Izraelski sigurnosni kabinet, poslije dužeg čekanja, prošlog tjedna odobrio je pravni okvir kojim se Međunarodnim stabilizacijskim snagama (ISF) dopušta ulazak u pojas Gaze, ali je neizvjesno kako će ove snage biti ustrojene i kad bi počele svoju misiju. Ove trupe su, nakon dvogodišnjeg rata između Izraela i Hamasa, od 2023. do 2025. godine, dio Odbora za mir američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji predstavlja mnogo više od pokušaja stabilizacije Gaze. Washington želi pokazati da može nametnuti novi diplomatski okvir na Bliskom istoku i postići ono što prethodni pokušaji nisu uspjeli. Trumpov plan predviđa kombinaciju sigurnosnih garancija, humanitarne pomoći, obnove infrastrukture i stvaranja nove političke strukture u Gazi, ali između političkog dogovora i njegove provedbe nalazi se niz otvorenih pitanja. Premda imaju mirovnu namjenu, međunarodne snage neće biti u okviru UN-a, nego će ih organizirati SAD, budući da je Trump u velikoj mjeri marginalizirao Svjetsku organizaciju napustivši, osim Vijeća sigurnosti, sve ostale njene dijelove. Jedan dužnosnik iz Tel Aviva je rekao da će ISF imati 200 pripadnika iz “prijateljskih zemalja, poput Ugande i Maroka”. O tome koji su kandidati “prijateljski”, odlučivat će izraelska vlada, tako što će pojedinačno svakom kontingentu davati odobrenje za ulazak u Gazu. To praktički znači da zemlje čije su vlade osudile izraelski genocid nad Palestincima neće dobiti dozvolu za sudjelovanje u ovoj misiji.
Koliki je izraelski oprez prema ISF-u, potvrđuje i činjenica da je predviđen pilot-projekat u okviru kojeg se međunarodne snage privremeno raspoređuju u podijeljeni pogranični grad Rafah, čiji se jedan dio nalazi u Egiptu, a drugi u Pojasu Gaze. U Rafahu će svatko proći stroge postupke provjere kako bi se osiguralo da nije povezan s islamističkom skupinom Hamas. Analogija pokazuje da su mirovne trupe UN-a bile nepristrasne, surađivale s obje zaraćene strane i nisu bile ovisne ni o jednoj, ali ove stabilizacijske snage u Gazi, kako stvari stoje, trebale bi biti pod kontrolom izraelske vojske. Naime, predviđeno je da ISF, nakon provjere u Rafahu, bude stacioniran u izraelskom kampu Amitai u blizini Gaze, a iz Tel Aviva se navodi da će biti opremljen nesmrtonosnim oružjem za održavanje reda unutar humanitarnih zona, dok će izraelska vojska nastaviti širiti i konsolidirati svoju kontrolu nad područjima izvan takozvane žute linije. Prema ne kim nezvaničnim informacijama, zapovjednik ISF-a trebao bi biti američki general s dvije zvjezdice (generalbojnik), koji bi zapovijedao stožerom koji bi sačinjavali časnici (brigadiri, komodori ili pukovnici) iz nekoliko zemalja, kojima bi Izrael također odobravao dolazak u misiju.
Koliko bi trajao mandat ISF-a, za sada je neizvjesno, ali se pretpostavlja da će o tome odlučiti američki predsjednik Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu, u ovisnosti od stupnja stabilizacije u Gazi, što će, po svemu sudeći, ovisiti i od formiranja civilne tehnokratske uprave u enklavi, poznate kao Nacionalni odbor za upravljanje Gazom (NCAG) koji nije na Zapadnoj obali. Za slanje vojnika u ISF prvobitno se prijavilo 25 država, među kojima i Bosna i Hercegovina, ali poslije rigoroznih kriterija za odobrenje ulaska u Gazu i odluke da vojnici u misiji budu bez adekvatnog bojevog oružja za samoobranu, teško da će se tko odlučiti poslati svoje vojnike. Utoliko prije kad se zna da je izraelska vojska nerijetko napadala mirovne snage UNIFIL-a u Libanonu, u kojem je od 1978. (kad je misija počela) do sada poginulo ili ranjeno stotinjak mirovnjaka. Tel Aviv je više puta pozivao trupe UN-a da se povuku s područja u blizini Izraela jer, kako je naveo, Hezbolah se za napade na njihovu državu koristio i položajima u blizini baza UNIFIL-a. Ujedinjeni narodi 2000. godine odredili su plavu liniju, kao granicu između Libanona i Izraela, i njena glavna svrha bila je povlačenje izraelske vojske s Libanonovog teritorija, kako je propisano rezolucijama 425 i 426 Vijeća sigurnosti UN-a. Izraelska vojska i dalje drži pod okupacijom dio južnog Libanona, i to se u Tel Avivu smatra sigurnosnim mjerama u zoni razdvajanja, dok vlada u Bejrutu ovu prisutnost ocjenjuje kao kršenje Rezolucija UN-a.
Izrael de facto kontrolira 64 posto Gaze, dok gotovo dva milijuna stanovnika Palestine živi na uskom pojasu (40 km dužine i 10 km širine) na obali Sredozemnog mora pod kontrolom Hamasa. Stanovništvo, uglavnom, živi u improviziranim šatorima ili oštećenim zgradama, u teškim uvjetima bez dovoljno hrane, vode i lijekova. Taj teritorij nema međunarodno priznat status suverene države, ali ga Palestinci smatraju dijelom palestinske države. Nakon što je u listopadu 2025. postignut sporazum o prekidu vatre u Pojasu Gaze, Trump je iznio mirovni plan koji, pored ostalog, predviđa da Hamas položi oružje, što ta formacija odbija sve dok se iz enklave ne povuče izraelska vojska. Ukoliko Hamas bude odbijao demilitarizaciju, Izrael navodi da će nastaviti i dovršiti vojnu akciju u Gazi i to će biti najveći problem ISF-a, čija bi uloga stabilizacijskih snaga, u vrijeme borbenih dejstava, bila znatno umanjena ili gotovo nemoguća.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!