BiH zarobljena zbog politike Srbije

Kao uvodničar o temi “Srbija i Bosna i Hercegovina – kako dalje?”, Vuletić je u ovom obraćanju video-linkom naglasio da suštinskog mira na tlu Bosne i Hercegovine nema iako je proteklo više decenija od završetka rata 1995. godine.

– Zašto je to tako? Ko je odgovoran za decenijsku nestabilnost? Rekao bih da je prvi razlog način na koji je organizovan Dejtonski sporazum. Danas se bjelodano vidi, kroz posljedice u kojima živimo, nedostatak pravde koja je izostala 1995. jer je data prednost miru i momentalnom zaustavljanju rata. Posljedično, nakon takvog Dejtona je srpska politika dobila novi vjetar u leđa, osjećaj pobjede i što je najgore, osjećaj da ništa nije pogrešno urađeno na projektu Republika Srpska. Milošević, Šešelj, Karadžić i Mladić proglašavaju trijumf svoje politike i time djelimično kompenzuju debakl u Krajini, a tokom ’98. pokreću rat na Kosovu naivno vjerujući da će biti moguće protjerati gotovo milion Albanaca, tadašnjih građana Srbije, bez reakcije međunarodne zajednice. Bio je to pokušaj potpune kompenzacije za gubitak Krajine – kazao je Vuletić.

Sve je to bilo nedopustivo, po njegovim riječima, kao i neuporedivo s ratom u Hrvatskoj koji nije trajao samo pet dana tokom Oluje (avgust ’95.) već pet godina prije Oluje jer su se desili Vukovar, Dubrovnik, kninske barikade i napokon, odbačen je konsenzusom srpskih rukovodstava plan Z-4 (Zagreb 4) kojim je mogao da bude završen rat.

– Nažalost, Srbija je na sličan način ušla i u rat sa NATO-om ’99. Odbačen je plebiscitarno plan iz Rambujea i NATO je zaštitio albansku manjinu na Kosovu uz obrazloženje da time sprečava humanitarnu katastrofu imajući u vidu na šta je sve spremna srpska vojska i policija sa iskustvima iz Srebrenice (genocid), opsade Sarajeva, Vukovara, Dubrovnika… U junu ’99., Srbija u Kumanovu potpisuje kapitulaciju i gubi pravo da upravlja Kosovom, povlače se vojska i policija – rekao je Vuletić napominjući da je navedeni kraći opis politike koja je uništila bivšu zajedničku državu Jugoslaviju neophodan za razumijevanje politike Srbije nakon promjena od 5. oktobra 2000. godine.

Vlada premijera Zorana Đinđića i DOS iz 2001-2003. su definisali drugačiji državni koncept, bezuslovne evropske integracije, pomirenje u regionu te ispravan pogled na Miloševićeve ratove. Od hapšenja Slobodana Miloševića i prosljeđivanja sudu u Hagu, koje je uslijedilo brzo, nije bilo bolje inicijative i pruženog izvinjenja susjedima Srbije, smatra Vuletić.

– Nažalost, još uvijek neporažene nacionalističke snage momentalno sabijaju redove. Koštunica, tadašnji predsjednik države, postaje politički pokrovitelj antihaškog lobija koji pronalazi i atentatore u Jedinici za specijalne operacije, zvanična formacija DB. Zoran Đinđić je ubijen da Srbija ne bi promijenila državni koncept – njegove su riječi.

Vuletić podsjeća da su nakon atentata na Đinđića u martu 2003. u decembru iste godine održani vanredni izbori, kada u punom kapacitetu dolaze Koštunica i Boris Tadić na vlast i uz podršku Dačićeve SPS, vladaju do 2012. U tom periodu, po Vuletićevim riječima, počinje odbrana Miloševićeve politike, donosi se zakon o pomoći haškim optuženicima koji bivaju tretirani kao heroji i zaslužni građani; ispraćani su u Hag kao da idu na posljednju prekomandu, dok žrtve niko ne spominje. Donose se kosovske rezolucije koje potvrđuju tzv. Miloševićevu pobjedu, izglasava se Ustav 2006. zbog fikcije u preambuli ,,Kosovo je dio Srbije’’. Referendum je trajao dva dana i bio je neregularniji od upravo završenih parlamentarnih izbora koje su sve relevantne svjetske institucije ocijenile neslobodnim.

