GORAN DAKIĆ: Šta će on?

Čuveno banjolučko pitanje. Po samouvjerenosti jednako Hamletovom, po jezovitoj dubini blisko Faustovom. U tom jednom pitanju, u te tri riječi, sabijen je karakter ovoga grada. Šta će on? Nijedno drugo pitanje ne govori tako dobro o naravi jednoga grada koliko ovo kazuje sve o Banjoj Luci i o Banjolučanima. Šta će on? Tu je sve: i visina s koje se pita, i ton kojim se isljeđuje, čak i prezrivi upitnik kojim se pitanje završava.

Ako neka glava i proviri u ovoj baruštini, to je pitanje vrati nazad u mutljag. Niko ne može da bude dovoljno dobar, jer su svi ostali daleko bolji, ali im to i dalje niko ne priznaje. U tome je, naime, problem: niko ne pjeva tako dobro kao oni za koje su svi rekli da nemaju sluha. Onaj koji umije i koji voli samo je nesrećnik koji se prije vremena udavio u sopstvenom tanušnom glasu koji nije ni za seoskog vašara. Jer: Šta će on?

Ako neko umije da slika, nadmene će neznalice na njegov štafelaj nalijepiti naljepnicu na kojoj stoji: Šta će on? Ako neko zna kako da namjesti kadar, polupismeni hvatači zjala će mu srušiti scenu i svim će usputnim prolaznicima dijeliti vizitkarte na kojima piše: Šta će on? Ako neko zna kako se šahtovi nivelišu u ravni sa cestom, to će znanje uvijek poništiti nesvršeni studenti ciničnom opaskom: Šta će on?

Šta će on – to je pitanje koje treba da ponizi sve one koji su se usudili da polete, kako bi rekao Duško Trifunović, “iznad vaše mere stroge”. Šta će on – to je pitanje koje treba da opomene sve one kojima nije dovoljno ono što je drugima i previše. Šta će on – to je pitanje koje treba da, njegoševski rečeno, svaku iskru vrati u kamen. Šta će on – to je pitanje koje je uspostavlja mjeru tamo gdje je nadmeni osmijeh goropadnih kukavica jedina mjera.

I kao što Drina kod Andrića ne dâ na sebe, tako ni ovaj grad ne pušta boljima da se bave njime. Rđa se na sve lako hvata, pa i na gradove. Svako umije da sruši, malo je onih koji znaju da grade. Takve je odavno otjeralo umno pitanje divnih sugrađana: Šta će on? I zaista: šta će on kada je toliko onih koji ne umiju ništa, onih čija je statika daleko važnija od nečije dinamike, onih koji su ponosni jedino na sopstvenu prazninu koja je prepunila ovaj divni i razrušeni grad?

Na kraju svih napora nalazi se zid na kojem je mlohava ruka napisala grafit: Šta će on? On zaista ne može ništa, jer mu niko neće priznati ono što je uradio. Može zaustaviti vjetar, može pripitomiti tetrijeba, može pronaći Selakovu diplomu, ali to će uvijek biti malo, jer svi bi ostali mogli daleko više samo kada bi htjeli, ali ne žele. Jer: čemu? kome? zašto? Ako je budala jedna, pa joj nije mrsko da trči tamo gdje nikada ne može stići, ne mora ih biti još hiljadu.

Kada bi to pitanje imalo pedagoški karakter, stvari bi iz osnova bile drugačije. Moglo bi to pitanje pripitomiti nevaspitane, postidjeti gorde, poništiti bahate. Ali, nema u tom pitanju ni grama plemenitih čestica. Ono treba da uvrijedi, da prokaže i da ismije. Vlasnici tog pitanja se iza njega kriju, jer bi bez njega više nego dobro znali šta su i koliko mogu. To je pitanje njihova jedina brana velikoj vodi koja prijeti da ih sapere.

Nisu samo odlični prokaženi. I oni loši su nedovoljno loši. I na njih se, kao i na one “iznad crte”, odnosi to strašno pitanje: Šta će on? Nikome nije dozvoljeno da bude ni hladan, ni vruć, nego samo mlak, jer je mlake najlakše ili progutati ili izbljuvati. Takvi su potaman ovom plemenu koje snom mrtvijem spava. Ništa ne može da ih prene, ništa ne može da ih probudi. Cijeli život drijemaju u ligeštulu koji im je ostao iza đeda prvoborca. Ako se i trgnu iz slatkoga sna, onda to urade samo da bi podviknuli onima koji ne pristaju na njihov prosjek: Šta će on?

Uspavani duhovi ne biraju. Njima su i nobelovac i tifus iste kovine. I jedan i drugi mogu da budu obesmišljeni besmislenim pitanjem. Ignorisanje i omalovažavanje pozlate možda i može da se razumije – niko, na koncu, nikada nije bio prorok u svome selu – ali kako objasniti zanemarivanje lošeg i rđavog? Kojim postupkom utvrditi toliku nezainteresovanost pred onima koji su svaku vrlinu prometnuli u manu, a svaku manu u najveću vrijednost?

I kada se taj car dokopa prijestola, kada ga krunišu i kada mu u ruke daju žezlo, biće kasno za sve. Nadmeno pitanje filovano finom gradskom nezainteresovanošću prvoga reda omogućiće zainteresovanima da podižu besmislene i ružne spomenike, da prekopavaju ulice i bulevare tri puta dnevno, da oru i betoniraju rijeku kao da im je ćaćevina, da sijeku i ruše, da se dogovaraju i “tale”, da zidaju i preziđuju. Šta će on? On zna veoma dobro šta će. A šta ćete vi takvi nikakvi?

Izvor: Oslobođenje