JASMIN HALEBIĆ: Mogu li radnici biti gazde?

Nakon otvaranja stečajnog postupka u Novoj željezari Zenica, nadležni ministar u Vladi FBiH predstavio je paket od tri hitne mjere za više od hiljadu radnika koji su ostali bez posla. Prva od njih predviđa aktivno posredovanje u pronalaženju novog zaposlenja, druga subvencioniranje poslodavaca koji zaposle bivše radnike Željezare, a treća materijalnu potporu, te finansiranje njihove pre/dokvalifikacije. Ekonomsko-socijalno vijeće Federacije BiH dalo je zeleno svjetlo paketu čije se ozvaničenje sada očekuje.

Sve tri mjere su, nesumnjivo, potrebne. Premda je ovo možda i korak kojim se uzmiče od ponovnog pokretanja proizvodnje, što je više puta isticano kao strateško opredjeljenje, svakom čovjeku koji je ostao bez posla valja osigurati privremenu materijalnu sigurnost, pomoći mu da pronađe drugo zaposlenje ili da stekne dodatne radne vještine. Tu nema mnogo prostora za sporenje. Mjere treba bez odgađanja implementirati. Na prvi pogled, paket djeluje zaokruženo, ali već na drugi pogled postaje jasno da mu nedostaje važan stub.

Jednom radnik, uvijek radnik Radnici bi, prema toj zamisli, trebali ostati ono što jesu – radnici. Eventualno mogu promijeniti poslodavca, zanimanje ili mjesto rada, ali njihova ekonomska uloga ostaje nepromijenjena. Država će posredovati da ih zaposli drugi poslodavac, platiti dio troška poslodavcu koji to učini ili ih obučiti za posve drugačije radno mjesto. Sistem je uigran tako da preduzeće uvijek osniva vlasnik kapitala, dok se radnik prilagođava tržištu rada iščekujući poziv za posao. Pitanje koje visi u zraku glasi: Zašto se tim radnicima ne ponudi i četvrta mogućnost – konkretna podrška za pokretanje samostalnog biznisa? Radnici Željezare ne vraćaju se na tržište rada kao šegrti kojima valja pokazati osnove zanata. Među njima su vrsni varioci, električari, vješti bravari, mehaničari, metalurzi, iskusni energetičari, dugogodišnji operateri na mašinama, stručnjaci za održavanje, nabavku, skladištenje i organizaciju proizvodnje i niz drugih zanimanja. Godinama su, funkcionišući u složenom industrijskom sistemu, naučili finese i savladavali konkretne vještine iz procesa reprodukcije. Otvaranjem stečaja nestala su njihova dosadašnja radna mjesta, ali nisu iščezle preko noći i njihove vještine.

Sam svoj gazda Nije nepoznata praksa da radnik, nakon određenog vremena provedenog u domaćem ili stranom preduzeću, što uz državne poticaje, što samostalno, pokrene vlastiti biznis u istoj ili srodnoj djelatnosti. Primjera je puno i neki od njih uspješno posluju na tržištu. Bravar otvori radionicu, električar osnuje servis, zavarivač započne samostalnu proizvodnju metalnih konstrukcija, a majstor za održavanje ponudi svoje specijalističke usluge većem broju preduzeća po principu outsourcinga. Uz detaljno poznavanje zanata, materijala i potreba kupaca, takvi pojedinci mogu osluhnuti damar tržišta i otisnuti se u poslovne vode. Ono što im, eventualno, nedostaje jesu početni kapital, vještine upravljanja, određena poslovna infrastruktura i prilika da vlastito znanje i vještine pretoče u izvor prihoda. Stoga bi četvrta mogućnost – nazovimo je podrška za poduzetništvo – trebala uključivati procjenu poslovne ideje, pripremu jednostavnog poslovnog plana, savjetovanje pri registraciji, nabavku osnovne opreme, mentorstvo i povezivanje s prvim kupcima. Nekoliko radnika sa srodnim znanjima može osnovati obrt ili preduzeće sa vlastitim udjelima. Lokalna zajednica i kantonalne vlasti mogu priskočiti potporom kroz, primjerice, poslovne prostorije pod povoljnim uslovima, dok bi veće domaće kompanije mogle otvoriti dio svojih dobavljačkih lanaca za takva preduzeća. Inostrane organizacije koje djeluju u oblasti lokalnog ekonomskog razvoja već imaju konkretne programe podrške s kojima se može udružiti lokalna inicijativa.

