Miljenko Jergović: Vedrana Rudan i Logor Zagreb

Prije već dvadeset i tri godine, u izdanju AGM-a, pod uredništvom Krune Lokotara, izašla je knjiga “Uho, grlo, nož”, riječke novinarke i spisateljice u nastajanju Vedrane Rudan. Nakon nje, ova autorica objavljuje još sedamnaest naslova, pod kojima razvija neku svoju jedinstvenu poetiku psovke, radikalne društvene kritike, često zasnovane na krajnjoj političkoj nekorektnosti i iritaciji društvenih i kulturnih elita, koje donosi u dugom, beskrajnom monologu, što se samo nastavlja iz knjige u knjigu. Vjerojatno ne postoji nijedan društveni, politički, kulturni pa ni privatni tabu u koji se Vedrana Rudan nije, poput kakvog gnjevnog bagera, zaletjela. Nedavno se, prvi put, našla u prilici da makar i privremeno, ili djelomično, mora reterirati. Naime, baveći se obiteljskim nelojalnostima, tako čestim u svim našim životima, i načinom na koji se djeca odnose prema ostarjeloj, onemoćaloj i bolesnoj majci, dovela je čitatelje u zabludu da to piše o sebi i svojima. I onda je skoro skrušeno, poput kakvoga filmskog autora koji je stvorio pretjerano autentičnu sliku svijeta, morala razbijati iluziju o autentičnosti. Naime, ona jest pisala o sebi, svojoj djeci i svome mužu, pretvorivši ih u ono najgore što u jednom obiteljskom leglu može postojati. Koristila se pritom njihovim likovima i živim karakterima, donosila je sebe onakvu kakva zaista jest, te je tako stvarala šokantno stvarnu sliku, koju je, međutim, izmislila. Ili je, bolje rečeno, nije izmislila, nego ju je preselila odnekud iz svoga prvog susjedstva. Pa su joj njezini čitatelji malo previše povjerovali, i tako se našla pred problemom.

Ono što radi Vedrana Rudan jednom će, bude li dobrih i pametnih tumača, biti važno i zanimljivo. Baveći se tabuima, ona radi nekoliko neobično korisnih društvenih poslova. Govori o onom o čemu se šuti. Ona razbija konsenzualne društvene šutnje, ali ne nužno tako da kaže nešto što bi se s etičke, intelektualne ili barem emocionalne strane činilo ispravnim. Ona se oko tabua naprosto razlaje, gnjevno, ludo, briljantno, poput ranih pankera, a neka drugi poslije mirno i razložno govore, ako to znaju. Obično, međutim, ne znaju. Ili su naprosto kukavice. 

U njezinom nastupu postoji nešto što je radio i genijalni i sveti Boris Vian, predstavljajući se kao opskurni američki pisac krimića Vernon Sullivan. Već i najčuveniji Vianov naslov iz te zakrinkane faze, “Pljuvat ću vam po grobovima”, kao da opisuje ono što radi Vedrana Rudan. U sentimentalnoj nacionalističkoj zemlji, u kojoj se sentimentaliziranjem palih u ratu 1991. na sve načine nastoji rehabilitirati vojsku zločinačkog režima koji nestaje u zbjegu s proljeća 1945, u toj zemlji, dakle, ono što radi Vedrana Rudan doista je pljuvanje po grobovima. No, dok je u velikoj zemlji i kulturi kakva je Francuska takav posao vrijedan svakog poštovanja, pa se piscima koji su rigali i pljuvali po nacionalističkim sentimentima klanjaju narodni vođe i ministri kulture, u maloj i jadnoj, od njenih najprezrenijih sinova i kćeri tako beznadno voljenoj Hrvatskoj, Vedrana Rudan izložena je uglavnom prijeziru.

A nije da je mnogo puta nisu pokušavali pripitomiti i pridobiti. Ali čim bi to učinili, ona bi ih raspalila po drugom obrazu. Čim bi, recimo, došla na glas po kritici hrvatskoga nacionalizma i elitnoga neoustaštva, ona bi raspalila po državi Izrael, pa bi dirnula u koješta u što se ne dira iz razloga povijesnog opreza i neugodnih kolektivnih sjećanja. Koliko je samo puta, recimo, došla na glas kao antisemitkinja? I koliko se puta ogriješila o čvrste kanone hrvatske salonske ljevice i njihovih nosećih armiranobetonskih moralnih vertikala? Činila je to nakon što bi se učinilo da im pripada, njihova da je. Vedrana Rudan jedino je hrvatsko javno čeljade koje je savršeno dosljedno izbjegavalo djelovanje u skupini, čoporu, krdu, stadu… U toj raspsovanoj njezinoj samoći našlo se neočekivane elegancije.

Pitanje tabua u malim i duboko grešnim provincijskim kulturama čini se nerješivim. Čuveni Brechtovi stihovi “Pa kakva su to vremena, u kojima je/ I razgovor o stablima gotovo zločin/ Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima!”, ovdje, gdje se i sasvim mala djeca uče kako voditi hajke i gdje HRT ljude ubija tako što ih prešućuje, doista su rječitiji od svake himne. Ovdje, u malenoj i grešnoj, provincijskoj hrvatskoj kulturi, tabui stoje raspoređeni u nizovima, kao kemijski zahodi na glazbenom mitingu Marka Perkovića Thompsona. Na jednoj strani otvorenog krvotoka jedni, na drugoj strani drugi. Tabui jednih, slaba su mjesta drugih. I onda si međusobno pljuju i povraćaju po grobovima, jedni uskrisujući vječnu nam Hrvatsku (koju ne umiju vidjeti drukčije nego kao repliku one ustaške), a drugi kokodačući o “pravoj strani povijesti”, na kojoj se, naravno, oni lično nalaze. Posao koji si je zadala Vedrana Rudan jest da se kreće od tabua do tabua, od jednog do drugog zasranog kemijskog zahoda, i da im uz psovke otvara vrata, razotkrivajući ih sve, do uza vrat zasrane. Što je smisao tog posla? To da se, nakon što nam Vedrana Rudan rastvori i posljednja vrata, i nakon što posljednji tabu učini vidljivim, napokon nađemo sami pred sobom i pred onim što je tema naših života i naše društvenosti, obiteljske, društvene, nacionalne, općeljudske.

