Pobjeda Studentske liste na izborima u Srbiji i sve što je pratilo tu gotovo dvogodišnju borbu nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu s pravom je izazvala ogromnu pažnju javnosti i jednu vrstu kolektivnog ushićenja. Najprije, u okvirima postjugoslovenskog prostora ova pobjeda može se posmatrati kao pokazatelj šta jeste suštinska snaga građanskog organizovanja i sasvim sigurno je da će biti posmatrana i izučavana kao jedinstven primjer rada, djelovanja i dovođenja do kraja jednog režima koji je za gotovo deceniju i po od Srbije stvorio neofeudalnu satrapiju sa elementima brutalne autokratije. Tako posmatran ovaj događaj, u cjelokupnom svom kapacitetu, svjedoči nam ono što se ni u kom pogledu nije očekivalo, ta snaga buđenja koju su studenti u Srbiji, uz sve pritiske i nasilje, pokrenuli, uopšte sav društveni i kulturni angažman koji je oblikovao ovu borbu, primjer su istrajnosti, snage i potencijala da se stvari zaista mijenjaju. Jednom kada, nakon duboke kome, dođe momenat u kojem se shvati da sve, zapravo, ovisi o nama samima, i način na koji egzistiramo i ono u čemu egzistiramo, teško je zaustaviti promjenu i snagu koja iz nje izvire. Imajući na umu sve reakcije, posebno taj regionalni odjek ovog procesa, s pravom se može zaključiti da smo u najširem smislu željni nade, odnosno mogućnosti da se konačno uhvatimo za nešto što može poroditi neku novu utopiju, jedan san, ljudski razumljiv, da postoji mogućnost da bude bolje.
Sa te strane posmatrano oduševljenje koje je nastupilo razumljiva je kategorija potrebe za humanijim okruženjem, nakon decenija mraka i nazadovanja. Proplamsaj svjetlosti, koji je počeo da razbija dugogodišnju zgusnutu tamu, probudio je mogućnost da se može iskoračiti iz začaranog kruga radikalskog terora i kao takav otvorio prostor za nadu, za vjerovanje da se i kad se doima nemogućim, ipak nešto može uraditi. Drugim riječima, svaki režim, posebno režim koji upravlja strahom i silom, mora doći do tačke pucanja. Privid da je sve umrtvljeno i pod narkozom nečinjenja varljivo je uvjerenje, jer sve možete kontrolisati, ali ne možete suspregnuti ono što će čovjek misliti i nositi u sebi. Istina, povod ovog pokretanja leži u jednom istinski tragičnom događaju, kada je izgubljeno šesnaest života. Čovjek može istrpjeti sve, ali trenutak u kojem nečija djeca, roditelji ili prijatelji bivaju smrskani betonom na koji se nalegla korupcionaška beskrupuloznost vlasti, kap je koja preliva čašu. Ostaje u tom smislu suštinsko pitanje, da li se moralo čekati da se smrt dogodi da bi se buđenje desilo. Ali da ne bih ulazio u tu kategoriju mišljenja, šta bi bilo kad bi bilo ili da nije bilo, dovoljno je reći da je nužno zapamtiti da je gubitak života, pa i jednog jedinog, kao i svako drugo gušenje prava na slobodu i jednakopravno postojanje, ono što se nikada ne smije zanemariti. Ni sad, ni ikada više. I to jeste opomena za sve nas, koji smo ostali na margini ovih promjena.
Bivajući u Beogradu u ovih nekoliko prelomnih dana, svjedočio sam istinskoj želji da se stvari uprkos svemu mijenjaju i dovedu do svog kraja. Ono što me je u nekom smislu generacijski zaboljelo jeste činjenica da sam polovinu prosječnog ljudskog života proveo, kao i mnogi drugi, u okruženju u kojem ovakva vrsta pobune nije bila moguća. Sa te strane gledano osjećaji su pomiješani, volio bih da sam u svojim studentskim danima mogao biti dio neke mladosti koja uzima stvar u svoje ruke. Vraćam se ovdje na našu stvarnost, mi smo svoju kapitulaciju potpisali u ono vrijeme kada su živote izgubili Dženan Memić i David Dragičević, ostali smo u većini nijemi na ta sistemska ogrješenja o ljudski život. I sasvim je logično da se sada sa ovom sjetom i gorkošću pitamo zašto se nešto ovakvo nije moglo desiti u našoj zemlji. Zato jer nismo u stanju izaći iz morbidne kulture smrti, u kojoj smo ogrezli, etnonacionalističkog izbrazdavanja ove države, koja nas je učinila robljem i bešćutnim saučesnicima nesreći.
Mnogo je pitanja, mnogo izazova, mnoga će se paradigmatska pitanja morati postaviti u Srbiji nakon ovoga, i sve što se dogodilo, sva probuđena ljudskost i nada, neće ništa značiti ako se jednom konačno ne izađe iz onog užasa koje su devedesetih pokrenuli, baš iz Beograda, oni koji su nas sve vratili u duboku prošlost i na njoj insistiraju i grade mržnju. Znam da sada nije vrijeme za to, ali sve je ništa ako grafiti Ratka Mladića i dalje ostanu na zidovima. Tek kada se dubinski promijeni svijest, priznaju greške i zločini iz prošlosti, ova će pobjeda imati svoj stvarni smisao. I biće moguće živjeti normalno.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!