IVO KOMŠIĆ: Neravnopravnost Hrvata u BiH

Kada se govori o položaju jednog naroda u višenacionalnoj zajednici, onda se obično pribjegava analizi ustava države jer je on temeljni dokument koji to određuje. Pri tome se podrazumijeva da je ustav izraz slobodne političke volje naroda i da je svaki narod sebe identificirao preko ustava s državom. Ustav je temelj i ogledalo političkog identiteta naroda i njegove ravnopravnosti s drugim narodima koji državu konstituiraju.

Međutim, ustavne garancije ravnopravnosti ne moraju biti potvrđene u državnoj i društvenoj praksi, pogotovu ako su te prakse hijerarhijom vlasti udaljene od države.

Mrtvo slovo na papiru

U Bosni i Hercegovini se zbiva paradoks koji je besprimjeran u drugim državama. Pravilo je da su ljudska i nacionalna prava zaštićenija i provodivija ukoliko je država više decentralizirana, ukoliko je to pravo bliže životu, a dalje od centralne vlasti. Narodi i građani ne žive općenito i državonosno, nego pojedinačno i mjesno, određeni stanjem svoje lokalne zajednice kao najbliže stepenice vlasti.

U BiH se potvrđuje jedan drugi princip: što je lokalna zajednica udaljenija od države, ljudska i nacionalna prava su sve ugroženija. Na najvišoj državnoj razini, u skladu s važećim Ustavom BiH, ravnopravnost ostvaruju političke elite, a ne narodi koje predstavljaju. One su se ravnopravno i ravnomjerno rasporedile u institucije vlasti i jedni drugima osiguravaju jednakost i zaštitu “nacionalnih prava”. Preko praga tih institucija, tamo gdje narod živi, oni ne prelaze.

Istina, dejtonski je Ustav BiH Hrvate stavio u neravnopravan položaj, tačnije, legalizacijom Republike Srpske Ustav je favorizirao Srbe u BiH. Smisao formiranja Federacije BiH nije bio entitetska konstitucija države, nego njena federalizacija uspostavljanjem federalnih jedinica i na preostalom dijelu BiH. U interesu ostvarivanja te strategije, HR HB je utopljen u Federaciju kao prvi korak federalizacije cijele države. Entitetskim uređenjem BiH i legalizacijom ratne tvorevine RS, napuštena je ta strategija, stvorene su pretpostavke za favoriziranje Srba u BiH i održavanje etnički čistog jednog od državnih entiteta. S druge strane, Federacija BiH je u neizmijenjenom obliku ostala poprište borbe za dominaciju između Hrvata i Bošnjaka, bez obzira na kantonalno uređenje i formalnu ravnopravnost.

Dejtonske odredbe o konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda su ostale mrtvo slovo na papiru. Ravnopravnost se postiže kroz funkcioniranje institucija države, kako onih najviših, tako i onih najnižih – lokalnih. Sami mehanizmi tog funkcioniranja stavili su Hrvate u neravnopravan položaj. Ne radi se samo o entitetskom glasanju u Parlamentu BiH koje Hrvate marginalizira i faktički čini neravnopravnim, niti samo o zakonitim mogućnostima preglasavanja u izvršnim organima države, entiteta i kantona. Radi se o neravnopravnosti i u lokalnim zajednicama, tamo gdje su Hrvati u manjini, posebno u RS-u.

Pretpostavke za ovu faktičku neravnopravnost su ostvarene i tamo gdje Ustavom nije omogućena, a to je izbjegavanjem primjene Dejtonskog sporazuma u cjelini, posebno onih dijelova koji izričito zapovijedaju povratak svih prognanih i raseljenih, te poštivanje temeljnih ljudskih prava.

Da bi se ova tvrdnja opravdala, treba pogledati neke osnovne statističke podatke koji su dostupni.

Po popisu iz 1991. godine, od 4.377.033 stanovnika u BiH, Hrvata je bilo oko 800.000 (760.852 H i 343.111 ostalih).

U prvom prognaničko-raseljeničkom valu 1992. godine, koji je uzrokovan tihom i otvorenom okupacijom od strane tzv. JNA i ostalih paravojnih formacija, oko 300.000 Hrvata je napustilo svoja prebivališta. U drugom valu koji je bio rezultat tzv. hrvatsko-bošnjačkog sukoba, procjenjuje se da je oko 150.000 Hrvata napustilo svoje domove, uglavnom u srednjoj Bosni i dolini Neretve.

