PAVLE MIJOVIĆ: Vize za budućnost

Kada je u dekadama nakon Drugog svjetskog rata projekt današnje Europske unije bio još na samom začetku, slobodno kretanje ljudi, dobara, usluga i kapitala stajalo je, uz sveopći mir europskih država i solidarnost, na samom vrhu prioriteta tadašnjih političara poput Schumana, Adenauera i De Gasperija. I Rimski ugovori iz 1957. godine su akcentuirali jednu ovakvu slobodnu cirkulaciju, vodeći se idejom da je povezanost na Starom kontinentu – koja datira još iz ranijih stadija civilizacije – preduvjet svih političkih, društvenih, ekonomskih, pa i ljudskih odnosa. Upravo je nesmetana mobilnost smatrana temeljem izgradnje zajednice europskih naroda, kako bi se “nasljedno neprijateljstvo” između mnogih europskih država, posebno između Francuske i Njemačke, primirilo i usmjerilo u funkcionalnom smislu. Kasnije će Schengen, malo selo na tromeđi dvije nekad suprotstavljene države, Francuske i Njemačke, te Luxemburga, postati sinonim za jednu novu Europa, ne potpuno bez granica, ali zahvaljujući otvorenom, fleksibilnom i brzom graničnom režimu, moderan, suvremen i inkluzivan kontinent. Schengen će uistinu revolucionizirati kretanje u nekadašnjoj i današnjoj Europskoj uniji, te će ideja slobodnog kretanja iz inicijalnih ekonomskih okvira prerasti u širi princip internacionalnog liberalizma.

Ljudi su se počeli slobodnije kretati, iritantno vrijeme čekanja na krutim graničnim prijelazima se smanjivalo, ekonomija se radovala brzini, turizam je prosperirao. Iako se radilo o kritičnoj državnoj infrastrukturi – granice su naprosto takve prirodi, konstituenti političkog života, marker suvereniteta države – šengenski model zadovoljavao je i osnovne sigurnosne postavke. No, šengenski prostor ipak nije bio namijenjen svima, već je, sasvim logično, bio rezerviran za zemlje same Unije, koji su u navedeni prostor ulazile nakon dugotrajnih i možda prekrutih skrutinija i procedura. Šengenska paradigma, izvrstan model za interakcije i komunikacije svake vrste, suočit će se kasnije s anomalijama različitog tipa. Anomalije su sitna odudaranja od temeljnih postavki koja s vremenom prerastu u krizu jednog modela, onog otvorenih granica. Dok su globalizacijske dinamike nametale imperativ jednog tako otvorenog svijeta, razni događaji (9/11, ratovi, nekontrolirane migracije) bacale su sumnju na vizne režime, te su ih u konačnici učinile zatvorenijima, restriktivnim, sporim i iritantnim. Putovanja su postala opet spora, kontrole putnih isprava naglašena, biometrijska i duga skeniranja postala su svojevrsni atak na svetu slobodu, onu kretanja, s ovu ili s onu stranu granice.

Recentno uvođenje restriktivnijeg režima u politički prostor Europske unije i zone Schengena percipiran je različito: poruke iz Bruxellesa su gotovo unanimne da se radi o nužnosti kako bi se vanjske granice Unije osigurale, no percepcija šire javnosti se često ili većinom ne podudara s ovakvih shvaćanjem.

Kako to obično i biva, najgore prođu zemlje koje su na samoj margini šengenskog prostora, dakle, fizički blizu, ali, politički gledano, beskrajno daleko od istoga, poput Bosne i Hercegovine. Kada su granice u pitanju, faktor proksimiteta ili blizine temeljna je stavka, budući da se na teritorijalno malom, minimalnom prostoru, dodiruju i susreću dvije logike. Kada je EU razvila novi sustav upravljanja granicama, tehnološkog, sigurnosnog i biometrijskog tipa, koji zahtijeva detaljni screening građana iz trećih zemalja, logična je posljedica toga bilo da se građanima iz tih zemalja, poput Bosne i Hercegovine, dodijeli status drugorazrednih europskih građana. A uvođenje sustava ETIAS (Europski sustav za informiranje o putovanjima i odobravanju putovanja), koji još nije u funkciji, svojevrsni je light oblik nekadašnjeg napornog viznog režima, prethodno ukinutog. Sada, planirano je, građani trećih zemalja će ispuniti zahtjev, platiti naknadu od 20 eura, dobiti ili ne odobrenje za putovanje u neku europsku destinaciju u kojoj ćemo moći boraviti do 90 dana. Nisu to pretjerano zahtjevne rabote, istina, no ostaje dojam da građani zemalja u kojoj većina javnosti aspirira pridruživanju Uniji, a čije same članice to i podržavaju, realno dobiva status trećerazredne zemlje.

Nekada su zapadni kartografi, kada su pravili karte, prostor istočno od Trsta pa sve do Soluna – prostor je to koji spada u onaj balkanski – označavali latinskom izrekom, posprdnog karaktera. Hic sunt leones – tamo su lavovi – anotirali su kartografi taj prostor nekada, aludirajući da neku drugu primitivnu logiku, života, prostora, politike i upravljanja, teritorijalno blizu, ali miljama daleko od europskog prostora. Nakon uvođenja novih načina kontrole i upravljanja granicama, ostaje dojam da se ovi stari stereotipni obrasci i danas reproduciraju u nekom novom obliku. Tako će prosječni građani Bosne i Hercegovine, koji nemaju sreću da posjeduju i državljanstvo neke druge EU zemlje, biti osuđeni na beskrajna skeniranja i prethodne putne notifikacije, ispunjavanje online i papirnatih dokumenata, čekanje u granicama i slične procedure. I dok će EU lideri zdušno podržavati pristup BiH u taj razvijeniji svijet, njihovi konkretni potezi pokazuju kako je našim građanima, mladima i starima, uspješnima i neuspješnima, sretnim i nesretnim, namijenjena sudbina bića s onu stranu civilizacijske granice. I dok u jeku predizborne kampanje svjedočimo tipičnim banalnim političkim porukama lica s billboarda i malih ekrana, lako je konstatirati kako u političkim programima čitave te plejade aktera ne postoji niti fusnota, niti marginalija, koja bi predložila neki model da se BiH izuzme iz toga ili da se građanima makar olakša kretanje, po nekima, jedno od temeljnih ljudskih prava. Agende ovdašnjih političara ipak su drugačije, no većinu ih povezuje temeljna želja da ostanemo s ovu stranu zida, s druge strane granice, bez vize za budućnost.

Izvor: Oslobođenje