Državnik bez države – Milorad Dodik i umijeće pretvaranja hodnika u palatu

Milorad Dodik danas nema nijednu funkciju u institucijama Bosne i Hercegovine. Nije predsjednik Republike Srpske, nije predsjedavajući ničega, nije čak ni formalni predstavnik entiteta koji navodno predstavlja kad putuje u inostranstvo. Ono što ima jeste avionska karta, profil na X-u i nepogrešiv osjećaj za trenutak kada treba stati pored nekoga važnog i sačekati da škljocne fotoaparat.

Ovog puta žrtva – ili, bolje, saradnik u projektu – jeste izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Dan prije “sastanka” na društvenim mrežama osvanula je najava, ozbiljna kao da se potpisuje mirovni sporazum: razgovarat će se o “daljem jačanju odnosa”, “finalizaciji dogovora o konkretnim privrednim projektima”, “unapređenju kulturne i naučne saradnje”, “posebno saradnje naših univerziteta”.

Ta ista rečenica, gotovo od riječi do riječi, prati Dodika iz posjete u posjetu, iz Jerusalema u Tel Aviv, kao neki univerzalni obrazac za svaku priliku kada treba da zvuči važno, a suštine nema. Da je riječ o studentskoj razmjeni dviju provincijskih fakulteta, tekst najave vjerovatno ne bi zvučao ništa skromnije.

Sama realizacija, prema svemu što se moglo vidjeti, trajala je otprilike onoliko koliko traje rukovanje u prolazu – brzo, u hodniku, u prolazu, uz par rečenica koje niko osim učesnika nije čuo, ali koje će sutra, garantovano, postati “otvoren i sadržajan razgovor o strateškom partnerstvu”. To bi bilo gotovo simpatično da nemamo presedan koji ovu farsu čini gotovo ritualnom: u martu 2025. Dodik je već imao priliku da sjedne pored Netanyahua, samo da bi ga, prema snimcima koji su tada kružili regionom, ljubazno ali odlučno zamolili da se pomjeri.

Sastanak koji je trajao koliko i rukovanje pretvorio se, u Dodikovoj naknadnoj interpretaciji za RTRS, u opsežan dijalog u kojem mu je izraelski premijer navodno povjeravao stavove o Republici Srpskoj, o pravosuđu, o zavjeri iz Sarajeva. Novinari su tada uzalud tražili mjesto i vrijeme tog čudesnog razgovora – njega, čini se, osim u Dodikovoj verziji događaja, nije bilo.

Upravo je to suština trika: nije bitno šta se stvarno desilo, bitno je šta će biti objavljeno. Diplomatija se ovdje ne mjeri sadržajem nego brzinom refleksa – ko prvi stigne da nazove hodnik salom za prijeme, taj je pobijedio narativ. Ovo nije Dodikov izum, nego dobro uhodana bh. politička disciplina: fotografija u prolazu na multilateralnom skupu, brzo “dobar dan” na marginama konferencije, slučajan susret u liftu hotela – sve to redovno završi u saopštenju kao “sastanak”, “razgovor” ili, u boljim danima, “bilateralni susret na najvišem nivou”. 
Razlika je samo u tome što većina tih politčara barem formalno predstavlja neku instituciju kad se rukuje sa stranim zvaničnicima. Dodik predstavlja, koliko se da zaključiti, samo sebe – i taj detalj njega očigledno nimalo ne sputava.

Zanimljivo je i to da glavna poruka ovih putovanja rijetko ostane u okviru najavljene teme. Umjesto izvještaja o “konkretnim privrednim projektima” – koje niko nikad ne precizira, ni prije ni poslije susreta – javnosti obično stigne nešto sasvim drugo: osvrt na muslimane u BiH, poređenja s Bliskim istokom, ili nova epizoda u seriji “Evropa ne razumije Republiku Srpsku”. Ekonomska saradnja, ono što je navodno povod puta, ostaje trajno u fazi najave, dok se politička poenta – ona zbog koje se, sumnja se, i putuje – uredno isporuči domaćoj publici.

Na kraju ostaje pitanje koje bi u normalnoj zemlji bilo retoričko: da li je iko iz Kancelarije za međunarodnu saradnju RS-a, koja prati Dodika na ovim putovanjima, ikada pomislio da bi možda bilo jeftinije i efikasnije poslati fotografa u Tel Aviv, umjesto cijelu delegaciju? Rezultat bi, sudeći po dosadašnjem iskustvu, bio identičan – jedna fotografija, jedna objava na X-u i još jedan “historijski sastanak” u nizu koji, kad ga malo bolje pogledate, nikad zapravo nije ni počeo.

Izvor: Oslobođenje