Preuzimajući Počasno Srce Sarajeva, Emir Hadžihafizbegović je zahvalio (i) braniteljima grada. Veliki glumac – ne samo naš i usuđujem se reći i ne samo balkanski – nije krio emocije, prihvatajući nagradu Sarajevo Film Festivala, događaja koji u glavnom gradu Bosne i Hercegovine već 32. put okuplja uistinu velika svjetska imena. Film nije moja specijalnost, no nikada nisam dvojila da se Hadžihafizbegović svojom glumom davno svrstao u sami vrh svoga zanata, a njegovo podsjećanje na branitelje Sarajeva i opstanak BiH dobrim je dijelom i poenta ovog SFF-a. Ne, neću podsjećati na onaj prvi, ratni, jer govorim o ovom koji je netom završio i koji je po mom skromnom sudu uistinu opečaćen nasljeđem ratova i svime onim što sobom nose. Samim tim je bolno aktuelan, ali i dovoljno opominjući da pali sve alarme. SFF je otvoren filmom “Očevina”, oskarovca Paweła Pawlikowskog, još jednog nositelja Počasnog Srca Sarajeva, koji je za svoj “Fatherland” nagrađen i na ovogodišnjoj filmskoj smotri u Cannesu. Priča je to o povratku kući velikog Thomasa Manna i njegove kćerke, 1949. godine, kada je Njemačka razorena, podijeljena i nimalo ne liči na zemlju koju su ostavili: kroz njihove lične i porodičnu dramu, susrete s ljudima s obje strane željezne zavjese i njihovim oprečnim stavovima o (budućem) životu i granicama, gledamo razorenu, podijeljenu zemlju, intimne drame, ali i one društvene, i ljude koji su – koliko se god borili i sami sa sobom i sa okolinom – ugurani među ideološke i ine zidove.
Našu domaću “Očevinu” snimio je Damir Markovina. “Živjet ćemo zajedno” je dokumentarni film, ali biografska drama ravna zapletu Pawlikowskog. Damir je sin Roka i brat Dragana i koliko god je otac glavni lik priče, jasno je iz svakog kadra da iver ne pada daleko od klade. Svi koji su gledali film slažu se da je Roko svojevrsni simbol Mostara kojeg više nema, no Damirova priča još je veća, jer ideološke i sve druge zidove i granice gura u onaj tjesnac koji nudi samo jedan izbor – onaj između dobra i zla. U ratu i poraću, taj je izbor posve ogoljen, a Rokova priča nam svjedoči kolika je i lična i porodična cijena hrabrosti i ljudskosti. Roko nije prosječan (Bosanac) Hercegovac i daleko je – po svemu – od naših uvriježenih stereotipa o raji i papcima, (ne)nacionalistima, pa čak i od idiličnih sjećanja na takozvanu bolju prošlost u kojoj je Bosna i Hercegovina Jugoslavija u malom, a Mostar glavni grad bezbrižnog i sretnog života. On je inžinjer mašinstva, doktor nauka, politički angažiran – po sopstvenom izboru – jer Roko vjeruje u socijalizam, kao sistem šansi i pravednosti, obezbjeđenja ljudskog dostojanstva kroz one segmente koje čovjeka i čine čovjekom, zdravstvo dostupno svima, široko obrazovanje, rad koji obezbjeđuje bolji život, sportske terene na kojima se prepoznaju talenti i klubove koji ih ne samo treniraju već i odgajaju, kulturu u koju se ulaže dovoljno da je svima dostupna – od onih domova koje je na velikom ekranu ovjekovječio Emir Kusturica – sudarajući nas u “Sjećaš li se Dolly Bel” s njezinim naličjem – do nastanka i takvih majstorskih zahvata u samu suštinu ideoloških propitivanja kakav je “Samo jednom se ljubi” Rajka Grlića. Nije Roko – hoću reći – ostrašćeni, crno-bijeli partizan, Roko je duboko uvjeren da su bratstvo i jedinstvo, suživot i demokracija vrijednosti koje iziskuju stalne napore, ali ih i zaslužuju.
