ĐURO KOZAR: Srbija straši susjede

Republika Srbija posljednjih godina je znatno modernizirala svoju vojsku i sada je vojno najjača država na zapadnom Balkanu, što izaziva zabrinutost dijela međunarodne zajednice, a još više susjednih država, tim prije jer nabavljeni raketni sistemi iz Kine i Izraela imaju domet do 300 i 400 kilometara. Predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović, govoreći nedavno na zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku, upozorio je svjetsku javnost na teritorijalne aspiracije vodstva Srbije i istaknuo da se time prijeti suverenitetu i cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je prilikom boravka u Podgorici, u srpnju ove godine, rekao da bi svaka normalna država pitala Srbiju “što će joj takvo naoružanje, jer to nisu lego-kocke, niti koštice od dunje, nego ubojiti sustavi”. Kosovska bivša predsjednica Vjosa Osmani, u jednom TV intervjuu, naglasila je da Srbija ne samo što odbija priznati državu Kosovo nego pretenduje da problem s Prištinom rješava vojno, što bi nesumnjivo izazvalo novi rat.

Postavlja se pitanje: zašto Srbija, koja je svoju vojnu neutralnost proglasila 2007. godine, gomila ogroman arsenal različitih vrsta naoružanja kad ni od koga nije ugrožena: od sedam članica NATO-a, s kojima graniči, s pet je u dobrim odnosima, a s dvije nije. To su Hrvatska i Albanija koje su prošle godine sklopile vojni savez s Kosovom, što se u Beogradu tumači kao izravna prijetnja, mada iz Zagreba odgovaraju da se radi samo o suradnji. Predsjednik Aleksandar Vučić pokušao je da otkloni zabrinutost susjeda tvrdnjom da Srbija neće napadati nikoga, kao i da neće dirati ničije granice i dodao da “nema nikakve sumnje da će Srbija sačuvati mir, jer je dovoljno snažna da se odbrani i da deluje kao odvraćajući faktor”. No, kako vjerovati Vučiću kad se zna da je Srbija u ožujku ove godine zvanično potvrdila nabavku kineskih supersoničnih balističkih raketa CM-400, čiji je domet od 200 do 400 kilometara i time postala prva zemlja u Europi koja posjeduje ovakav tip oružja. Pored toga, Beograd je od Izraela kupio raketni sistem PULS s dometom od 40 do 300 kilometara, što je, uz kupovinu francuskih borbenih zrakoplova Rafale, njen najskuplji trošak. Sada bi Srbija, ako bi htjela, praktički mogla sa svog teritorija nišaniti svaki pedalj susjednih država.

Zanimljivo je da se razvitak vlastite vojne industrije u Srbiji uglavnom objašnjava s ekonomskog, a ne s vojnog aspekta, uz podatak da se velika količina oružja izvozi i tako povećava bruto domaći proizvod. Najviše se izvozi u zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i preko posrednika u one zahvaćene konfliktima, poput Ukrajine, kao i na Bliski istok i u Afriku. Dakle, Srbija ima vlastitu proizvodnju složenih borbenih sistema u Velikoj Plani (u Podunavskom okrugu) i tu se pravi haubica NORA 155 mm, borbeno vozilo Lazar I i borbeno oklopno vozilo BOV M11. Ova teška vozila namijenjena su transportu pješadije, imaju veliku vatrenu moć i veoma su tražena u suvremenim armijama. U Kuršumliji na jugu Srbije – prepoznatljivoj po misterioznoj Đavoljoj varoši i ljekovitoj vodi koja izvire u Prolom banji – gradi se nova fabrika borbenih sistema, u kojoj su planirane dvije proizvodne linije za sklapanje oklopnih borbenih vozila. Vojnu moć Srbije ilustrira i 250 borbenih tenkova, što je više od svih ostalih bivših jugoslavenskih republika zajedno, a njemački Bundeswehr ih ima 295. Vojska Srbije nema potpuno novi tip tenka u proizvodnji, već se oslanja na opsežnu modernizaciju postojećih domaćih tenkova M-84 (u verzijama M-84AS1 i M-84AS2), kao i na ranije primljenu donaciju ruskih modernizovanih tenkova T-72B1MS. Ova vojska ima četiri tenkovska i osam mehaniziranih bataljona, sa oko 630 različitih oklopnih borbenih vozila.

Srbija je više puta upozoravana da njezin napredak prema članstvu u Europskoj uniji ovisi o usklađivanju s vanjskom politikom EU, te da ne može voditi politiku kolebanja između Europe, Rusije i Kine. Evropska komisija prenijela je Srbiji da njen europski put zahtijeva jasne strateške izbore i uključuje izbjegavanje ovisnosti koje nisu sukladne s tim ciljem. Tokom nedavnog samita u Tivtu, njemački kancelar Friedrich Merz pozvao je Srbiju da jasno odluči gdje vidi svoju budućnost i dodao: “Ne može postojati politika ljuljanja između veliki sila i Europe. Kada odgovor Srbije bude Europa, tada će odgovor Europe biti Srbija”. Očevidno, Srbija neće moći još dugo sjediti na dvije ili tri stolice i morat će se opredijeliti ukoliko doista želi ući u Europsku uniju – ili će biti izolirana.

Izvor: Oslobođenje