Poslije Dejtonskog sporazuma, u RS se vratilo oko 12-15.000 Hrvata, što je manje od jedne desetine predratnog broja.

Slična je situacija i s većim gradovima u Federaciji BiH – Sarajevu, Zenici, Tuzli, Bihaću, Bugojnu, Travniku.

Uz ovo treba dodati da se vrši tiho iseljavanje Hrvata iz Federacije i u postdejtonskom periodu koje je uzrokovano neravnopravnošću u lokalnim zajednicama, zatim teškom ekonomskom situacijom, neizvjesnom budućnošću države, teškoćama u postizanju kulturne i vjerske ravnopravnosti.

Procjenjuje se da je do 2007. godine broj Hrvata u BiH smanjen za oko 500.000, što znači da je sa 17% u 1991. godini pao na oko 13%.

Značajan utjecaj na ovo stanje, možda odlučujući, imala je vladajuća hrvatska politika u BiH i u Republici Hrvatskoj, odnosno HDZ. Ova politika je svojom djelatnošću u ratnom periodu poticala iseljavanje (realizacija ideje “humanog preseljenja”), a u poslijeratnom periodu stimulirala ostanak prognanih i raseljenih u područjima na koja su došli (jednim dijelom u Hrvatskoj, jednim dijelom u BiH, gdje su im izgrađena posebna naselja za ostanak).

Ne radi se, dakle, samo o formalnom izbjegavanju ustavnog principa ravnopravnosti naroda nego o njegovom nepoštivanju u svakodnevnoj praksi vlasti i politike.

Ukoliko tu praksu promatramo sa stanovišta hrvatskog nacionalnog interesa, stepen njene otuđenosti od prava i pravičnosti izgleda veći od njene nedostatnosti.

Multietnički identitet zemlje se postepeno kruni. U naše bosanske nacionalne programe, očito, uvedena je nova dimenzija – dojam. Nacionalne politike su iskoristile vjerske potrebe pa preko vjerskih simbola i bogomolja, širom zemlje, učvrstile dojmove nacionalne pripadnosti. Njima nisu dovoljne nacionalne emocije i vjerska privrženost, nego žele nacionalizirati i opažaje – gdje god se okrenete, morate vidjeti kome neko područje pripada i koja je nacionalno-vjerska identifikacija poželjna.

Poseban oblik nacionalne neravnopravnosti, čak veći od ostalih, ali manje vidljiv, jeste dovođenje u pitanje nacionalnog identiteta, kako politički tako i kvaziznanstveno.

Hrvatima se veoma često u javnim i političkim debatama niječe nacionalni identitet i narodna bosanska autentičnost, a da na to nema ozbiljnih i vjerodostojnih reagiranja. Preko toga se prelazi šutke kao što se šutke podržava kvaziznanstveno traganje za “temeljnim narodom” u BiH. O Hrvatima se često govori kao o katoličkoj vjerskoj skupini koja u BiH nema ni narodni, ni nacionalni, ni vjerski korijen. Gotovo je u službenu upotrebu u javnim medijima, umjesto nacionalnog imena, ušla regionalna ili geografska identifikacija. Povijesni temelj narodnog identiteta – srednjovjekovna bosanska država i njeno kraljevstvo, nastoji se izmaknuti ispod nogu nekim novim “znanstvenim otkrićima” o prastarom “bosanskom narodu” koji s današnjim Hrvatima nema nikakve veze. Naravno, nitko nema monopol na povijest, ali povijest je značajan element nacionalne svijesti i ni jednom narodu u BiH nitko slobodu tog identiteta ne može oduzeti.

Pri tome je nevažno da li je neki narod u tom vremenu bio samo etnička i vjerska skupina, bitno je da su ti identifikati danas dio njegove nacionalne svijesti. Međutim, u BiH se nastoji nametnuti novo pravilo: što je moje, tvoje ne može biti; što je tvoje, moje ne može biti.

