NIJE ISKLJUČEN NI NAJCRNJI SCENARIJ: Svijet je sve bliže sukobu Izraela i Irana

Mnogi analitičari ratnih događanja na Bliskom istoku promatraju sukob Izraela i Hamasa dosta pojednostavljeno. Razlog za to leži u nepoznavanju etničke i vjerske strukture strana u sukobu. A upravo te dvije stvari igraju jako važnu ulogu u onome što se događa u ratu između Izraela i Palestinaca.

Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković

Netočna je konstatacija, čemu su skloni mnogi žurnalisti, kako se na Bliskom istoku vodi sukob između Izraela i Arapa.

Oni koji zadnjih mjeseci daju podršku palestinskom Hamasu, sudjelujući u sukobu protiv Izraela, kao što su hutisti u Jemenu, Hesbollah u Libanonu, pristalice diktatora Asada u Siriji, kao i neke grupacije u Iraku, jesu pripadnici arapske nacije.

Pa ipak razlog za njihovu podršku palestinskom Hamasu nije motiviran nacionalnom, nego vjerskom pripadnošću. Svi spomenuti su pripadnici šijitske vjere unutar islama, kojoj pripadaju i Iranci.

Iako su Iranci uglavnom perzijskog podrijetla, drže pod kontrolom spomenute grupe, jer je u islamskom svijetu religija, u ovom slučaju vjera, važnija od pripadnosti naciji.

Uostalom, već desetljećima vlada velika napetost između Arapa sunitske vjere i Irana u kojem dominiraju šijiti. Rat između Saudijske Arabije i Irana je sve donedavno bio vrlo vjerojatan, i to, među ostalim, zbog sukoba hustista s većinskom sunitskom vladom u Jemenu. Dođe li do sukoba Saudijske Arabije i Irana, po strani neće ostati druge arapske države.

Svojevremeni građanski rat u Libanonu, koji je u to vrijeme bio većinski kršćanski, izazvali su pripadnici šijitske manjine, podržani od strane palestinskih izbjegličkih grupa.

U taj rat su se uključile Sirija, u kojoj vlada šijitska manjina nad većinskim sunitima i kršćanima, na strani šijitskog Hezbollaha, i Izrael koji je, među ostalim, ostvarujući svoje vlastite političke interese, podržavao kršćane. Poslije tog građanskog rata, Libanon nije bio više uzor suživota između kršćana i muslimana, niti Beirut jedan od najljepših arapskih gradova. I tada je bilo upitno kao i danas da li je Hamas želio pomoći sunitskim Palestincima ili je činio ono što je odgovaralo Iranu. U svakom slučaju najveći gubitnici rata su bili Palestinci, prije svega kršćani koji su masovno iseljavajući se prestali biti većinom u toj državi.

Danas se s pravom postavlja pitanje: Zašto se ogroman broj arapskih zemalja drži dosta rezervirano glede sukoba Izraela i Hamasa, dok ga napadaju pripadnici šijitske manjine iz njihovih zemalja? Razlog leži u tome da Iran kontrolira braću po vjeri, šijitske grupe u spomenutim zemljama.

Nije Iranu stalo toliko do Palestinaca koliko do toga da zavadi Arape i Židove. Uostalom, Iran podržava hutiste koji vode rat protiv sunitske većine u Jemenu, kao i Asada koji sa svoji desetak posto šijita (alaviti) vlada nad većinskim sunitima i kršćanima u Siriji.

Hezbollah je također u službi iranske politike. Njegova podrška Hamasu ima za cilj ostvarenje iranskih političkih interesa. Irana ne zanima toliko palestinski narod koliko želja da u sukob s Izraelom uvuče sve Arape. Taj sukob bi omogućio Iranu da oslabi i Arape i Židove, što bi mu omogućilo prevlast u tom dijelu svijeta.

Danas se situacija otela kontroli. Iran nije mogao ostati po strani, ukoliko je želio sačuvati obraz u odnosu na svoje poslušnike, pa se upustio u opasnu avanturu bombardiranja Izraela. Iz tog nepromišljenog čina bi se mogao izroditi sukob s nezamislivim posljedicama.

Iako je Iran, gledajući na potencijal ljudstva i oružja nadmoćan, ne smije se zaboraviti da Izrael, prema svi predviđanjima, posjeduje atomsko oružje.

U slučaju ozbiljne opasnosti po opstojnost Izraela, može se očekivati svaki mogući scenarij, pa i upotreba onoga oružja od kojeg čitav svijet strepi. Strah od upotrebe atomskog oružja pojačava i činjenica da je sam Iran vrlo blizu proizvodnje atomske bombe, od čega se plaši ne samo Izrael, nego i čitav arapski svijet. Ponadati se da neće doći do direktnog sukoba Izraela i Irana, koji bi mogao strovaliti u ponor ne samo Bliski istok, nego i čitav svijet.

Da je uopće došlo do izraelskog napada na Gazu i vrlo ozbiljne prijetnje po mir u svijetu, odgovornost ne snose samo Izrael i palestinski Hamas, nego prije svega oni koji su pripadnike Hamasa ohrabrili da učine grozni zločin nad nedužnim židovskim civilima, znajući da će Izrael uzvratiti vrlo brutalno.

Vrijeme je da se palestinski narod distancira od opasne iranske politike, čiji je cilj izazvati sukob između Arapa i Izraela. Isto se tako može reći da je krajnje vrijeme da zapadna politika izvrši pritisak na Izrael kako bi se omogućilo stvaranje nezavisne palestinske države.

Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković