VILDANA SELIMBEGOVIĆ: Na čijem je jelovniku BiH?

Prva polovina kampanje je iza nas, čuli smo dobro poznate, otrcane matrice, najviše i najsnažnije iz najjačih nacionalnih uporišta. Rješenja, koja bi imala veze sa stvarnošću, izostala su, što i nije čudo, jer je jedna od najuočljivijih značajki ovogodišnje kampanje apsolutni manjak programa. Od birača se traži da slijepo slijede voljene vođe, pa ih možda zapadnu mrvice sa predsjedničkih trpeza: naši nacionalni lideri, oni koji istrajavaju na ratnim ciljevima – što je praktični podtekst i SNSD-a i HDZ-a i SDA – i ne znaju šta imaju, kupaju se u bogatstvu, a sirotinji nude krv, znoj i suze. I svima su puna usta Bosne i Hercegovine, jedni bi da je podijele, drugi će se tobože zadovoljiti parcelizacijom, a treći se busaju u prsa, sve ne dajući je. U svijetu koji nam bježi koracima od sedam milja, nas valjaju u istoj močvari devedesetih i što je najtužnije, na to pristaju čak i oni koji tobože brane zemlju, svjesno gazeći upravo one državničke poteze koji su bez ikakve sumnje Bosnu i Hercegovinu ne samo sačuvali u ovim današnjim planetarnim preokretima već nas i pozicionirali kao faktor koji učestvuje u odlukama o svojoj sudbini. Uopće nemam dilemu na šta bi ličio cijeli Balkan u opciji kojom se po Izraelu rasipa Milorad Dodik i baš zato smatram preopasnom relativizaciju euroatlantskog puta Bosne i Hercegovine, sveprisutnu i na skupovima po Sarajevu, na kojima se opskurni zahiragići hvale kako su izašli sa sjednice da ne bi glasali za projekat Južne interkonekcije. No, moram priznati da nisam iznenađena, samo čekam da još čujem ode SNSD-u i HDZ-u što su uspjeli zaustaviti učešće naše zemlje u Planu rasta za Zapadni Balkan: Milorad Dodik je uz pomoć svog vrlog saveznika Dragana Čovića spriječio da milijarda eura dođe u BiH, a sada se nadaju da će milijardu dolara u svezanim zastavama držati dovoljno daleko od BiH. Bakir Izetbegović je taj savez – tvrde njegovi jurišnici – bjanko prihvatio?!