Povijest se naknadno pokušava prilagoditi današnjim nacionalnim interesima, i to tako što se jedni iz nje iskorjenjuju, a drugi ukorjenjuju; rušenje i haranje bosanskog kraljevstva, katoličkih crkava i samostana, kao jedinih tadašnjih temelja narodne identifikacije, prikazuju se kao oslobođenje. U udžbeničkoj literaturi i kvazihistorijskim rukopisima, vjerska i kulturna misija franjevaca u Bosni, te njihova uloga u održavanju kolektivne svijesti o državi i “zemljici Bosni”, nastoji se marginalizirati ili potpuno zanijekati. Nastanak nacionalne svijesti Hrvata BiH se ne prikazuje kao autohtona i samonikla, nego kao uvezena i strana, bez domaćega identiteta.

Nažalost, ovom iskorjenjivanju i tihom ukidanju temelja same nacionalne ravnopravnosti Hrvata u BiH uveliko je doprinijela hrvatska vladajuća politika u posljednjem dvadesetljeću. Može se reći da je ovaj proces i otvorila ta politika, a drugi ga samo dosljedno provode. Najbolji dokaz za to je aktualno zalaganje za treći entitet u BiH, koji bi, po projektantima, trebao biti hrvatski. Njihov je stav da je entitetska ravnopravnost zaloga nacionalne ravnopravnosti. Da li prikraćeni ili proračunati, oni ne vide (ili to ne žele) da je entitetska ravnopravnost ukidanje ravnopravnosti kao opće vrijednosti. Oni, zapravo, time žele samo legalizirati postojeću nadmoć druga dva naroda u BiH.

Ovaj entitetski privid nacionalne ravnopravnosti praćen je ništa manjim prividom formalizacije prava na nacionalne i vjerske institucije. Bosanski biskupi su tu “ravnopravnost” prigrlili objeručke kroz zakon o vjerskim zajednicama jer im se otvorila mogućnost velike samostalne djelatnosti u društvu, ali i velikog utjecaja na državu kroz njene institucije, posebno u oblasti odgoja i obrazovanja. Takvoj vjerskoj ravnopravnosti njima je potpuno izmakao uvid o prividu ravnopravnosti jer cijeli taj proces vodi u izolaciju, zatvaranje u uske oaze vjerske i nacionalne slobode izvan kojih ostaje široko područje javnog i društvenog. Ostvarivanje sloboda samo u vjerskim institucijama i kroz njihov utjecaj, ma koliko bilo poželjno, karakteristika je manjina, a ne konstitutivnih naroda.

Kapaciteti konfesionalizacije

Hrvati su olako prihvatili euforiju konfesionalizacije društva i države, vidjevši priliku za konačan raskid s prošlim režimom, ali i za povećan utjecaj vjerskih zajednica na politiku i državu. Međutim, manjinskom narodu to nikada ne odgovara jer su kapaciteti konfesionalizacije određeni vjerskom strukturom stanovništva, a u tom odnosu se ne može postići ravnopravnost zbog proporcionalnog vladajućeg principa. U praksi vlasti koja je konfesionalizirana javlja se debalans koji je karakterističan za jednopartijske sisteme u kojima vlast ima onaj tko je dominantan u partiji. Tako i u konfesionaliziranoj državi dominaciju ima tko je većinski u društvu. U takvim okolnostima se ne može provesti načelo ravnopravnosti jer je ono u suprotnosti s načelom brojnosti. Vladajuća konfesija ili religija postaje ona koja je brojčano nadmoćna bez obzira na formalnu jednakost. Tako se iza leđa formalne vjerske ravnopravnosti stvara državna religija.

Hrvati bi ovo morali znati i ponašati se odgovorno. Oni bi trebali prednjačiti u odvajanju vjere od države i insistirati na sekularnosti svih državnih institucija, a ne za neku vjersku funkciju žrtvovati ravnopravnost u cijeloj državi. Sužavanje ravnopravnosti na neki entitet ili na vjersko-nacionalne institucije je neodgovorno i prema drugima jer se time stvara čist prostor za njihovu radikalizaciju i vjersko discipliniranje, a Bosni i Hercegovini kao multietničkoj državi zatvaraju vrata budućnosti.

(Tekst je objavljen u istoimenom zborniku HNV-a BiH, Sarajevo, 2010, str. 19-24)

Izvor: Oslobođenje