Bivši zamjenik CENTCOM-a Robert Harward: Iran samo kupuje vrijeme

Dok Washington razmatra vojni pritisak nasuprot diplomatiji, američki predsjednik Donald Trump pauzirao je planove za veliki napad na Iran dok se nastavljaju pregovori o Hormuškom moreuzu i nuklearnom programu Teherana. I Teheran i Washington tvrde da pregovori napreduju, ali sporazum još nije postignut.

U razgovoru za Radio Slobodna Evropa penzionisani vicegeneral Robert Harward, bivši pripadnik specijalnih jedinica Navy SEAL, koji je obavljao dužnost zamjenika komandanta Centralne komande američke vojske (CENTCOM), pojašnjava mogu li sadašnji diplomatski napori donijeti trajne rezultate i kako Iran možda tumači ovaj trenutak.

RSE: Iz vojne perspektive, kako Teheran tumači tu odluku? Da li je vidi kao strateško strpljenje i priliku za pregovore? Ili je vidi kao znak da se pritisak može odgoditi?

Harward: Pa, ovo je moje mišljenje zasnovano na mom iskustvu s Iranom, činjenici da sam tamo živio i poznajem perzijski narod: oni su po prirodi veoma strateški nastrojeni. Oni su šahisti. Razmišljaju dugoročno.

U mojim ličnim odnosima s njima, dok sam tamo živio, a zatim i profesionalno, uvijek su bili spremni pustiti da vrijeme prolazi jer smatraju da im to ide u prilog. Mislim da upravo to sada gledamo. Što ovo duže traje, to oni više vjeruju da mogu preživjeti. Znaju kako funkcioniše naš politički sistem. Znaju kako funkcionišu izbori, koliko možemo biti prevrtljivi i kako našu političku volju mogu oblikovati veoma taktička i lokalna politička pitanja u Sjedinjenim Državama.

Dakle, mislim da vlast, a kada kažem vlast, prvenstveno mislim na Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC), jer vjerujem da se tu nalazi srž odlučivanja i autoriteta, a niko nije spreman to osporiti zbog rizika od smrti ili drugih posljedica, vjeruje da je vrijeme na njenoj strani.

Mogu li nadživjeti Trumpa kroz izbore na polovini mandata ili tokom cijelog njegovog mandata? Vjerujem da ove pregovore vide kao prednost jer misle da mogu opstati dovoljno dugo da nadžive predsjednika Trumpa ili političku volju Sjedinjenih Država.

RSE: Gdje je granica između stvaranja prostora za diplomatiju i davanja vremena protivniku da se pregrupiše?

Harward: U početku nisam mislio da ova administracija vjeruje da će morati objediniti sve elemente nacionalne moći. Sada mislim da su došli do tog zaključka jer pregovori i ustupci Irana nisu donijeli nikakve rezultate.

Vjerujem da su sada veoma fokusirani na objedinjavanje cijele vlade i svih elemenata nacionalne moći, političkih, ekonomskih i vojnih. Do sada su se gotovo u potpunosti oslanjali na vojnu moć, a to nije donijelo rezultate koji su im bili potrebni, uključujući ponovno otvaranje Hormuškog moreuza, a kamoli rješavanje pitanja programa nuklearnog oružja, što su očigledno njihovi najveći prioriteti.

Zato sada mnogo veći naglasak stavljaju na politički pritisak. Unutar zemlje vidjeli ste da je predsjednik okupio svoj kabinet u Camp Davidu, jasno pokazujući da razmatra svaku komponentu američke vlade koja može pomoći u rješavanju ovog problema.

Na međunarodnom planu, kao što ste vidjeli u Ankari, Sjedinjene Države razgovarale su s arapskim zemljama i drugima o tome kako bi mogli podržati te napore.

Sada vidite elemente tog političkog pritiska: učešće Saudijske Arabije u napadima, dogovor Libana s Izraelom o razoružavanju Hezbolaha i smanjenju njegovog uticaja, kretanje Hamasa prema sporazumu o razoružavanju i miru te koalicije, uključujući Britance, koje pomažu u osiguravanju Hormuškog moreuza, dok se drugi bave prijetnjama Huta Saudijskoj Arabiji i moreuzu Bab al-Mandab.

U tom smislu mislim da vidite mnogo veći politički pritisak. [Američki] predsjednik vjeruje, i to je protuargument iranskoj pretpostavci da vrijeme ide u korist Teherana, da će Iran, ako ga ekonomski uguši, na kraju biti primoran ispuniti zahtjeve u vezi s Hormuškim moreuzom i programom nuklearnog oružja.

RSE: Neki vojni analitičari tvrde da je Iran već pokazao sposobnost da poremeti stanje u regiji i da zato ima svaki podsticaj da smanji tenzije. Zašto Teheran ne ide odlučnije prema sporazumu?