Hrvatska nije zemlja u kojoj se o književnosti razgovara ozbiljno. Hrvatska nije zemlja u kojoj se o bilo čemu razgovara ozbiljno. U takvoj zemlji, u kulturi i u književnosti takve zemlje, teško je uspostavljati sustave vrijednosti. Smiješno je ono što se ovdje naziva književnom kritikom. Bijedne, najbjednije, mnogo gore nego u vrijeme socijalizma, onakve kakve su, možda, bile samo u tmurnim fašističkim i klerofašističkim zemljama iz europske prošlosti, državne književne su nagrade u Hrvatskoj. Boljih je onih nekoliko koje dodjeljuju kapitalističke korporacije, ali su i one radikalno ograničene nemogućnošću uspostave kriterija. No, i u takvoj zemlji postoji, ipak, jedan uščuvan, dvostepeni kriterij za procjenu književnih vrijednosti: prvi stepenik je regija, iliti jezično sverazumljivi prostor bivše Jugoslavije; drugi su stepenik prijevodi na strane jezike. Uza sav trud, naime, i HRT-a, i Ministarstva kulture, i inih policijsko-kulturnih institucija, izlazak hrvatske književnosti izvan njezina matičnoga kokošinjca i svinjca, zbiva se mimo, te uglavnom suprotno njihovim komesarskim projekcijama, željama i očekivanjima.

Vedrana Rudan je, premda u osnovi tematski lokalna, jezično teško prevodiva, na neki čudan način hermetična, ipak jedna od prevođenijih, u Europi prisutnijih hrvatskih autorica. I zacijelo jedan od deset u Europi najprevođenijih i najvidljivijih hrvatskih pisaca. Ali, još zanimljivije od toga: ona je, bez konkurencije, ne samo najpoznatija živa hrvatska književna činjenica u Srbiji, nego i najčuveniji hrvatski umjetnik u toj zemlji. Zahvaljujući tome, u Srbiji je, nakon što je u svojoj domovini izložena prešućivanju i poluzabrani, te odricanju prava da se uopće naziva piscem, Vedrana Rudan objavljivala svoje knjige u golemim tiražima, i bila je prisutna u tamošnjim ponešto liberalnijim i za kulturu i književnost zainteresiranijim medijima. Proširivši se na Srbiju ona, međutim, nije tamo nudila i prodavala svoju borbu s hrvatskim tabuima. Pojavila se na tamošnjoj sceni suvereno i gnjevno, kao netko domaći. Kao srpska domaćica.

Temeljni prostor djelovanja Vedrane Rudan njezin je blog, tehnički savršeno postavljen i vođen, kao i službena Facebook stranica, na kojoj ima oko 323.000 pratitelja. Za nekoga tko je službeno osuđen na nevidljivost, to je moćna i vrlo vidljiva platforma. U dane kada je HRT-ov središnji dnevnik trećinu svoga vremena svakodnevno posvećivao Thompsonu, ili kada je Beroševa lutkica, prekomandovana u Vijesti iz kulture, u odjavi emisije najavljivala “povijesni vikend”, i kada su novinarke informativnih emisija ushićene Thompsonom u svojim najavama varirale ZDS i pozivale građanstvo na koncert, Vedrana Rudan objavila je na svom blogu tekst naslova “Logor Zagreb”. U vrijeme dok su sve institucije hrvatske kulture mučale smrtnim predjasenovačkim mukom, a cvijeće hrvatske je književnosti bilo na ćevapima u Sarajevu, Vedrana Rudan sročila je genijalnu sintagmu “Logor Zagreb”.

Nije Zagreb logor samo po tome što je policija Nezavisne države Thompson, kako je Rudan naziva, građane zatočila u njihovim novozagrebačkim stanovima, lišivši ih građanskih sloboda, Zagreb je logor zato što Plenković, Božinović i Jandroković naknadno tvrde da se nije dogodilo ništa, i da su to “samo tri riječi u jednoj pjesmi”. Svašta, Plenkoviću, u tri riječi stane. I “Pička ti materina” i “Srbe na vrbe”, a pjesama također svakakvih ima. Zagreb je logor u kojem trenutačno žive oni koji su kažnjeni jer na lokalnim izborima nisu glasali za HDZ. Zagreb je logor zato što se u Hrvatskom saboru danas slobodno s govornice pozdravlja ustaškim pozdravom. Za takvo što više se ne dijele ni opomene. Tu je sav smisao ovih događaja, ali tu je negdje, suprotiva huljicama, i sav smisao književnosti. A što se tiče Plenkovićevog, Jandrokovićevog i Božinovićevog fraziranja o “radikalnoj ljevici”, koja etiketira navodnih pola milijuna posjetitelja Thompsonovog koncerta, odgovor je nedvosmisleno jasan: oni koji se takvom argumentacijom služe preostalih tri i pol milijuna Hrvata koji nisu bili na koncertu zatvaraju u logor.

“Logor Zagreb” one su dvije riječi kojima književnost odgovara na Plenkovićeve tri. Hvala Vedrani Rudan, velikoj hrvatskoj književnici.

Jergovic.com