“Vikala sam joj da trči, da bježi. Vidjela sam je kako kleči, stoji i gleda me. Naišao je plamen i više je nisam vidjela. Samo je nestala”, navela je.
Nikolina Slavnić, mlađa sestra 34-godišnje Dragane Antešević iz Kotor Varoši, jedine žrtve sa smrtnim ishodom nezapamćene vatrene stihije koja je u noći između 13. i 14. augusta opustošila Omiš i okolna mjesta, opisala je trenutke šta se dešavalo te večeri.
Nikolina je navela da će joj, posljednja slika njene sestre, zauvijek ostati u glavi.
“Ja sam nju vidjela. Vikala sam joj da trči, da bježi. U jednom trenutku čak sam pokušala krenuti prema njoj, ali između nas su eksplodirali automobili i podignuo se plamen. Više nije bilo puta kojim sam mogla proći. A onda je ona samo nestala. Ta slika ostat će mi u glavi dok sam živa”,kazala je Nikolina Slavnić za Slobodnu Dalmaciju.
Dvije sestre te su noći proživljavale isti scenario kao stotine stanovnika i turista koji su, okruženi vatrom i dimom pokušavali pronaći put prema spasu. Njihova je sudbina, međutim, završila na najokrutniji mogući način. Nikolina se, lakše povrijeđena, izvukla iz vatrenog obruča. Dragana nije.
Dragana je rođena 1992. godine, a Nikolina šest godina kasnije. Posao u Vili Charlotte na Balića Ratu pokraj Omiša joj je, igrom sudbine, prije tri godine pronašla upravo Dragana.
Nikolina je zavoljela to mjesto, ljude i posao. Osjećala se prihvaćeno, a požari koje je ranijih godina promatrala iz daljine nikada nisu završili katastrofom. Zbog toga nije mogla ni zamisliti da će mjesto na kojem je provela nekoliko lijepih sezona postati poprište njezine najveće životne tragedije.
Dragana je, s druge strane, 15 godina radila u istoj kompaniji u Bosni i Hercegovini. Poslu je, govori njezina sestra, dala mnogo, ali se više nije osjećala dovoljno cijenjenom. Dala je otkaz upravo u periodu u kojem se i njezin suprug našao bez posla.
Zato je Nikolina ove godine predložila sestri da pođe s njom na sezonu. Nisu došle tražiti pustolovinu ni luksuz, već raditi… Nikolina je radila na recepciji, a Dragana kao sobarica. U vili uz samu obalu i živjele su zajedno.
“Nismo se odvajale jedna od druge. Spavale smo u istom krevetu. Ona je tako brzo zavoljela to mjesto. I ljudi su nju zavoljeli od prvog trenutka. Bila je anđeo. Vjerujte mi, moja sestra u životu nije ni mrava zgazila”, govori Nikolina.
Ništa nije upućivalo na to da će ljeto u kojem su dvije sestre pokušavale izboriti bolju budućnost postati njihovo posljednje zajedničko ljeto.
Dan kada je buknuo požar počeo je kao i svaki drugi. U objektu je boravilo oko 120 gostiju, a Nikolina, Dragana i njihova starija kolegica obavljale su posao koji ih je uz vilu vezao gotovo cijeli dan.
U jednom trenutku, tu kobnu večer, primijetile su požar. Gledale su ga preko mora i činilo im se da je daleko. Nikolina je već viđala požare na tom području i nijedan se nije približio objektu u kojem je radila. Gotovo sat i po ništa nije ukazivalo na to da će se plamen uskoro naći pred njima.
A onda su gosti počeli izlaziti iz apartmana, fotografisati nebo i uznemireno posmatrati šta se događa. Nestala je struja. U mraku su počeli pakovati stvari i napuštati objekat.
“Sve do tog trenutka nisam vjerovala da plamen može doći do nas. Gosti su počeli panično izlaziti i pakovati se. Kada je nestalo struje, nastao je potpuni haos. Mi još nismo ni znale da je naređena evakuacija”, prisjeća se Nikolina.
Komšinica koja je imala apartmane iznad njih dotrčala je do vile i pitala imaju li automobil.
“Rekla nam je da je evakuacija i da moramo odmah bježati. Pitala nas je imamo li čime otići. Rekla sam da imamo službeni Caddy”, kazala je.
Čekale su da iz objekta izađe posljednji gost. U njemu su tada ostale samo njih tri. Već su se gušile od dima, a vjetar je donosio pepeo i užarene komadiće. Uprkos tome, vratile su se po kofere.