Harward: Budimo precizni kada kažemo “Teheran”. Vjerujem da je vlast zapravo IRGC. Možda postoje političke ličnosti koje imaju previše krvi na rukama ili previše poslovnih interesa da bi se od njega odvojile. Ako se ta vlast odrekne bilo čega od toga, pokazuje slabost i stvara veće mogućnosti za unutrašnju odgovornost.

Tada bi ih iranski narod mogao pozvati na odgovornost za sve one koje su ubili, pogubili, objesili i strijeljali na ulicama. Za njih je ovo egzistencijalna prijetnja.

Ako se odreknu bilo kojeg od svojih glavnih izvora moći, stvaraju dugoročne prijetnje vlastitom opstanku. U suštini, riječ je o pitanju života ili smrti. Moraju ići do kraja. Ako počnu bilo čega da se odriču, znaju da su na kraju osuđeni na propast.

RSE: Na osnovu vašeg iskustva, šta vanjski posmatrači najčešće pogrešno razumiju u vezi s načinom na koji iransko rukovodstvo procjenjuje rizik?

Harward: Mislim da previđaju jednu stvar. Postoje prilike, a postoje i pogrešne procjene. Prilika koju propuštamo jeste sam Iran.

Koliko od 95 miliona stanovnika te zemlje želi promjenu vlasti? Mislim da je to velika pogrešna procjena i da tu priliku nismo dovoljno iskoristili niti joj posvetili dovoljno pažnje.

Predsjednik [Trump] je govorio o tome, ali nisam vidio politike ili programe koji to koriste. Također mislim da ljudi razumiju da ovo predstavlja egzistencijalnu prijetnju pripadnicima vlasti, IRGC-u i političkim liderima koji su s njim povezani. Zbog toga im se nude prilike da postignu neku vrstu sporazuma.

Ali na kraju krajeva, sporazum samo omogućava da se ova prijetnja nastavi još decenijama. Kao što su uvijek činili, oni brzo obnavljaju svoje sposobnosti i pronalaze načine da zaobiđu svaki sporazum.

Zajednički sveobuhvatni akcioni plan (JCPOA) savršen je primjer. U okviru JCPOA-e prihvatili su smjernice, pridržavali ih se i dobili desetine milijardi dolara. Ali izvan tih smjernica nastavili su graditi sisteme potrebne da postanu država s nuklearnim oružjem. Čak i dok su inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju bili prisutni i dok su djelovali transparentno, i dalje su prikrivali aktivnosti.

Proširili su kapacitete za obogaćivanje, razvili bolje centrifuge i postavili se u položaj u kojem bi uran obogaćen na 60 posto mogli podići na nivo potreban za oružje, 95 posto, u roku od nekoliko sedmica.

Istovremeno, ništa od toga nije se odnosilo na njihove programe projektila i dronova. Te sposobnosti eksponencijalno su rasle, do tačke u kojoj su imali balističke projektile sposobne dosegnuti Evropu, kao što je pokazao projektil lansiran prema Diegu Garciji.

Pouka, i ono u čemu mislim da ljudi potcjenjuju Iran, jeste vjerovanje da će bilo kakav sporazum o Hormuškom moreuzu ili nuklearnom programu ukloniti dugoročnu prijetnju koju Iran predstavlja svojim regionalnim partnerima i šire.

RSE: Odrasli ste u Iranu, govorite perzijski i ostali ste u kontaktu s ljudima povezanim s tom zemljom. Šta vam obični Iranci danas govore? Šta žele da svijet razumije?

Harward: Optimistični su, ali također vrlo insistiraju na tome da ova administracija ostane dosljedna cilju promjene vlasti u Iranu. Ljudi s kojima razgovaram, a vjerujem da su to obični Iranci, iako su se neki školovali u Sjedinjenim Državama i još tamo žive, ne želim nikoga od njih dovesti u opasnost otkrivanjem njihovog identiteta. Svi oni vjeruju da je ova vlast zakočila razvoj zemlje.

Ogromni resursi ove bogate zemlje zloupotrijebljeni su umjesto da budu usmjereni na dobrobit iranskog naroda. Gledaju zemlje poput Katara, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije i vide slobode, prosperitet i prilike koje oni nemaju jer im ih je vlast u Iranu uskratila.

Mole se i nadaju da će Sjedinjene Države ostati dosljedne i dovesti ovo do kraja, do vlasti koja je više usmjerena na razvoj Irana i dobrobit njegovog naroda nego na izvoz Islamske revolucije, i unutar Irana i izvan njega.

To čujem od svih svojih iranskih prijatelja. Mole se da ostanemo dosljedni tom krajnjem cilju.

Izvor: Radio Slobodna Evropa