Američki sokolovi i domaći jastrebovi

Slučajno ili ne, tek svjedoci tvrde da su američki borbeni avioni F 16, poznati kao sokolovi, proparali nebo nad Banjom Lukom upravo u času kada je za govornicom sportske dvorane Borik počeo svoje obraćanje predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Za one koji su zaboravili, lider SNSD-a je, na svečanoj akademiji povodom proslave dana za koji je Ustavni sud Bosne i Hercegovine čak tri puta ustanovio da se kosi sa temeljnim državnim dokumentom ispisanim u Daytonu, korigirao svoje stavove o mirovnom sporazumu iz američke baze Wright-Patterson – nastao je na lažima iako se do prije koji dan zaklinjao u njegovu izvornu opciju. No, ni to ga nije spriječilo da nastavi obznanjivati svoje otcjepljujuće planove, ali i da se – za svaki slučaj – ogradi izjavom kako su oni izvedivi u miru. Samo što još nije dodao i rahatluku.

Čitajte kolumne Vildane Selimbegović:

Ovogodišnje trodnevno obilježavanje 9. januara pratio je i spojeni vatromet – u bosanskohercegovačkom entitetu i u državi Srbiji, a srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić iako nije došao poslao je čestitke i sina Danila. Odlikovanja su dijeljena tačno u podne, na sami neustavni dan. S obzirom na to da je prošle godine ruski predsjednik Vladimir Putin zakićen u opravdanom odsustvu agresije na Ukrajinu, činilo se da će ove spektakl ogrlica i Njegoša izostati. Ko može s Putinom? Ispostavilo se da ih ima dovoljno – od Viktora Orbana preko Matije Bećkovića i Nenada Kecmanovića do Baje Malog Knindže. Ovaj četverac – koji nije sam – zapravo je simbolička iskaznica Dodikovih ratnih ambicija i razotkriva ih: za eutanaziju Evrope zadužen je Orban, za širenje velikosrpskog sveta Bećković i Kecmanović, a za ratne bubnjeve Bajin imenjak. Uz glorificiranje okorjelih zločina i zločinaca i slavodobitni poklič Neka živi Srbija, Rusija i pravoslavni svijet, nije zaboravio ni neprijatelje, no prijetnje Zapadu začinio je jasnom prozivkom samo Sjedinjenih Američkih Država.

Dodik je i prije američkih sokolova na nebu iznad Banje Luke nasrtao na mrsku mu koaliciju Washington – London, s vremena na vrijeme spominjući Bruxelles, no u suštini potpuno se oslanjajući na nejedinstvo Unije i uz redovito isticanje svojih evropskih prijatelja. Što – ruku na srce – ni Bruxellesu nije puno smetalo, ušuškan u Dodikove časne pionirske da će jednom biti dobar. No, i to jednom sve je dalje, da ne kažem ne lipši, magarče, do zelene trave, a s druge strane i javnost zapadnih zemalja sve intenzivnije izvještava o količini opasnosti koju za mir na Zapadnom Balkanu predstavlja najistureniji Putinov pijun u ovom dijelu svijeta. I State Department skida rukavice ne krijući da očekuje od svojih međunarodnih partnera da otvore oči pred opasnošću rata kojom isijava predsjednik RS-a. Nisu u pitanju samo njegove permanentne prijetnje visokom predstavniku u našoj zemlji Christianu Schmdtu, a još manje njegov prostakluk i uvrede kojima ga časti, riječ je, naime, o eklatantnom suprotstavljanju svakoj ideji, ambiciji i(li) akciji da se ozbiljnije pokrenu euroatlantske integracije Bosne i Hercegovine. Na Dodikove ofanzive na američkog ambasadora u našoj zemlji iz Bijele kuće je stigao jasan odgovor: predsjednik Joe Biden nagradio je Michaela Murphyja za posvećeni angažman u ambasadorskoj službi, a američki sokolovi su to upečatljivo ispratili. Simbolički su – može se i tako reći – poderali onih milion papira kojim su ih tobože podrugljivo dočekali slavljenici Mladića i Karadžića.

