Početkom 2025. objavio sam u Oslobođenju kolumnu pod naslovom “Srbija je proključala”. Napisao sam da se u Srbiji koncentrirao veliki bijes i da se Vučić nalazi pred slomom. Upozorio sam da se autokratski režimi, oholi i uvjereni u vlastitu nedodirljivost, često slome zbog greške koju njihovi gospodari ne prepoznaju dok još imaju vremena da je isprave.
Od Novog Sada do Beograda Sve je počelo tragedijom u Novom Sadu, kada se 1. 11. 2024. srušila nadstrešnica na željezničkoj stanici i odnijela šesnaest ljudskih života. Ta nesreća postala je simbol korupcije, političke neodgovornosti i uvjerenja da se sve može zataškati. Studenti su zatražili odgovornost i objavljivanje dokumentacije. Vlast je odgovorila sumnjičenjem, omalovažavanjem i pokušajima da se nezadovoljstvo predstavi kao zavjera protiv države. U tome je napravila sudbonosnu grešku. Studenti nisu bili još jedna opoziciona grupacija koju je moguće podijeliti, potkupiti ili diskreditovati. Nisu imali jednog lidera čijim bi uklanjanjem pokret ostao bez glave. Njihova snaga bila je u masovnosti, decentraliziranosti i činjenici da nisu tražili vlast zbog vlasti, nego odgovornost institucija koje bi morale pripadati svim građanima. Njima su se pridružili srednjoškolci, profesori, radnici, intelektualci i, što je posebno važno – roditelji. Jedna mala gruda prerasla je u lavinu. Vučić je pred sobom imao generaciju koja ne pristaje na unaprijed određene granice politički mogućeg.
Lekcija koju nije naučio Historija se ponekad ne ponavlja doslovno, ali se vraća s prepoznatljivim licima i sličnim greškama. Milošević je vjerovao da može kontrolisati politički proces sve dok vlada medijima, institucijama i policijom. Kada je u septembru 2000. raspisao prijevremene predsjedničke izbore, računao je na pobjedu. Umjesto toga, suočio se s porazom od Koštunice, a potom i s masovnim protestima koji su 5. oktobra okončali njegovu vlast. Vučić je politički izrastao u Miloševićevom krilu. Stvarao je vlast koja je formalno počivala na izborima. U praksi, međutim, ona je zavisila od personalizacije moći, partijskog klijentelizma i neravnopravnih izbornih uslova. Njegova zabluda bilo je uvjerenje da će kontrolom televizija i javnog prostora moći upravljati i mišljenjem građana. Pojavljivao se gotovo neprestano, objašnjavao, optuživao i branio vlastiti sistem. Zasićenost propagandom pretvorila se u politički otpor. Studenti su ostvarila uvjerljivu prednost. Osvojili su približno 52 posto glasova, dok je Vučićeva koalicija ostala na oko 39 posto. Vučić je priznao poraz. To je politički potres čije se posljedice neće zaustaviti na izbornim rezultatima. Sada će početi fragmentacija Srpske napredne stranke, razbježat će se brojni tajkuni, počet će napuštanje političke olupine koja tone.
Pobjeda nije isto što i promjena sistema Slavlje na ulicama Beograda i drugih gradova bilo je izraz olakšanja. Građani su osjetili da je moguće poraziti autoritarnu vlast. Režim koji je proizvodio etnonacionalizam srušen je demokratskom voljom građana koji su na ovaj način demontirali latentni fašizam. Ipak, bilo bi neozbiljno tvrditi da su ovim završeni problemi Srbije. Pobjeda studentske liste tek treba postati funkcionalna vlast. Potrebno je obnoviti povjerenje u institucije, osigurati nezavisnost pravosuđa, osloboditi javni medijski prostor političkog monopola i omogućiti profesionalno djelovanje policije i sigurnosnih službi. Prva stvar je preuzimanje kontrole nad BIA i policijsko-žandarmerijskim strukturama. Ovaj proces se mora završiti hitno, kao i sa javnim emiterima, a prije svega sa RTS-om. Nužna je hitna demontaža sistema. Potrebno je ispitati korupcijske afere, utvrditi odgovornost za zloupotrebe i osigurati da se promjena vlasti ne pretvori u osvetu pobjednika nad poraženima. Najveći izazov studenata bit će da ulaskom u institucije ne postanu njihovi zarobljenici.
