Najveći trag u američko-iranskom sukobu je ‘ono što se nije desilo’, kaže Jacob Stoil s Ratnog koledža

Obnovljena razmjena vojnih udara i prijetnji između Sjedinjenih Država i Irana izazvala je nove strahove od šireg rata na Bliskom istoku. No, Jacob Stoil, profesor istraživač za studije sigurnosti Bliskog istoka na Ratnom koledžu američke vojske, smatra da je važnija priča ono što se nije dogodilo.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Stoil objašnjava zašto se čini da je najnovija eskalacija i dalje pažljivo odmjerena, kako Iran koristi projektile, dronove, pritisak na pomorski saobraćaj i informacijsko ratovanje kako bi stekao pregovaračku prednost te koji bi pokazatelji mogli signalizirati da li se kriza kreće prema širem regionalnom sukobu ili obnovljenim pregovorima.

Stavovi izneseni u intervjuu su isključivo stavovi Jacoba Stoila i ne odražavaju zvaničnu politiku ili stav američke vojske, Ministarstva odbrane SAD-a niti američke vlade.

RSE: Vidjeli smo novu rundu snažnih američkih udara, iransku odmazdu, prijetnje američkim interesima i rastuću nestabilnost širom regije. Ipak, u svom nedavnom istraživanju tvrdite da je ponekad najveći trag u sukobu upravo ono što se ne dogodi. Gledajući današnje događaje, šta je “pas koji još nije zalajao”?

Stoil: Posljednja runda američkih udara bila je odgovor na iznenadni iranski napad na američke objekte uprkos obnovljenom prekidu vatre. To je važno jer smo vidjeli iranski iznenadni napad, nakon kojeg je uslijedila ograničena američka odmazda.

Ne čini se da su Sjedinjene Države proširile kampanju prema rušenju režima, a s druge strane Iran nije na početku napao sve američke saveznike i partnerske zemlje u regiji, kao što je to činio ranije. Iran je izveo ograničen napad na SAD, a SAD su odgovorile na ograničen način.

Obje strane mogle su upotrijebiti mnogo više sile i obje su mogle imati znatno širu listu meta. Druga stvar koja, kao što sam napisao u svom članku, nedostaje u trenutnoj rundi eskalacije jesu bilo kakvi direktni iranski napadi na Izrael.

RSE: Na prvi pogled ovo izgleda kao brza eskalacija. Ali iz vojne perspektive, da li Washington i Teheran i dalje namjerno ostaju ispod praga potpunog regionalnog rata? Ako je tako, koji pokazatelji vam govore da obje strane pokazuju uzdržanost, umjesto da se pripremaju za mnogo širi sukob?

Stoil: I Iran i Sjedinjene Države imaju sposobnost da izvedu snažnije napade i gađaju mnogo širi spektar ciljeva od onih koje trenutno pogađaju.

Iran je ranije pokazao da može istovremeno gađati ciljeve u više zemalja širom regije i dosegnuti čak do Izraela, istovremeno djelujući zajedno sa svojim posrednicima i saveznicima poput Huta, Hezbolaha, pa čak i Hamasa kako bi dodatno eskalirao sukob. Može značajno proširiti obim ovog sukoba, a trenutno to ne čini. To je pokazatelj da u ovom trenutku nije zainteresovan za njegovo širenje.

Na sličan način, SAD raspolažu značajnom vojnom silom koju još nisu upotrijebile protiv Irana, pa čak ni u posljednjim uzvratnim udarima nisu iskoristile puni kapacitet. I to je još jedan pokazatelj da trenutno ne šire sukob.

RSE: Iran i dalje odgovara projektilima, dronovima i regionalnim partnerima, umjesto direktnim konvencionalnim ratovanjem. Da li to odražava vojnu slabost ili je riječ o strategiji za koju Teheran vjeruje da mu daje najveću prednost?