Zašto su to učinile, Nikolina ni danas ne može objasniti. U trenucima panike čovjek se hvata za ono što mu predstavlja dotadašnji život. Dokumente, nekoliko komada odjeće, stvari koje je donio sa sobom i za koje u tom trenutku vjeruje da će mu trebati kada sve prođe. Nisu znale da će im upravo te sekunde postati dragocjenije od svega što se nalazilo u njihovom koferu.
“Ne znam zašto smo se vratile po kofere. Već smo se gušile. Ipak smo ih uspjele staviti u Caddy. Upalila sam automobil i klimu i krenule smo iste sekunde”, ispričala je.
Vila se nalazila uz samu obalu. More je bilo ispod njih, naizgled blizu. Da su se spustile prema njemu, možda bi se sve završilo drugačije. Ali, Nikolina nije poznavala teren, buru ni način na koji se požar u takvim uslovima može širiti. Dolazila je iz drugog kraja, a kada je vidjela da svi automobili idu prema Magistrali i Omišu, pratila je isti put.
“U takvoj situaciji ideš tamo gdje idu svi. Misliš da je to ispravno. Nisam poznavala buru, more ni teren. Nisam imala vremena razmišljati. Sekunde su nas dijelile od svega”, navela je.
Sada zna da je spas možda bio u moru. Te noći nije mogla znati je li put prema njemu već presječen plamenom, može li se uopšte sići niti šta ih čeka na obali. Zato svoju priču ne želi pretvoriti u optužbu. Ne krivi ljude koji su se u panici gurali automobilima, mjesto koje je voljela ni državu u kojoj je radila.
“Meni nisu krivi ni ljudi, ni to mjesto, ni Hrvatska. Žao mi je samo što je moja sestra morala otići na takav način. Ništa drugo”, kazala je Nikolina.
Zapaljeni Caddy
Krenule su uzbrdicom koja je vilu povezivala s Magistralom. Ispred njih bila su još dva automobila. Kada su došle do vrha, uključile su se na cestu iza njih. Obje trake u tom su trenutku vodile prema Omišu. Ljudi su u panici koristili i lijevu, suprotnu traku, pokušavajući što prije pobjeći pred vatrom. Nikolina se također uključila u lijevu traku i nastavila prema Omišu. Nisu prošle ni desetak metara.
Toplota je u automobilu odjednom postala nepodnošljiva. Vatra je zahvatila Caddy gotovo istog trenutka kada su se uključile na Magistralu.
“Mislim da smo se zapalile iste sekunde. U automobilu je bila velika vrućina. Vrištale smo, a ja sam telefonom bila povezana sa svojim menadžerom. On je mogao čuti naše krike i cijelu našu borbu za život”, ispričala je dalje.
Nikolina je nastavila voziti zapaljeni automobil. Pokušavala je pronaći mjesto na kojem bi ga mogla zaustaviti i izvući sestre i kolegicu. Motor se zbog toplote ugasio. Uspjela ga je ponovno pokrenuti i preći još desetak ili dvadesetak metara, do proširenja uz cestu. Tada se ugasio posljednji put. Plastika se počela topiti, a vatra se širila vozilom.
Nikolina je shvatila da će, ostanu li unutra, sve tri poginuti.
“Rekla sam im: ‘Mi ćemo poginuti. Izlazite’. Znala sam da će automobil eksplodirati ako ostanemo u njemu”, navela je.
Izašle su iz Caddyja. U tom trenutku Dragana je još bila uz svoju sestru. Ono što se dogodilo tokom sljedećih nekoliko sekundi Nikolina i danas pokušava posložiti. Ne zna je li njihova kolegica uspjela izaći iz vozila, je li pala pokraj njega niti je li se Dragana pokušala vratiti kako bi joj pomogla.
Zna samo da je krenula prema moru, uvjerena da sestra trči za njom. Nakon nekoliko metara ugledala je vatru i ispod ceste. Gorjela je padina prema moru i nije vidjela put kojim bi se mogla spustiti.
Morala je nastaviti bježati pred plamenom koji joj je bio za petama. Kada se još jednom osvrnula, Dragane više nije bilo. Na mjestu na kojem ju je samo nekoliko trenutaka prije vidjela ostala je tek vatra. Ponovno je potrčala.
“Kosa mi se zapalila. Trčala sam bosa, a automobili oko mene su gorjeli i eksplodirali. Plamen me pratio. Ne mogu vam opisati kako izgleda kada trčite, a vatra ide za vama”, kazala je Nikolina.
Ponovno se okrenula. Tada je ugledala Draganu. Ona je stajala stotinjak metara iza nje, s koferom u ruci, i gledala prema njoj. Plamen je sukljao između njih, u tim sekundama dvije su se sestre posljednji put vidjele.
