje su i u miru pod opsadom. Bosna i Hercegovina pripada ovoj drugoj vrsti. Na nju se danas ne puca granatama, ali se gotovo svakodnevno puca riječima i propagandom, blokadama institucija, osporavanjem presuda međunarodnih sudova i sistematskim slabljenjem države. Ta agonija ne traje godinu ili dvije. Ona traje decenijama. Stalno.

Nije počela s današnjim političarima, niti će završiti njihovim odlaskom. U različitim oblicima nadživjela je i Jugoslaviju i ideologiju bratstva i jedinstva. Pokazalo se da ni Tito ni Komunistička partija nisu uspjeli ukloniti duboko ukorijenjeni nacionalizam. On je samo bio potisnut, čekajući povoljan trenutak da ponovo postane glavna politička moneta. Najopasnije oružje nije tenk. Najopasnija je priča da je moj komšija prijetnja. Rat, kako je davno rečeno, ne počinje prvim ispaljenim metkom. Počinje mnogo ranije – govorom mržnje, ponižavanjem drugih, vrijeđanjem svetinja, historijskim revizionizmom i stvaranjem osjećaja da zajednički život nije moguć. Svinjska glava koja je nedavno ostavljena u Liska haremu u Mostaru ili raniji slični slučajevi, kada su prije 40-ak godina na ulazu Osman-pašine džamije u Trebinju M(m)uslimanima “darovana ista znamenja”, nisu obični vandalski ispadi. To su poruke. Jednako kao što svaki napad na crkvu ili sinagogu predstavlja poruku da neko želi proizvesti strah i podjele. Upravo zato svaki odgovoran čovjek mora odbaciti svaki oblik vjerske i nacionalne provokacije, bez obzira na to ko je počinilac.

Nažalost, kod nas se i najobičniji incident pokušava pretvoriti u dokaz navodne ugroženosti cijelog naroda. Činjenice tada postaju manje važne od političke koristi. Kada se pokaže da počinilac ne odgovara unaprijed pripremljenom narativu, kao kod posljednjeg vandalskog čina u Međugorju, kada su Darijana Filipović (kandidatkinja za člana Predsjedništva BiH) i hrvatski megafon Željana Zovko optužile druge (zna se koje) za “ugroženost kršćanskog svijeta” u BiH i da je to “napad na Hrvate u BiH”, nakon toga je nastupila tišina. Njene kreatore ne zanima više istina. Oni su izbacili dimnu bombu u javni prostor sa namjerom da ga dodatno zagade, ne računajući da bi ona mogla izazvati katastrofalne posljedice. Nasreću, ustanovljeno je da vandalski čin nije uradio neko sa orijentalnim imenom, nego baš katolik iz Poljske. Ali, ovakve pojave predstavljaju obrazac koji godinama razara Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno, dio političkih elita sistematski slabi državne institucije. Posebno zabrinjava odnos prema Oružanim snagama BiH. Država koja ne ulaže u vlastitu sigurnost postaje zavisna od dobre volje drugih. Godinama upozoravam da se modernizacija vojske ne može posmatrati kao luksuz. Dok zemlje regiona ulažu milijarde u novu vojnu opremu, BiH vodi beskrajne rasprave, kočenjem ministra iz reda srpskog naroda Srđana Amidžića, o tome treba li uopće jačati vlastite odbrambene kapacitete. U isto vrijeme elite iz ovog entiteta odlaze na vojne parade u Srbiju da gledaju razvoj i modernizaciju tamošnje vojske. To, naravno, nije odgovorna politika. Ovo se radi po zadatku iz srpskih centara moći. Srpski svet je nezvanično propisao da BiH treba učiniti nemoćnom državom. Na tome se aktivno radi. Istovremeno, Srbija se posljednjih godina ubrzano naoružava i modernizira svoju vojsku.

Hrvatska, također, kontinuirano povećava vojne sposobnosti kroz članstvo u NATO-u i nabavku savremene tehnike. To su činjenice. Zato je nerazumno svaki zahtjev za jačanje Oružanih snaga BiH predstavljati kao navodnu prijetnju susjedima. Bosna nikada nije bila prijetnja drugima. Kroz svoju historiju mnogo češće bila je meta tuđih projekata nego njihov pokretač. Jednako zabrinjava pokušaj negiranja pravosnažnih presuda međunarodnih sudova koje se pokušavaju smjestiti na teren političkih kvalifikacija. Ko negira genocid ili udruženi zločinački poduhvat, kao Ilija Cvitanović, vođa hrvatske Devedesetke, ne raspravlja o historiji. On pokušava promijeniti moralne temelje društva. A društvo koje prihvati da su sudske činjenice stvar političkog izbora ulazi na veoma opasan teren. Haški tribunal je potvrdio udruženi zločinački poduhvat u kojem je učestvovalo političko i vojno rukovodstvo Republike Hrvatske s predsjednikom Franjom Tuđmanom na čelu i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH.

Posebno zabrinjava što se nacionalizam danas prenosi na generacije koje nisu ni bile rođene tokom rata. Prije dvadesetak i više godina slušao sam u Banjoj Luci srednjoškolce kako govore jezikom mržnje koji je bio strašniji od onoga iz 1990-ih. Ove priče bile su takve da ti se mozak okrene. Sjećam se da sam tokom moje posjete reisu-l-ulemi Huseinu Kavazoviću polovinom 2021. razgovarao s njim baš i o tome. Izrazili smo brigu za razvoj ovakvih događaja koji su vodili u zaoštravanje i kolaps međunacionalne atmosfere u BiH. U međuvremenu je situacija postala mnogo gora. I to je najveći poraz ovog društva. Nauka je odavno pokazala da među ljudima ne postoje genetske osnove koje bi opravdale osjećaj etničke superiornosti. Nacionalizam nije biologija. On je politička konstrukcija koja opstaje zahvaljujući strahu, neznanju i stalnoj proizvodnji neprijatelja.

Zato se BiH danas ne brani samo zakonima i institucijama. Ona se brani kulturom sjećanja, obrazovanjem, odgovornošću i odbijanjem da mržnja postane normalno stanje. U takvim trenucima vrijedi se sjetiti riječi Meše Selimovića da je Bosna njegova velika ljubav i njegova bol. Malo je pisaca koji su u nekoliko rečenica tako precizno opisali odnos čovjeka prema ovoj zemlji. Bosna nije samo prostor. Ona je sudbina ljudi koji su naučili živjeti zajedno uprkos svima koji ih decenijama pokušavaju uvjeriti da je zajednički život nemoguć. Možemo li pobijediti nacionalizam? Možemo, ali ne preko noći. To neće biti pobjeda jedne politike nad drugom. Bit će to pobjeda razuma nad mržnjom, države nad destrukcijom i zajedničke budućnosti nad prošlošću koja uporno pokušava postati naša jedina sudbina. To je borba koja neće trajati jednu izbornu kampanju. Možda neće trajati ni jednu generaciju. Ali ako od nje odustanemo, Bosna i Hercegovina neće izgubiti samo političku bitku. Izgubit će ono najvažnije – vjeru da je zajednički život moguć.

Izvor: Oslobođenje