Beograd bez političkog tutora Ova promjena ima i šire geopolitičke posljedice. Vučić je godinama pokušavao održavati ravnotežu između EU, Rusije, Kine i drugih međunarodnih aktera, dok je istovremeno u unutrašnjoj politici jačao nacionalističku retoriku. Takva politika donosila mu je prostor za manevrisanje, ali je često proizvodila neizvjesnost i nepovjerenje među susjedima. Srbija je formalno ostajala na evropskom putu, dok su njene vlasti istovremeno održavale bliske odnose s Moskvom i Pekingom. EU je bila važna zbog tržišta, investicija i fondova. Vučić je bio naslonjen na strane centre moći, prije svega na Rusiju, a djelimično i na Kinu. Njegova vlast bila je epigon stranaca, gdje se za ministarska mjesta tražilo mišljenje u ruskoj ambasadi. Sada će studentska većina morati odgovoriti na pitanje kakvu Srbiju žele graditi. Hoće li voditi odgovornu regionalnu politiku ili će nacionalistička retorika ponovo postati instrument unutrašnje mobilizacije?
BiH između nade i opreza Za Bosnu i Hercegovinu ovo nije sporedna vijest. Dodik je godinama imao snažno uporište u Beogradu. Vučićeva politika prema BiH često je ostavljala prostor za dvosmislene poruke: deklarativno zalaganje za njen teritorijalni integritet, uz istovremeno političko oslanjanje na vlast RS-a, koja je osporavala odluke državnih institucija i prijetila secesijom. Dodik je u Vučiću imao važnog političkog partnera. Ako se promijeni politička orijentacija Beograda, promijenit će se i okolnosti u kojima Banja Luka vodi svoju politiku. To, međutim, ne znači da će se Dodikovi planovi automatski urušiti. Secesionistička politika može se nastaviti i bez dosadašnjeg oslonca. Zato Sarajevo ne smije novu situaciju dočekati ni euforijom ni pasivnošću. Potrebna je ozbiljna diplomatska inicijativa prema novim političkim akterima u Beogradu, uz jasnu poruku da nema trajnog pomirenja bez suočavanja s prošlošću, dok se relativiziraju ratni zločini, veličaju osuđeni zločinci ili poriče genocid u Srebrenici. Naravno, i uz pogled u vlastito ogledalo. Razgovor sa BiH treba biti lišen paternalizma i pritisaka. I Hrvatska, Crna Gora i Kosovo pažljivo će pratiti razvoj događaja. Promjena u Beogradu mogla bi otvoriti prostor za smirivanje regionalnih napetosti.
Šta sam vidio prije drugih? U kolumni od prije dvije godine nisam tvrdio da je Vučić već poražen, ali sam nagovještavao takav epilog. Režim je ušao u najtežu krizu svoje vladavine. Vučić je imao policiju, sigurnosne službe, stranačku infrastrukturu, medijsku prednost i iskustvo čovjeka koji je godinama pobjeđivao svoje protivnike. Upravo ga je to iskustvo moglo zavesti. Povjerovao je da se metode koje su mu ranije donosile pobjedu mogu beskonačno ponavljati. Studenti nisu ponudili samo političku alternativu nego su vratili ljudima vjeru da njihov glas nešto znači. U tome je historijska važnost ovih izbora. Pred studentima su teški zadaci, otpor starog sistema i iskušenja vlasti. Ali već sama činjenica da je “neuništivi” režim poražen na izborima predstavlja snažnu poruku cijelom regionu.
NAPOMENA: Ovaj sadržaj je možda pod autorskim pravima. Sadržaje sa ove web stranice je dozvoljeno kopirati i prenositi, ali sa obavezom postavljanja linka na originalni post koji se preuzima. Nije dozvoljeno mijenjati sadržaj preuzetog teksta, što uključuje kako samu strukturu teksta i podnaslove tako i naslov teksta. Stavovi i izjave autora sadržaja nisu nužno i stajalište Uredništva Tuzla-X.com. Više informacija o navedenom naći ćete u odjeljku Uslovi korištenja. © 2023, Tuzla-X.com. Sva prava pridržana!