Stoil: Godinama Iran daje prednost razvoju svojih raketnih snaga, dronova, neregularnih jedinica i posredničkih snaga u odnosu na konvencionalnu vojsku.

Iako je njihova konvencionalna vojska brojna, kopnene manevarske snage i zračne snage relativno su slabe, a dodatno su oslabljene američkim i izraelskim napadima ranije ove i prošle godine. Njihova konvencionalna mornarica gotovo je potpuno uništena.

Zbog toga Iran nema sposobnost da efikasno proširi rat kopnenim manevrima na način na koji smo to vidjeli kod Rusije u Ukrajini ili na način koji bi mu zaista koristio. Umjesto toga, igra na svoje prednosti. Njegove prednosti su u informacijskom prostoru, u stvaranju lažnih i obmanjujućih narativa i propagande. Prednosti Irana također su projektili, dronovi i sposobnost napada na civile i ekonomske ciljeve širom regije.

RSE: Jedna od vaših najnovijih studija fokusira se na iransku strategiju u Hormuškom moreuzu. Kako se današnje vojne operacije uklapaju u šire nastojanje Teherana da pomorski pritisak pretvori u političku prednost za pregovaračkim stolom?

Stoil: Iranska strategija je da svoju sposobnost zatvaranja Hormuškog moreuza i nanošenja ekonomske štete državama širom svijeta pretvori u pregovaračku prednost. Napadi koje je Iran u posljednje vrijeme izveo predstavljaju pokušaj da se postojeće stanje normalizuje.

Trenutno Iran napada svoje susjede. Iran napada druge zemlje u regiji. Iran je zatvorio Hormuški moreuz i brodovima je uglavnom potrebna iranska tolerancija, ako već ne i dozvola, da bi prošli kroz moreuz.

Iran želi da to postane novo normalno stanje. Nastavlja izvoditi napade na svoje susjede, američke snage i brodove u Hormuškom moreuzu kako bi njihovo ponašanje u sukobu postalo dio svakodnevne stvarnosti Bliskog istoka.

RSE: Obje strane tvrde da ostvaruju vojne uspjehe, dok istovremeno izbjegavaju odlučujuću eskalaciju. Da li je informacijsko ratovanje postalo gotovo jednako važno kao i same vojne operacije?

Stoil: Za Iran su informacijsko ratovanje i korištenje dezinformacija i pogrešnih informacija ključni dio strategije. Njegov cilj nije vojno poraziti američke snage. Zna da to zapravo ne može učiniti. Cilj mu je povećati političku i ekonomsku cijenu nastavka sukoba iznad nivoa koji su Sjedinjene Države spremne platiti.

To znači napadati političku volju SAD-a i američkih partnera, ali i potkopavati podršku američke javnosti nastavku sukoba.

Zajedno sa zatvaranjem Hormuškog moreuza i napadima na susjede projektilima i dronovima, najefikasnije oružje u iranskom arsenalu jeste informacijsko ratovanje.

RSE: Na kraju, šta bi vojni analitičari trebali pratiti narednih dana i sedmica, ne naslove u medijima, nego pokazatelje koji bi otkrili da li se regija kreće prema obnovljenim pregovorima ili prema širem regionalnom sukobu?

Stoil: Važno je razumjeti da nasilje i pregovori nisu suprotne strane iste medalje. U okviru sukoba, nasilje je također oblik jezika.

Iran i Sjedinjene Države koriste nasilje kao dio pregovora kako bi utvrdili granice prihvatljivog. Iran pokušava učiniti prihvatljivim da može nekažnjeno napadati svoje susjede, a svaki put kada SAD uzvrate, šalju poruku gdje se nalazi crvena linija. Iran, zauzvrat, pokušava pomjeriti tu crvenu liniju.

Dakle, nasilje samo po sebi može biti jezik. Kada je riječ o ovom sukobu, pregovori se vode kroz nasilje, kroz informacije i kroz druge različite kanale.

Izvor: Radio Slobodna Evropa