Domaći poduzetnici Ekonomsko opravdanje za ovakav program nalazi se u posljednjem GEM izvještaju o poduzetništvu u Bosni i Hercegovini. Prema tom istraživanju, čak 73,3 posto radno sposobnih građana BiH smatra da posjeduje znanje, vještine i iskustvo potrebno za pokretanje vlastitog posla. Zvuči nevjerovatno, ali je po tome BiH druga u Evropi. Samopouzdanja, kako stvari stoje, ne manjka. Istovremeno, 22,7 posto odraslih uključeno je u rano poduzetništvo, što našu zemlju čini evropskim šampionom (ponovo, zvuči nevjerovatno) u pokretanju novih poslovnih poduhvata. Poduzetničkog duha nam, rekli bismo, ne fali. Nedostaje nešto drugo. Samo 5,9 posto radno sposobnog stanovništva, čitamo dalje u izvještaju, zaista i upravlja biznisima starijim od 42 mjeseca. Tek rijetkima, dakle, polazi za rukom preći GEM-ovu magičnu vremensku granicu između ranog i etabliranog poduzetništva. Dok u Evropi od približno jednog i po ranog poduzetnika stasa jedan biznismen, u BiH tek jedan od gotovo četiri rana poduzetnika uspije preći taj put. Mnogo poslovnih zamisli proklija, ali je malo preduzeća koja iz njih izniknu, pa je slaba utjeha biti evropski šampion u osnivanju biznisa kad tek mali broj njih pusti dublje korijenje na tržištu.

Ne treba se, zato, zavaravati time da pokretanje preduzeća znači nužno i uspješnu priču. Zbog toga program namijenjen radnicima Željezare ne bi smio proizvoditi privid promjene: nezaposlenog željezarca brže-bolje proglasiti poduzetnikom čim registruje obrt, a zatim na njega svaliti sav teret opstanka na tržištu. Ozbiljan program ne broji samo koliko je biznisa otvoreno nego i koliko ih posluje, evo, nakon tri i po godine. Neće, naravno, svaki radnik poželjeti da postane poduzetnik, niti će svaka radnička poslovna zamisao osvanuti na naslovnicama poslovnih rubrika. Poduzetništvo nosi rizik i zahtijeva sposobnosti koje se ne stječu automatski kroz radne sate provedene na prethodnom poslu. Bilo bi naivno očekivati da se, primjerice, gotovo 600 ugašenih radnih mjesta u lukavačkoj koksari i dvostruko više u zeničkoj željezari po kratkom postupku pretvori u isto toliko uspješnih preduzeća u dva bh. grada. Ali je jednako neozbiljno pretpostaviti da među tim ljudima nema budućih vlasnika radionica, servisa, proizvodnih i uslužnih firmi.

Svakome uzeti mjeru Najbolji program za otpuštene radnike jeste onaj koji im omogućava da, vagajući ponuđene opcije, izaberu put koji najbolje pristaje njihovim sposobnostima, bez krojenja kape svima po istom kalupu. Jednima je potrebno novo zaposlenje, drugima je prioritet dokvalifikacija, trećima možebiti nedostaje materijalna podrška, a nekima prilika da znanjem stečenim u industriji ostvare svoje poduzetničke snove. Dobra razvojna politika upravo služi tome da u ljudima probudi i veći potencijal nego što ga oni, ujutro kada se pogledaju u ogledalo, vide u sebi samima. A jednom kada zaživi određeni broj takvih poduhvata, oni vremenom mogu zapošljavati druge bivše radnike (takvih je na biroima još puno) i nove mlade ljude koji pristižu na tržište rada. Puka pomoć nekadašnjem radniku da ponovo postane radnik jeste nužan pojas za spašavanje, ali ne i pomak iz statusa quo. Pružiti mu ruku da vlastitim znanjem pokuša izgraditi uspješno preduzeće – to je razvojni pogodak.

Izvor: Oslobođenje