No, ni u Sarajevu nisu izostali ironični i podsmješljivi komentari o združenoj vježbi američkog vazduhoplovstva i Oružanih snaga naše zemlje, kako se zvanično zove demonstracija riješenosti SAD-a da sačuva teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine. Predsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić lakonski je ustvrdio kako slični avioni nisu spriječili genocid u Srebrenici, još jednom demonstrirajući vlastitu promjenu političkog kursa i smjera. Nekad se, naime, zaklinjao u NATO i evropsku BiH, sad je od svega toga ostala slijepa odanost politici SDA i obračun s trojkom. Istine radi, nikakvi avioni nisu nadlijetali Srebrenicu u vrijeme genocida i o tome je puno puta bilo i pisano: iako je postojao plan za odbijanje napada, iako je nizozemski bataljon stacioniran u Potočarima tražio zračnu potporu u više navrata, zapovjednik UN snaga u BiH, francuski general Bernard Janvier je blokirao napad, na što je nedvosmisleno ukazao i admiral Leighton Smith, NATO zapovjednik čiji su avioni tog kobnog julskog dana nadlijetali Jadran, čekajući odobrenje da zaustave Mladića. Nije se proslavio ni Janvierov šef Yasushi Akashi, no kad već evociramo uspomene na te prebolne i preteške dane, valja podsjetiti i na neke činjenice kojima se danas nerijetko manipulira. Iako uistinu najveće zasluge za američki angažman tokom devedesetih pripadaju tadašnjem predsjedniku Billu Clintonu, američki Kongres je i prije njegova izbora krajem 1992. godine donio odluku o podršci nezavisnosti i suverenitetu napadnute Bosne i Hercegovine. U konačnici, kada ni desetine rezolucija UN-a nisu zaustavile agresiju, SAD su izdejstvovale mir, a samo zbog BiH i pomoći našoj Armiji u naoružanju sarađivale i sa Iranom. Zašto onda slobodarsko Sarajevo već godinu i po vodi antiameričku kampanju koja posljednjih mjeseci – retorikom Bakira Izetbegovića – konkurira jedino Miloradu Dodiku? I to zaista neme nikakve veze sa solidarnošću s patnjama Palestinaca, žrtava izraelske odmazde, na što nas gradonačelnica glavnog grada svakodnevno podsjeća, s obzirom na to da je Hamas posljednju etapu krvi započeo u oktobru prošle godine. A Netanyahu jedva dočekao.

Dvije su teze kojima esdeaovskograđanska koalicija pravda antiamerikanizam. Prva je pozivanje na žrtve. Istina je da su Bošnjaci dali najviše života za opstanak BiH, Armija i policija ove zemlje ginuli su vjerujući u zajednički život sa Srbima, Hrvatima i Ostalim i bili ponosni na sve one Srbe, Hrvate i Ostale koji su zajedno s njima ratovali protiv agresora. Istina je i da je najviše ratnih zločina počinjeno nad Bošnjacima, no niti jednog trenutka bošnjačke i bosanske partije nisu odustale od zajedničke države. Čak ni one koje danas iz sarajevskih uporišta jurišaju na nepravde Zapada, nisu izašle sa drugačijim političkim platformama. Druga je teza nametanje dejtonske luđačke košulje koja onemogućava normalno funkcioniranje države. Pritom se svjesno zaboravlja da su upravo Bošnjaci odbili prvo aprilski, a potom i butmirski paket, a i jedan i drugi su podrazumijevali funkcionalniju BiH. Ima i treća teza kojom se može objasniti antizapadna retorika prijemčiva među Bošnjacima, no ona nije naročito popularna: riječ je o jačanju institucija što, sada je već bjelodano jasno, podjednako smeta radikalima svih boja i dezena. To je već jako dugo najmanji zajednički sadržilac politika SDA, HDZ-a i SNSD-a. Posljednji puta kada smo gledali politički angažman na institucionalnom djelovanju, u Vijeću ministara je bila opozicija Dodiku iz RS-a. Tada je lider SNSD-a govorio o PDP-u i SDS-u sve ono što danas lider SDA govori o trojci. Pa se onda svi pitamo možemo li ikud iz vrzinog kola u kojem nas spojeno melju domaći jastrebovi, a mi pristajemo – u oba entiteta – da za njihove veleljepne živote na naš račun optužujemo licemjerstvo Zapada. Tu nam već ni američki sokolovi ne mogu pomoći, moramo krenuti sa čišćenjem smeća od vlastitih avlija.