Ključni antizapadni argumenti uporišta pronalaze u Trumpovoj Americi i neodlučnoj Evropi, pa svakodnevno slušamo kako su SAD skinule sankcije Dodiku&comp, a Bruxelles je tradicionalno nemoćan. Rješenja se prešućuju. Možda i zato što je sve pod teretom doskočica, bez iole ozbiljnog pristupa. Istina, saslušanje kandidata za novog ambasadora u našoj zemlji pred Odborom za vanjsku politiku američkog Senata nije prošlo ispod radara, jer je i sam Odbor demonstrirao zavidno poznavanje stanja na Balkanu. Senatorica Jeanne Shaheen je Ronalda Johnsona, nekadašnjeg vojnika, generala, koji zagovara jačanje NATO-a, vrlo jasno propitala, ne libeći se kritike State Departmenta, koji je ostao nijem na srbijansku sahranu i veličanje ratnog zločinca Ratka Mladića, a pritom je prestao zločin u Srebrenici nazivati genocidom. Citirala je Dodika i njegove snove o referendumu za otcjepljenje Republike Srpske, koristeći se najsvježijim primjerima iz ove kampanje. Johnson je – kolokvijalno rečeno – znao odgovore na sva pitanja, čvrsto je ponavljao da je u Srebrenici izvršen genocid, ističući privrženost SAD-a teritorijalnom integritetu i suverenitetu naše zemlje. Jasno mu je ko je bio Mladić, o Dodiku i družini se nije precizno izjašnjavao, ali se jeste obavezao da će u Washington – ako on dođe u Sarajevo – slati tačne i provjerljive informacije o stanju na terenu. Koji dan ranije, pred Kongresom SAD-a je bilo saslušanje o američkoj politici na Zapadnom Balkanu. Do javnosti su doprle ključne teze, računajući i citiranje zamjenika državnog sekretara Christophera Landaua sa prošlogodišnjeg jubilarnog obilježavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Landau slovi kao glavni oslonac Dodikovim lobistima u Washingtonu, pa lider SNSD-a njegovu rečenicu kako “SAD ne nude neograničena sredstva za nedefinisane, neizvjesne i nerealne ciljeve”, voli koristiti kao neskrivenu podršku svojoj politici raskola, no saslušani zamjenik pomoćnika Daniel Lawton je prilično izrešetan, nakon što je pohvalio SAD kako je ukidanjem sankcija riješio antiustavno djelovanje vrha RS-a. Ispostavilo se da kongresmeni vide i znaju, pa su bukvalno potopili tvrdnje o Dodikovom odustajanju od funkcija, a demokrata William Keating je ukidanje sankcija ocijenio pogrešnom odlukom, i sam citirajući Dodika i njegove stavove o BiH i Uredu OHR-a. No, ono što je svjesno prešućeno u najvećem dijelu političkog Sarajeva jeste nastup kongresmenke Dine Titus: precizno analizirajući Mladićevu sahranu u Beogradu, “koja je pokazala da je Srbija umjesto otrežnjenja izabrala da zločinca osuđenog za genocid proglasi herojem”, podsjetila je na čuvenu izjavu Aleksandra Vučića iz 1995. (“Pa, vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana, pa da vidimo smije li, međunarodna zajednica ili bilo ko drugi, da udari na srpske položaje”) i natjerala Lawtona da se pravda. Ispostavilo se da i on zna i ko je Mladić i šta je bilo u Srebrenici: “Sjećamo se žrtava i odbijamo glorifikaciju ratnih zločinaca”, kazao je, dodajući da se radi o uvredi žrtava. Izbjegavanje SAD-a da, poput komesarke EU Marte Kos, iznese jasan stav o ovim zbivanjima, Lawton je pravdao izborima u našoj zemlji i političkim teatrom koji ih prati. Nezadovoljna Titus je zatražila da u izvještaj Kongresa bude uvršteno i pismo našeg ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića o stavovima državne vlasti i o Mladiću i o prenosu njegovog tijela u Srbiju.

Neću citirati Konakovićevo pismo Marcu Rubiju, svi dobro znamo njegove stavove o posljednjim zbivanjima na Balkanu, kao što se sjećamo i trenutka kada je, kao lider trojke, obznanio prekid svake saradnje s Dodikom. Trojki se ima šta prigovoriti i to, uostalom, jurišnici na vlast rade bez prestanka, no Konakovićev angažman zaslužuje svaku pohvalu. Za razliku od onih što tobože zavide SNSD-u na desetinama miliona koje je iz entitetskog proračuna upumpao u džepove američkih lobista, Konaković je za našu zemlju uradio ogroman posao, zapostavljajući i stranku na čijem je čelu i još prihvatajući teret svih problema s kojima se trojka suočila. No, nije odustajao: potpuno svjestan na čijim je sve BiH jelovnicima, neumorno je insistirao na europutu i Bruxellesu i uspio i najnevjernije tamošnje tome dovesti pred zid i natjerati ih da vide i čuju ko to sve koči BiH. Najveću podršku ima u aktuelnom predsjedavajućem Predsjedništva dr. Denisu Bećiroviću. A iz najradikalnijih bošnjačkih uporišta, najveći napadi su usmjereni upravo na njih dvojicu, koji su bili ključni akteri i usvajanja Rezolucije o Srebrenici u UN-u. Danas čak i navodni građanski kandidati, bez trunke obraza, tvrde kako nam nije ni trebala, praveći račune bez krčmara i prihvatajući provokacije islamofoba o bespotrebnosti ovako važnog dokumenta na jedinoj relevantnoj svjetskoj adresi. Oni bakirovci, što neće Južnu interkonekciju, obećavaju savez s Vučićem i jedino što ne govore jeste do kada će Bošnjake svjesno gurati u kopiranje onih koji i Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu mrze i ne krijući to. Nije BiH opstala zato što se udvarala Miloševiću i njegovim ministrima, ovu je zemlju sačuvala spremnost da se u mržnji i zločinima ne takmiči sa crtačima karata iz Karađorđeva. I Bećirović i Konaković i čitav tim koji ih podržava upravo istrajavaju na tim principima. Zato je BiH još uvijek cijela i zato su njezine jedine adrese one zapadne. A njihov je najveći problem što milijarde – i kada dođu – ne mogu u džepove vođa i lobista, već za dobrobit naroda. Svih.

Izvor: Oslobođenje