“Vikala sam joj da trči, da bježi. Vidjela sam je kako kleči, stoji i gleda me. Naišao je plamen i više je nisam vidjela. Samo je nestala”, navela je.
Nikolina je pokušala krenuti prema njoj. Nije mogla proći. Automobili su eksplodirali, vatra je zatvarala cestu, a svaki korak prema Dragani značio bi sigurnu smrt. Do danas je proganja kofer u sestrinoj ruci.
Pita se je li joj oduzeo nekoliko presudnih sekundi. Pita se zašto ga nije ispustila, zašto nije potrčala i bi li ishod bio drugačiji da se nisu vratile po stvari.
“Znam da se nisam mogla vratiti. Da sam krenula kroz taj plamen, poginula bih. Ali stalno mi se vraća ta slika. Ona stoji s koferom, gleda me i onda je više nema”, kazala je.
Spasila je žena iz automobila
Trčala je pored automobila kada su joj se otvorila jedna vrata, a u njemu u bile Natalija iz Stanića i njena kćerka koje su je povukle unutra.
Konačno su se vrata jednog automobila otvorila. U njemu su bile Natalija iz Stanića, njezina kći Kristina i pas. Otvorile su joj vrata i povukle je unutra.
“Molila sam ih da stanu. Govorila sam: ‘Ostala mi je sestra!’ Natalija mi je rekla: ‘Hoćeš li i ti poginuti?’. Samo me ugurala u automobil i odvezla. Ta mi je žena spasila život. Bog ju je poslao na to mjesto”, rekla je Nikolina.
Natalija i Kristina uspjele su automobilom doći do velikog parkirališta kod lunaparka na Priku. Dalje se nije moglo te su dalje krenule pješke.
Kristina je Nikolini dala papuče. Tek tada je pogledala stopala i shvatila da su joj tabani opečeni od užarene ceste. Imala je ranu na glavi, povredu ruke i bolove u tijelu, ali ih zbog šoka gotovo nije osjećala.
“Nisam ni znala da sam povrijeđena. Hodala sam normalno. Bilo mi je važno samo pronaći Draganu. Mislila sam: neka je izgorjela i 90 posto, samo neka je živa, samo da znam gdje je”, navela je.
U autobusima su stigli u Split, a ona je čekala posljednji kojim je mogla otići gdje je ispričala policajcu šta se dogodilo. Razgovarala je s brojnim ljudima za koje je mislila da joj mogu pomoći pronaći sestru. Jedna od pronađenih i teško povrijeđenih žena je bila njihova kolegica koja je bila s njima, što je Nikolini probudilo nadu.
DNK analiza još nije stigla
U subotu je dobila vijest da je na području požarišta pronađeno beživotno tijelo. Još uvijek čekaju rezultat idenfikacije, a njihova majka je dala uzorak za DNK analizu.
“Nitko nam još nije osobno potvrdio da je to ona. Ali ja znam. Na tom mjestu nema tko drugi biti. Sve mi je jasno”, rekla je ona.
Nakon što je pronađeno tijelo, Nikolina se vratila u vilu pokupiti ostatak stvari. Tada je stigla ekipa Hitne pomoći te pomogla njezinoj majci, koja je bila u stanju potpunog sloma.
Danima nije spavala. Tek nakon povratka u porodični dom otišla je na dodatna previjanja. Tetka, koja je zdravstvena radnica, sada joj pomaže čistiti i previjati opekline. Iako ih naziva lakšim povredama, Nikolina se teško oslanja na noge.
Ipak, o fizičkoj boli gotovo da ne govori.
“Meni to nije bilo važno jer sam živa. Moje će rane zarasti. Ali ovo drugo… Ne znam kako će ovo ikada proći. Da barem nisam sve vidjela. Da nisam bila u tom paklu i gledala smrt u oči. Ne znam što me spasilo. Spasila me ta žena. Nju je Bog poslao na to mjesto. Sada sam došla do toga da više nemam ni suza. Plačem, ali suza više nema”, izjavila je Nikolina.
Kako je ispričala, niko u porodici ne spava.
Njihov se otac prije nekoliko godina borio s karcinomom i pobijedio tešku bolest. Obitelj koja je tada prošla kroz strah sada se suočava s gubitkom za koji se nije mogla pripremiti. Majka u snu doziva Draganu, traži da je spase i dovedu kući. Ponekad budi Nikolinu i govori joj da mora krenuti na posao, kao da će se dvije sestre svakoga trenutka ponovno spremiti za radni dan.
“To su traume. Nas smo dvije bile jedine sestre. Sada smo ostali mama, tata i ja….”, izjavila je Nikolina.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!
