Pasivna tolerancija nije isto što i suočavanje s problemom

Pasivna tolerancija ne znači uvijek da se uspješno nosite s problemom. Ponekad samo utišavate vlastite signale i plaćate cijenu koju ne primjećujete odmah.

Nedavno sam radila s klijenticom koja je željela savladati strah od letenja. Vrlo brzo se pokazalo da avion nije bio glavni problem. Strah je zapravo stvarao cijeli proces oko puta, piše Antonieta Contreras, psihotarapeutkinja iz New Yorka za Psychology Today te dodaje:

Alarm u četiri ujutro, vožnja do aerodroma i čekanje u redovima bili su joj teži od samog leta. Do trenutka kada bi sjela u avion, njen sistem je već satima bio pod pritiskom. Taj osjećaj pripisivala je letenju, iako je izvor problema bio drugdje.

Kada smo to razdvojile, napredak je došao brže nego što sam očekivala. Upravo me ta brzina vratila pojmu tolerancije. Ista riječ često opisuje dva sasvim različita procesa.

Dvije vrste tolerancije

Jedna vrsta tolerancije vas štiti. Druga vas samo uči da ne slušate vlastiti nervni sistem. Naizgled mogu djelovati isto, ali ispod površine rade potpuno drugačije.

Uzmimo primjer saobraćajne gužve. Mnogi su barem jednom ostali zaglavljeni u špici. Izvana, ljudi često djeluju mirno. Ipak, ono što se dešava u tijelu može biti sasvim različito.

Zamislite vozača koji kasni na posao i škrguće zubima. Pustio je muziku i govori sebi da mu to pomaže. Ali njegovo tijelo možda pokazuje ubrzan puls, suženu pažnju i slabiju sposobnost planiranja.

Kasnije će možda reći da je vožnja bila podnošljiva. Ipak, to ne znači da je zaista tolerirao situaciju. Moguće je da je samo potisnuo ono što se u njemu dešavalo.

Mozak procjenjuje unaprijed

Mozak ne čeka da se nešto dogodi pa da tek onda reaguje. On stalno predviđa. Koristi ranija iskustva da procijeni šta dolazi i kako treba odgovoriti.

Kod prvog vozača, ranije iskustvo mu možda govori da će gužva dugo trajati i da nema kontrolu. Zato pokušava izdržati uz pomoć muzike. To može biti korisna pomoć, ali ne mora značiti i stvarno suočavanje.

Sada zamislite vozačicu u automobilu pored njega. I ona kasni. Na zadnjem sjedištu joj plače dijete. Izvana izgleda jednako mirno, ali njen unutrašnji proces može biti sasvim drugačiji.

Ona razmišlja treba li nekoga obavijestiti, prihvatiti kašnjenje ili promijeniti plan. Ne izbjegava osjećaj zarobljenosti. Suočava se sa situacijom i stvara opcije.

Tu je ključna razlika. Obje osobe osjećaju nelagodu. Ali samo jedna procjenjuje da nešto može učiniti i bira kako da postupi.

Kada pasivna tolerancija izgleda kao snaga

Pasivna tolerancija često se pogrešno doživljava kao zrelost, smirenost ili izdržljivost. U stvarnosti, ona može biti oblik izbjegavanja. Osoba ne rješava problem, nego utišava vlastiti odgovor na njega.

To se često dešava u vezama. Neko trpi partnerovu hladnoću ili omalovažavanje jer vjeruje da bi razgovor bio još gori. To naziva mudrim biranjem bitaka.

Isto se dešava na poslu. Neko prihvata iscrpljujuće uslove jer mu odbijanje djeluje opasno. To naziva profesionalizmom, iako zapravo prepušta drugima da određuju njegovu vrijednost.

Slično je i s prijateljstvima koja iscrpljuju. Prekid djeluje teže od nastavka. Zato se neugodan razgovor odgađa iznova, a teret ostaje prisutan.

U sva tri slučaja, odnos snaga ostaje isti. Ništa se suštinski ne preispituje. Tijelo ipak nastavlja nositi teret hroničnog stresa.

Šta traži aktivna tolerancija

Aktivna tolerancija ne znači da je sve lako. Ona traži da znate zašto ostajete u nečemu neugodnom. Traži i da možete jasno imenovati razloge za tu odluku.

To znači da ne koristite samo štaku da pregurate situaciju. Umjesto toga, svjesno birate da ostanete, znajući cijenu i prihvatajući je. To je velika razlika.

Pitanje koje vrijedi postaviti glasi: možete li objasniti zašto ostajete? Odluka ima razloge. Pasivna tolerancija ih često nema, jer prava odluka nije ni donesena.

Ako ne možete imenovati svoje razloge, moguće je da nešto izbjegavate. Tada pasivna tolerancija samo izgleda kao snaga. U stvarnosti, ona može biti način da prestanete slušati sebe.

Snaga nije u tome da više ništa ne osjećate. Prava snaga je da osjećate nelagodu i ipak ostanete, ali samo kada je taj ostanak zaista vaš izbor.

Izvor: Agencije