DR. FRA LUKA MARKOVIĆ: Igrokaz u Vučićevoj i Dodikovoj režiji za naivne Srbe. Ili?

U Srbiji ništa novo. Ista priča, isti glumci, ista publika i isti igrokaz u režiji plačljivog režisera Vučića. Priče o ekonomski prosperitetnoj državi ne pale više, jer se rijetko gdje u Europi živi tako loše kao u Srbiji.

Piše: Dr. fra Luka Marković

Plaće male, mirovine još gore, a onog istinskog ekonomskog prosperiteta nigdje na vidiku. Bilo bi dovoljno da zapadne zemlje povuku svoje investicije iz Srbije, ili da joj uskrate pomoć,  pa da u zemlji zavlada kaotično stanje. Da srpski umirovljenici iz Njemačke primaju, kako bi se moglo zaključiti prema izvještajima nekih srpskih medija, više novca nego svi oni koji su mirovinu zaradili u Srbiji, govori puno ekonomskom stanju u toj zemlji. Čudno je da se ne spominju one velike mirovine koje su Srbi zaradili u majčici Rusiji, koju, eto, Srbi tako ludo vole.

Očito je da sama ljubav, kad je u pitanju dobar život, niti kod Srba nije odlučujuća. Radije idu kruh zaraditi u omraženu Njemačku, nego u dragu Rusiju. Kad je Vučić shvatio da sve laži o silnom ekonomskom prosperitetu Srbije, kao i njezinom utjecaju na globalnoj razini ne pale, jer je UNO ipak donio rezoluciju o sjećanju na genocid u Srebrenici, smislio je i ponudio  ponovno priču o svesrpskom zajedništvu, kako bi zadovoljio nutarnje potrebe naivnih Srba.

Još kad ponovi staru priču o tome kako je srpski narod u svim ratovima stradao nedužan, polete mu Srbi u zagrljaj, poput onoga nedavnog Dodikova Putinu. Srećom ima u srpskom naroda dosta onih koji se ne grle rado s voždom, nego ga guraju od sebe kao Putin Dodika, jer znaju da je sva priča o prosperitetu Srbije, o ugroženosti srpskog naroda od susjeda, čista demagogija s ciljem zadržavanja vlasti. Mudriji i pošteniji među njima znaju da rat devedesetih nisu počeli Hrvati i Bošnjaci nego Milošević i JNA, i to oslanjajući se na laži kako je srpski narod ugrožen. Ti isti znaju jako dobro da Bošnjaci u Srebrenici nisu pobili sami sebe, niti Hrvati svoje u Vukovaru. Znaju oni dobro da je priča o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu bila i ostala laž u službi velikosrpske ideologije, s ciljem da se umanji i opravda srpske zločine devedesetih u BiH i Hrvatskoj.

Vrijeme je da ljudi odčepe uši

Ti pismeniji i razumniji Srbi znaju da Hrvati nisu ubili svoje Radiće u Beogradu, nego oni koji su sanjali srpsku Jugoslaviju, kao što su sva zla devedesetih godina počinjena u ime te iste ideologije. Stoljetno iskustvo sa „srpskim svetom“ upozorava kako će još puno vode proteći Savom i Dunavom prije nego se srpska politika oslobodi krivih sjećanja kako su svi drugi zli a oni dobri.

Upravo je priča o “svesrpskom zajedništvu“ ponovo isforsirana kako bi se nastavilo s ispiranjem mozga narodu, ali i s ciljem uvjerenja gladnoga da je sit. Vučić to uspijeva godinama. Da nije tako ne bi imao toliko pristalica u Srbiji unatoč lošem ekonomskom i političkom stanju.

U priči srpskog pisca Domanovića se govori da je slijepi vožd kriv, jer se poslušni narod, koji je s puno povjerenja išao za njim, strovalio u jamu. Vučićeva politika manipuliranja Srbima traje predugo kako bi se moglo povjerovati da je samo on slijep. Od njegovih obećanja i prevrtljive politike, malo ljubavi prema Rusima pa malo prema Zapadu, trebao je narod poodavno shvatiti da vožd ne vidi dobro, jer pokušava kopirati Broza, iako zna da su danas druga vremena. Utoliko i sam narod snosi odgovornost za svoju sudbinu, jer ne želi otvoriti oči i uši. Problem leži i u tome što mnogi od njih znaju da je vožd politički slijep pa ipak rado slušaju priču o tome kako je samo on sposoban spasiti ih od neprijateljski raspoloženih susjeda i siromaštva, ali o od te zapadne politike kojoj se, nakon što povremeno pljune na nju, uporno dodvorava.

Dovoljno je prisjetiti se one scene iz Amerike kad sjedi pred Trumpom kao učenik pred učiteljem, pognute glave u maloj klupčici dok se ovaj šepuri za velikim radnim stolom. Sve oko Vučića podsjeća nekako na Homerovu priču o Odiseju i sirenama. Odisej je dao začepiti uši svojim moreplovcima kako ne bi čuli zamamni pjev sirena, dok je sam pokušao u tome uživati. Bojao se kako bi mornari mogli poludjeti od  pjeva sirena, te udariti brodom u stijenu. Naredio im je, zavezan za jarbol, da ne slušaju njegove zapovijedi. Bolje rečeno da ih ne mogu niti čuti. Čovjek dobije ponekad dojam da oni koji vjeruju Vučiću i ne čuju njegov pjev, jer im je naredio da začepe uši, u suprotnom bi znali da im priča bajke koje se nikada neće ostvariti, kako na ekonomskom tako ni na političkom području.

Vrijeme je da ljudi odčepe uši, napregnu mozak i počnu sami svojom glavom razmišljati. Dogodilo se to jednog dana, bit će to blagoslov za srpski narod, ali i za susjede. Što se Rusa tiče, sve je jasno. Treba im bilo kakav partner u Europi. To je jedini razlog što podilaze Srbima. Kad se ponovno izmire sa zapadnim političarima, zaboravit će da postoje Srbi. A zapadni političari? Što oni doista žele?

Pitanje je da li uopće znaju. Ili, ne daj Bože, možda je nešto još i gore? Nije njihova politika uvijek zajednička. Zar to nije potvrdio svojim izjavama za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH francuski predsjednik Mitterrand. Razlog više za Hrvate i Bošnjake u BiH da ne vjeruju svakoj izgovorenoj riječi zapadnih političara. Uostalom, kako shvatiti toliko Dodikovo bahaćenje i vrijeđanje gdje god koga stigne? Ili, možda nije kriva niti zapadna politika? Možda ona pokušava samo u BiH spriječiti nešto što je već od pojedinih lidera dogovoreno. To da Dodik često susreće Putina, ne treba čuditi. Netko mora prenijeti ruskom predsjedniku što Vučić misli da misli. Ali to da se Dodik susreće prijateljski i s turskim predsjednikom Erdoganom, iako na svakom koraku vrijeđa bosanske muslimane, jest vrlo zanimljivo.

Fenix-magazin/MD/ Dr. fra Luka Marković