Rokova uloga u politici je, iz današnje perspektive, tužna i tragična. Na onim prvim višestranačkim izborima 1990. godine izabran je u Parlament BiH, kao član poraženog SDP-a, i ostao je parlamentarac do 1996. Iako je u međuvremenu – kao i svi koji su imali sreće preživjeti naše ratove – prošao milion golgota i lomova, on se ne libi javnog zauzimanja stavova. Rat ga je u Mostaru iznenadio napadom JNA, vojske koja se okrenula protiv naroda koji ju je pravio i hranio, i pod čijim su granatama ginuli njegovi sugrađani, a njega zapao teški zadatak da im organizira ukope. Sljedeće i najgore ratne godine – 1993. – prognan je iz svoga grada, no i prije rata i tokom rata, kao i poslije svega, Roko dosljedno, jasno, javno i glasno upozorava. Uoči rata govori o jadu koji nas čeka, u ratu je i sam shrvan nezamislivim užasom, no ima snage da i za Vašingtonski i za Dejtonski sporazum naglas kaže da nisu rješenje. Jer su i praktični ustupci nacionalizmu. Zbog nacionalista i njihovih politika kojima se zdušno protivi, zbog podijeljenog Mostara u kome se ljudi mrze, Roko kažnjava sebe, ne vraća se u grad koji toliko voli, duboko povrijeđen gaženjem svih vrijednosti koje nosi i koje je i djeci usadio: “U ratu sačuvaj dva prsta obraza, a život ako stigneš”, kaže u filmu, prenoseći nauk svoga oca. Ne libi se Roko ni sučeljavanja stavova s rođenom djecom – s Draganom (našim kolumnistom), koji praktično živi u Mostaru, i koji je – valjda očevim stopama – izabrao teži put, onaj koji znači ne iznevjeriti vlastita uvjerenja već se s ona dva prsta obraza i dalje boriti, proživljava čitavu porodičnu dramu, debatirajući o razlozima, uzrocima i posljedicama rata, jer se djeca – a takve ih zapravo odgajamo i želimo – ne libe argumentirane debate ni u svojoj kući. Dragan je povjesničar, pa oca hladno suočava s njegovim zabludama, partijskim drugovima koji su odabrali nacionalizam kao karijere, masovnim okupljanjima na kojima se klicalo zajedništvu i svim onim Rokovim svetim vrijednostima koje su, iako duboko ljudske, završile na zgarištima nacionalista. Onih koji su i Washington i Dayton iskoristili najviše za sebe, a najmanje za ljude koje, tobože, sada već četvrtu deceniju brane od svih drugih i drugačijih. Rasprava oca i sina publiku tako duboko i emotivno strese da je neminovno razmišljanje, propitivanje i suočavanje i s vlastitim izborima.
U jednom davnom intervjuu, u našim Danima, Roko – koji oduvijek zna definirati problem, ali i ponuditi rješenje (tada je predočio svojevrstan plan obnove BiH) – podsjeća na plakat hrvatskog SDP-a s kojim je pokojni Ivica Račan dobio izbore na početku stoljeća – Dobar život svima, a ne samo NJIMA – i kaže: “On bi se izvrsno uklopio danas u predizborni slogan mladih!” Zanimljiva je, zapravo tužna, štaviše, sve govori o nama – a i nacionalistima – aktuelnost Račanovog slogana. No, dobre vijesti na kraju: Roko se – ipak – vraća u Mostar. Opet, reklo bi se, uprkos svima, ali nas zato Damirov film trajno uči o važnosti ona dva prsta obraza. I o nasljeđu koje nosimo i ostavljamo iza sebe. Damir nije dobio Srce Sarajeva, ali jeste Nagradu publike, jer je – bez sumnje – osvojio srca Sarajlija i svih gledatelja. A film tek čeka premijera u Mostaru.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!