Pravda je spora ali dostižna, to važi i za Izrael

Nakon posjete Izraelu u novembru 2023. godine, španjolski premijer Pedro Sánchez iskazao je sumnju u postupke Izraela u ratu protiv Gaze rekavši da ima “istinske dvojbe” oko izraelskog poštivanja međunarodnog humanitarnog prava. Prethodno je, tokom posjete, zahtijevao da domaćini ponovno promisle svoje operacije u Gazi jer one ne smiju “implicirati smrt nevinih civila, uključujući hiljade djece”.

Belgijski premijer Alexander de Croo, tokom zajedničke posjete sa Španjolcem, naveo je da izraelska vojna operacija mora poštovati međunarodno humanitarno pravo te da se “ubijanje civila treba zaustaviti”. Izrael je potom opozvao svojeg ambasadora u Madridu te ukorio španjolskog predstavnika u Tel Avivu.

Dva miliona protjeranih

SAD prvenstveno, ali Zapad generalno pruža podršku Izraelu. Međutim, izjave premijera predsjedavajuće zemlje EU i premijera države koja je međuvremenu naslijedila Španjolsku na toj poziciji ne govore o nejedinstvu u Uniji, već o zahtjevima da se poštuju ljudski životi, da se poštuje međunarodno humanitarno pravo te da se pravo na samoodbranu, ustanovljeno u Povelji Ujedinjenih nacija 1945. godine, mora uvijek pažljivo primijeniti i osigurati što je manji negativni utjecaj na živote civila. Izrael je tokom svog postojanja kao moderna država imao problem upravo sa neproporcionalnošću svojih vojnih akcija prema susjednim zemljama i palestinskom stanovništvu.

The New York Times navodi da je Izrael oko 200 puta koristio bombe od jedne tone u naseljenim područjima Gaze tokom, do sada, tromjesečne kampanje. Mediji javljaju da dvije trećine bolnica više nisu funkcionalne, više od 23 hiljade ljudi je ubijeno, od kojih je oko 70 posto djece i žena. Nekih 85 posto stanovnika Gaze, što je skoro dva miliona ljudi, primorano je bilo napustiti svoje domove. Cijelo područje je opkoljeno, dostava energenata, hrane i vode učestalo spriječena, granični prelazi zatvoreni.

Dva izraelska ministra, nacionalne sigurnosti te finansija, pozvali su treće zemlje da prihvate Palestince koji bi trebali emigrirati iz Gaze. Visoki komesar za ljudska prava Ujedinjenih nacija osudio je ovakve izjave podsjetivši da međunarodno pravo zabranjuje nasilno premještanje stanovništva unutar okupirane teritorije ili deportacije iz takvog područja. Ministar odbrane nazvao je Palestince “ljudskim životinjama”, kasnije se pokušavši ograničiti samo na pripadnike Hamasa. Predsjednik Izraela smatra “retoriku o civilima koji ne znaju ili nisu umiješani pogrešnom”. “Cijela nacija je odgovorna”, izjavio je Isaac Herzog o Palestincima. Ministar vanjskih poslova Israel Katz, dok je bio ministar energetike, naveo je da je “svoj civilnoj populaciji Gaze naređeno da je smjesta napusti. Mi ćemo pobijediti. Oni neće primiti kap vode ili nijednu bateriju dok ne napuste svijet”.

Drugi član vlade, ministar baštine, izjavio je da “ne postoji takva stvar kao neuključeni civili” te da “mi ne bismo dostavili humanitarnu pomoć nacistima”. Spomenuo je i da je “jedna od opcija” za Gazu nuklearna bomba. Premijer Netanyahu ga je nakon ovoga trajno suspendovao iz vlade pojasnivši da ministrove izjave “nisu zasnovane na realnosti”.

Benjamin Netanyahu prisjetio se Samuela u Bibliji koji u 15,3 poglavlju kaže: “Zato idi, i pobij Amaleka, i zatri kao prokleto sve što god ima; ne žali ga, nego pobij i ljude i žene i djecu i što je na sisi i volove i ovce i kamile i magarce”. U prethodnom slučaju pred Međunarodnim sudom pravde, Gambija protiv Burme, grupa zemalja koja je intervenisala deklaracijom navela je slučaj prvog u istoriji osuđenika za genocid – Jean-Paul Akayesu pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za Ruandu – gdje je kao dokaz genocida navedeno, pored ostalog, “čak ni novorođene bebe nisu bile pošteđene”, što je poslužilo kao dokaz namjere da se cijela grupa ukloni, eliminiše sa teritorije.