– Važno je napomenuti, sve navedene odluke konsenzusom donose Koštunica, Tadić, Šešelj, Dačić, Dinkić, Nikolić i Vučić. Takođe su zajedno u parlamentu odbacili Ahtisarijev plan za Kosovo koji je implementiran u kosovski Ustav i poklonili energetski sektor Rusiji za tobožnje čuvanje cjelovitosti Srbije u SB. Rekao bih da ovaj nacionalistički konsezus i danas traje bez obzira na to što smo u posljednjih pet godina dobili nove političke aktere. Danas u parlamentu Srbije nemamo niti jednu poslaničku grupu koja bi zahtijevala od Vučića zvanično usvajanje zapadnog plana za Kosovo, koja bi pokrenula inicijativu da se obilježi batajnička masovna grobnica s albanskim civilima, koja bi zahtijevala revidiranje odnosa sa Bosnom i Hercegovinom, tj. konačno i stvarno priznanje granice na Drini i Sarajeva kao glavnog grada uz obavezno izglasavanje zakona o zabrani negiranja genocida počinjenog u Srebrenici; koja bi pokrenula inicijativu kod eminentnih istoričara, a ima ih na svim stranama, da naprave jedan udžbenik istorije naših odnosa kako ne bismo trovali budućnost i konačno došli do mira – zaključio je Zoran Vuletić.

Danas u Srbiji nema svijesti o tim stvarima ni o potrebi za novom politikom, a ne samo novim ljudima, dodao je.

– To se jasno vidi iz odnosa novih opozicionih političara koji su svjesno ili nesvjesno podržali Vučićevu politiku “srpskog sveta” u Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini kroz podršku Dodiku i njegovoj tzv. Alternativi, Drašku Stanivukoviću. Kad je riječ o Kosovu, utrkuju se ko će žešće da napadne premijera Albina Kurtija nazivajući ga teroristom. Gotovo niko od opozicionih grupacija nema ni najmanju primjedbu na posljednju Dodikovu turneju od Putina do Andrije Mandića u Podgorici, čime je poslao poruku da ‘srpski svet’ živi punim plućima, nema kritike Vulinove izjave: ,,Možda RS nema vojsku, ali Srbi je imaju”. Takođe, niko od njih nema problem na zajedničku, ovih dana organizovanu vježbu vojske Srbije i MUP Republike Srpske. Moram dodati da Srpska pravoslavna crkva u politici Srbije ima ekskluzivnu ulogu posebno nakon raspada bivše zajedničke države. Udarna je pesnica srpskog nacionalizma jer se zloupotrebljavajući vjeru, legalno preliva u susjedne države. Nema boljeg dokaza za tu tvrdnju od nedavnih litija pokrenutih u Crnoj Gori radi promjene vlasti koja nije bila po volji ‘srpskog sveta’. Srpska pravoslavna crkva je tada dobila apsolutnu podršku gotovo svih političara kako starih tako i novih, bez ostatka, vlasti i opozicije – riječi su predsjednika Građanskog foruma Srbije.

Tragični nacionalistički konsenzus u Srbiji živi, zaključio je Vuletić, unazad trideset godina prilagođen vremenu i okolnostima a uz podšku svih dominantnih medija, kako režimskih tako i opozicionih iz United Group.

Odnos prema demokratiji se ne može pokazivati samo traženjem sloboda u Srbiji, a zanemarivati zla politika Srbije prema regionu, koju manje-više svi podržavaju, zaključio je na sesiji “Kruga 99” gost uvodničar Zoran Vuletić.

(Vijesti.ba / Fena)