Priča o olimpijskoj bajci u Sarajevu

Sjećanje na Zimske olimpijske igre, koje su 8. februara 1984. otvorene spektaklom na Stadionu Koševu. Kako je Sarajevo dobilo i organizovalo veliku manifestaciju, uz mobilizaciju cijelog društva.

Piše: J. MRŽLJAK

Impresivno, neviđeno, veličanstvo, nezaboravno, sve su to epiteti koji su pratili Zimske olimpijske igre u Sarajevu, manifestaciju koja je otvorena na današnji dan prije 40 godina. Bio je to pravi trijumf olimpijskog duha, ideala, izvanredno organizovana manifestacija za koju su disali Sarajevo, Bosna i Hercegovina, ali i cijeli prostor od Triglava do Đevđelije. A sve je počelo 16 godina ranije, kada je Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) 1968. objavila studija pod nazivom “Mogućnosti i problemi razvoja kontinentalnog turizma u Jugoslaviji”. Studija je prvi put ukazala da Jugoslavija, posebno sarajevska regija, imaju povoljne uslove za razvoj zimskih sportova.

Tokom 70-ih se kod bh. republičkih i sarajevskih vlasti javlja ambiciozna ideja grad na Miljacki bude domaćin Zimskih olimpijskih igara, što je izazvalo podsmijeh i sumnju u ostatku Jugoslavije, posebno u Sloveniji, koja je bila lokomotiva zimskog turizma i zimskog sporta bivše države. No, bh. vlasti nisu obraćale pažnju na primjedbe. Nakon što je Sarajevo modernizovano projektom “Zaštita životne sredine i čovjeka”, odlučili su aplicirati za domaćinstvo Zimskih olimpijskih igara 1984. godine i u tu svrhu je 23. novembra 1977. formirana konkursna komisija.

Odluka o domaćinu 14. Zimskih olimpijskih igara pala je na sjednici Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), 18. maja 1978. u Atini. Pored Sarajeva, kandidaturu su podnijeli švedski Göteborg i japanski Saporo, ali su najveće šanse davane glavnom gradu BiH. Oba protivkandidata imala su po jedan veliki “minus” – Saporo je 1972. bio domaćin ZOI i bio bi presedan da jedan grad dva puta u 12 godina dobije domaćinstvo, dok je Göteborg gubio poene zbog velike udaljenosti između borilišta. S druge strane, Sarajevo je predstavilo kompaktan projekat, sa svim planiranim borilištima u krugu od 25 kilometara od grada.

Međutim, prvi krug glasanja donio je pomalo neočekivanu prednost za Saporo – japanski grad je dobio 33 glasa, Sarajevo 31, dok je Göteborg eliminisan sa samo 10 glasova. Odluka je pala u drugom krugu: Sarajevo preuzima većinu glasova Göteborga i pobjeđuje Sapora rezultatom 39:36. Sarajevske vlasti su odmah prionule na posao i već 13. jula 1978. je osnovan Privremeni organizacioni komitet, koji je u aprilu 1980. godine prerastao u konačni Organizacioni komitet, za čijeg je predsjednika izabran Branko Mikulić, član predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije.

Organizacioni komitet je uradio dotad neviđeni posao, koji je tražio zatvaranje složene finansijske konstrukcije. Potpisano je 218 ugovora u Jugoslaviji te 459 na inostranom tržištu, što je uključivalo prodaju televizijskih prava, sponzorstvo, prodaju licencnih prava, besplatnu isporuku robe i opreme, oglašavanje, donacije kao i olimpijske kovanice, lutriju i filateliju. Od marketinga su prikupljene 13,73 milijarde dinara, odnosno više od 140 miliona dolara, pri čemu su dio novca uplatili Vlada SR BiH, ali i organi ostalih republika i saveznih jugoslovenskih organa.

Od 1982. do kraja 1984. godine su građani Sarajeva od svojih plaća izdvajali 0,3%, a radnici u ostatku BiH 0,2% u poseban doprinos za ZOI. Među sportskim objektima izgrađenim za ZOI, najskuplja je bila dvorana Zetra (970 miliona dinara), potom staze za alpsko skijanje (600 miliona), staza za bob i sanjkanje na Trebeviću (560 miliona), skijaške skakaonioce na Igmanu (340 miliona)… Valjalo je investirati ogromne novce i u sredstva veze, televizijsku mrežu, proširenje i modernizaciju Aerodroma Sarajevo, putnu mrežu, prateće sportske centre, Olimpijsko selo u naselju Mojmilo, press centar na Dobrinji za 7.393 predstavnika medija…

Zimske olimpijske igre 1984. održane su u jeku Hladnog rata, četiri godine nakon bojkota Ljetnih igara u Moskvi (1980) od 64 nacionalna olimpijska komiteta uključujući Sjedinjene Države, odnosno nekoliko mjeseci prije bojkota Igara u Los Angelesu (1984) u režiji Sovjetskog Saveza i još 17 nacionalnih olimpijskih komiteta. Ne samo da u Sarajevu nije bilo nikakvog bojkota, nego je učestvovao rekordan broj od 1.272 sportista iz 49 zemalja. Poređenja radi, četiri godine ranije u Lake Placidu su učestvovali sportisti iz svega 37 zemalja.

Na današnji dan prije tačno 40 godina na Stadionu Koševo je održana spektakularna cremonija otvaranja Zimskih olimpijskih igara, iako su prve utakmice turnira u hokeju na ledu odigrane još 7. februara. Olimpijski plamen upalila je klizačica Sanda Dubravčić, zakletvu u ime sportista položio slavni skijaš Bojan Križaj, a ZOI je otvorio Mika Špiljak, predsjednik Predsjedništva SFRJ. Osim što je u svijet poslata impresivna turistička razglednica zemlje, Jugoslavija je spektakl u Sarajevu pamtila i po prvoj medalji uz historiji Zimskih olimpijskih igara – srebru koje je u veleslalomu osvojio Jure Franko.

Igre u Sarajevu stvorile su brojne sportske junake. Finkinja Marja-Liisa Hämäläinen je pobijedila u sve tri pojedinačne utrke ženskog skijaškog trčanja i postala najuspješniji učesnik Igara. Jayne Torvill i Christopher Dean zaradili su maksimalne ocjene za umjetnički dojam svog “Boléra” u plesu na ledu, braća blizanci Phil i Steve Mahre osvojili su zlato i srebro u slalomu, Katarina Witt izmamila uzdahe za svoj klizački nastup, Lamine Guèye iz Senegala postao prvi crnoafrički skijaš koji se takmičio na Zimskim olimpijskim igrama. Lijepo je bilo u Sarajevu…