VILDANA SELIMBEGOVIĆ: Vučić više nije politički pobačaj

I mada su ove nepogode redovna avgustovska pojava, ove su godine upalile sve crvene alarme. Iz Knina smo, s proslave 31. godišnjice akcije Oluja, sa sve našim velikim europejcem Draganom Čovićem iz prvog reda, čuli epopeju Hrvatskoj vojsci i HVO-u, koji su – je li – ne samo oslobodili okupirane dijelove Hrvatske u veličanstvenom pohodu već i spasili BiH i omogućili Dayton i eto zaslužili da nam predsjednik susjedne države Zoran Milanović ponudi vlastito stajalište o ratovima devedesetih, sve objašnjavajući kako Hrvatska ima pravo na svoju (re)interpretaciju historije. S obzirom na to da je u politiku ušao pred sami kraj prošlog stoljeća i to još kao socijaldemokrata, a danas hiperaktivno saučestvuje u rehabilitaciji ustaštva u šengenskom susjedstvu, u čemu se i utrkuje s najcrnjim desničarima (o tome je, uostalom, naš Dragan Markovina u više navrata pisao), ja bih samo da podsjetim na – recimo to tako – bizarnu činjenicu: da nije bilo Petog korpusa, sile nebeske pod komandom generala Atifa Dudakovića, teško da bi Milanović i dobacio do Knina. A kamoli tamo vazio o bajkovitoj povijesti u kojoj je učestvovao taman onoliko koliko i Čović, koji nije krio da mu je Milanovićeva historijska prilagodba bliža nego nastup hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, inače lidera partijske majke njegovog HDZ-a.
Kako god, Hrvatska je članica Evropske unije, na koju Milanović ima za jotu manje zamjerki od njegovih već uvriježenih istomišljenika s naše strane državne granice – pomenutog vlasnika ovdašnjeg HDZ-a i njegovog brata blizanca Milorada Dodika. Najblaže rečeno, moderno je i populistički moralisati Bruxellesu i trošiti evropske pare, a pritom još uopće ne treba sumnjati da sve izrečeno u Kninu – gdje se već decenijama i praktično slavi protjerivanje Srba – ni na koji način neće narušiti nimalo evropska savezništva (SNSD-ovo s HDZ-om), niti će uticati na međusobne odnose Čovića i Dodika, čak me neće iznenaditi ako i MiIanović opet otvori vrata svoje ljetne rezidencije Baji iz Laktaša. Zajednički neprijatelj je Bosna i Hercegovina i njezin evropski put, kojem tuđmanizirani Milanović nema razloga doprinijeti, ovako mu je ugodnije, a davno se izjasnio da nama svima koji živimo u BiH treba sapun. Njegov je problem nepresušna potreba da o(p)stane u politici, ostali su mu poslovi propali, pa više i ne može sakriti koliko zavidi svom beogradskom pandanu koji cijelu Srbiju drži okovanu duže od decenije. I planira nastaviti.

A i mora mu se odati priznanje – Vučić je u nekoliko dana preorao bh. teritorije, šireći epsku priču o srpskom svetu, da je servirao i sasvim dovoljno materijala za komšijske zazubice. Količina patetike i populizma poprimila je grandiozne razmjere i suglasje: da, zaista treba biti Vučić da bi bez trunke stida i srama satima govorio o tome kako mir zavisi od spremnosti da se priznaju tuđe žrtve, da im se oda dužni pomen i poštovanje. I to sve u ime politike koja je i povela krvave pohode na Balkanu, prekopavajući kosti i brojeći samo i jedino srpske žrtve. 

Izvor: Oslobođenje