Namjera je u slučajevima optužbi za genocid uvijek najteže dokaziva i zbog toga je podsjećanje na prethodne sudske odluke bitno. Dakle, Netanyahuovo prizivanje biblijskih uputa može biti razmatrano u procesu dokazivanja namjere Izraela prema Palestincima u Gazi.

Nakon svega navedenog, Južnoafrička Republika podnijela je zahtjev Međunarodnom sudu pravde da naloži Izraelu prestanak i spriječi genocidne radnje u Gazi. Kako je većina država svijeta ratifikovala Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, svaka članica konvencije ima pravo i obavezu, kako je već u prošlosti tumačio ovaj sud, da postupi poput Južne Afrike.

Kakvu god odluku sud donese, šteta po Izrael već je nanesena, moralna i diplomatska svakako, a neka direktnija zavisiće od Savjeta bezbjednosti. Naime, sudska odluka se dostavlja ovom tijelu za provedbu. Tu je osnovni problem međunarodnih sudova u izvršenju njihovih odluka jer ne postoje snažni mehanizmi za njihovu provedbu te direktno ovise o nacionalnim državama da “dobrovoljno” implementiraju odluke internacionalnih tribunala. Međutim, u slučaju vjerovatne pozitivne sudske odluke po zahtjevu Južne Afrike, Izraelu će biti teže ignorisati vapaje svjetske javnosti za prestanak nediskriminirajućih vojnih akcija protiv civila u Gazi. SAD će imati veći problem sa nastavkom skoro neograničene vojne, te političke i ekonomske pomoći Izraelu. Političke elite na Zapadu generalno, koji počiva na instrumentu vladavine prava, imaće ogroman problem objasniti svojem građanstvu ukoliko odbiju konfrontirati državu protiv koje je donesena odluka pred Međunarodnim sudom pravde.

Krajem 2019. ovaj isti sud je saslušao slučaj Gambije protiv Mianmara (Burme) na osnovu optužbi za genocid koji je počinjen protiv Rohingya muslimanske manjine u ovoj zemlji. Ostale manjine u Burmi podržale su zahtjev Gambije, kao i Organizacija za islamsku saradnju. Sud je izdao privremene mjere i naložio vojnom režimu da po njima postupi prije nego se duži sudski postupak nastavi. Nekih 700 hiljada Rohingyi je i dalje u izbjegličkim kampovima u Bangladešu, uz 600 hiljada u Burmi bez prava kretanja van označenih teritorija i sela, dok je dodatnih 130 hiljada zatvoreno u kampovima. U međuvremenu su Francuska, Velika Britanija, Danska, Kanada, Maldivi, Njemačka i Nizozemska podnijeli deklaracije podržavši slučaj Gambije. Dakle, bez obzira na sporost pravde te naizglednu nesvrsishodnost procesa, broj zemalja koje ustaju u zaštitu žrtve se povećava i na kraju dovodi do kraha režima počinitelja. Prekasno za žrtve, ali ipak pravda dokazuje svoju dostižnost.

Gambija je bila prva zemlja koja je kao treća strana zatražila da Međunarodni sud pravde razmatra optužbu za genocid protiv neke zemlje. Južna Afrika je sada uslijedila. Slučajevi optužbi za genocid su rijetki, izuzetno teško dokazivi i zbog posljedica neizmjerno važni u međunarodnom pravu. Ukrajina je povela postupak protiv Rusije pred ovim sudom odmah po početku napada 2022. optuživši Rusiju, ne za genocid, već za rusku pogrešnu upotrebu termina genocid kojim su napadači nastojali opravdati agresiju na Ukrajinu kao navodno sprečavanje genocida koji navodno provode ukrajinske vlasti. Već u martu 2022. sud je naložio Rusiji da “smjesta suspenduje vojne operacije” u Ukrajini do konačne sudske odluke.

Dakle, kako god sud odlučio po južnoafričkom zahtjevu, male su šanse da će se ta odluka smjesta odraziti na vojne operacije u Gazi. Međutim, razlika je također između Izraela i Rusije kao država sa različitim političkim sistemima, istorijama i moći. Razlikuje se i ponašanje Zapada. Trideset dvije zemlje geopolitičkog Zapada su, slijedeći član 63. Statuta Međunarodnog suda pravde, intervenisale u slučaju koji je inicirala Ukrajina protiv Rusije, podnijevši deklaracije ili pisane opservacije.

Hrvatska je podnijela tužbu protiv Srbije za genocid 1999. godine, na šta je Srbija uzvratila kontratužbom 2010. godine, od kojih su samo međunarodni pravnici koji su ih predstavljali profitirali. Sud je 2015. odlučio da nijedna strana nije podnijela dovoljno dokaza da je genocid protiv nje počinjen.

Konačno, Bosna i Hercegovina je 1993. podnijela tužbu protiv tadašnje SR Jugoslavije, koju je raspadom te državne tvorevine naslijedila Srbija. Bosanskohercegovačkoj javnosti je detaljno poznat ovaj slučaj u kojem je sud presudio da “Srbija nije počinila genocid”, ali da je “prekršila obavezu sprečavanja genocida”. Srbija nije poštovala niti privremene mjere koje je sud naložio još tokom rata u BiH sa ciljem sprečavanja genocida. Već je viđeno da niti Burma, niti Rusija, prethodno Srbija, nisu poštovale privremene mjere koje je Međunarodni sud pravde naredio. Stoga, skepticizam može prevladati iščekujući sudsku odluku u slučaju protiv Izraela. Međutim, jedna je bitna razlika između svih ovih zemalja. Izrael često argumentira svoju poziciju kao jedina funkcionirajuća demokratija na Bliskom istoku. Sada bi morao to dokazati.

U napadima 11. septembra 2011. na New York i Washington stradalo je oko tri hiljade ljudi i promijenjeni su svijet i međunarodni poredak. U napadu Hamasa na Izrael 7. oktobra 2023. ubijeno je oko hiljadu dvjesto ljudi. Sasvim je sigurno da su Bliski istok i odnosi u regiji promijenjeni ovim napadom, a vrlo lako moguće i cijeli svijet je drugačiji od tada. Američka neuspješna dvadesetogodišnja intervencija u Afganistanu posljedica je reakcije na napad Al-Qaide. Rušenje režima Saddama Husseina u Iraku 2003. izvršeno je bez autorizacije Savjeta bezbjednosti UN-a. Rezultat su uništena država, radikalizirane mase muslimana na Bliskom istoku te konsekventno uspostavljanje ISIS-a. U svrhu legalizacije vojne akcije, Amerikanci i neki saveznici pozvali su se na samoodbranu.

Postupanje u samoodbrani legalizuje vojnu silu po međunarodnom pravu, ali ne daje pravo na genocid u svrhu odbrane, kako Kenneth Roth, bivši izvrsni direktor Human Rights Watcha, piše u kolumni o sudskom procesu Južne Afrike protiv Izraela u britanskom Guardianu. Izraelski Haaretz naslovio je komentar Gideona Levyja o procesu u Haagu “Ako ovo u Gazi nije genocid, šta je onda?”

Negiranje holokausta je krivično djelo u 18 evropskih država. Njemačka je prva usvojila takvu legislativu 1960. godine, a još osam kriminalizira negiranje genocida generalno. Ukrajina je posljednja koja je usvojila zakon o kažnjivosti antisemitizma 2021, pod koji spada i negiranje holokausta, a iste godine je visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini nametnuo zakon o zabrani negiranja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Van Evrope, praksa zabrane negiranja genocida je tek sporadično prisutna kroz sudsku praksu, ali rijetko kroz eksplicitno zakonodavstvo.

Mudri političari i sposobni pravnici

Od ukupno 192 slučaja koja su pokrenuta pred Međunarodnim sudom pravde od njegovog osnivanja 1945. godine, samo u pet se pozvalo na konvenciju o genocidu. Bosna i Hercegovina je bila prva i neuspješna, sa privremenim mjerama koje druga strana nije ispoštovala. Na osnovama konvencije, viđeno je, nije neophodno da samo pogođena strana pokrene postupak. Mogućnost je dana svakoj zemlji potpisnici konvencije. Dakle, prijateljske zemlje su u prilici da pokrenu postupak.

Bosanskohercegovačka politička elita oličena u vrhu SDA i njenom predsjedniku, diletantski je pokušala zahtijevati reviziju slučaja bez odluka državnih institucija. Mudri političari, okruženi sposobnim pravnim, diplomatskim i političkim stručnjacima, sagledavši druge slučajeve i procese, uz podršku prijateljskih zemalja, a BiH je imala veliki broj prijatelja u svijetu, mogli su i morali donijeti drugačije odluke od kojih bi se potencijalno nešto pozitivno i desilo pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.