FARUK ŠEHIĆ: Žuti bager jedne politike

Propast politike koju je kreirao bivši SAD ambasador najočitije se vidi u ovom koprcanju ministra vanjskih poslova, koji protjeruje zaposlenika srpske ambasade u Sarajevu koji uopšte ni ne radi u toj ambasadi; ili ovaj žestoki populizam u kojem bi dotični ministar prekinuo diplomatske veze samo da može, a pri tome su osamdeset posto zaposlenih u našoj ambasadi u Beogradu pripadnici srpskog naroda. Na čije je zaposlenje potpis stavio ministar koji bi sada prekidao sve veze sa zemljom s kojom je želio u takozvani Otvoreni Balkan, da može pet miliona muslimana ići jedni drugima na Bajram. Eto gdje nas je dovela euforija čovjeka koji je zasjeo na fotelju koja je veća od njega iako je čovjek bio košarkaš, znači formalno dvometraš. Tako je fotelja nadrasla ministra koji ne misli ići iz nje, samo da nije oktobarskih izbora gdje će njegova politika biti pomnožena s nulom.

Ne treba biti prorok da bi se to zaključilo. Sad mu ne valja ni Dodik ni Vučić ni Srpski svet (Otvoreni Balkan je bio zaslađena riječ za to), ali se prije kleo u njih, posebno u Dodika. Te Dodik postao bolji čovjek, političar, probosanskohercegovački nastrojen, te hoće u EU, te medi i šećeri. Novi Dodik kojeg je nova vlast istokarila u vlastitim mislima i predstavila nama kao otkrovenje, jer “biće para kad se ne bude kralo”, pa onda istorijski, sprinterski najbrže formirano Vijeće ministara u povijesti svih svjetova; fakat, sve je obećavalo renesansu i humanizam ove zemlje, a napose države. Zemlja je ostala gdje je i bila, ali država je provučena kroz iglene uši, i visi na koncu istog čovjeka za kojeg je jedan drugi euforični i nadobudni ministar rekao kako se osjeća neka nova atmosfera, pa je čak i jedan insan iz Srebrenice to isto govorio, a sad obrnuli ploču, pa nema većih neprijatelja Dodiku i SNSD-u, Vučiću ni projektu koji oni valjaju već decenijama. A taj projekat je završio krvavom agresijom i dugim, mučnim ratom iz kojeg smo izašli kao drugi ljudi. Oni prvi ljudi u nama postoje još samo u sjećanjima, u literaturi, umjetnosti.

Opaka je stvar “power struggle” kad se na vrijeme ne prepozna šta je genocid i šta su masovni zločini zapravo. Manjina nas koja je to prepoznala uzela je puške u ruke i borila se da bi mi sada neko objašnjavao kako je Vijećnica izgorjela zato što se u Bosni i Hercegovini neko borio za vlast. Gadni su kompleksi manje vrijednosti, a pogotovo kompleksi etničkog porijekla, pa onda dođemo do toga da trebamo biti dobre komšije s ratnim zločincima i sličnom žgadijom. Napisao sam dosta puta ali moram opet: “Zašto neko misli da je onaj ko je htio da te ubije, zapali ti kuću, siluje te, da učini da te nema više na zemlji, zašto neko misli da se taj čovjek, da su se ti ljudi promijenili? Kako su se ti ljudi promijenili? Kojom se to naučnom metodom mjeri? Kako se dolazi do tog zaključka?”

Ne samo da se nisu promijenili nego su postali i gori, što kaže Albin Kurti: “Nekad su negirali genocid, sada ga obožavaju.” Došli smo do faze obožavanja kulta smrti. Jer đeneralgovno nije ništa drugo ni bio nego jedan od vođa kulta smrti i nekrofilije koji je htio da u “power struggle” nadjača nas u patikama, farmerkama, s lovačkim puškama u rukama, bez logistike, bez artiljerije, bez uniformi, bez hrane, bez ičega što bi moglo činiti drugu stranu u “sukobu”.

Gadna je rabota “borba za vlast” pogotovo kada si donji kao Donji Vakuf kad se spustiš s Komara. Takvi smo bili mi, samo što smo vjerovali u ideju ove zemlje, i ove države za sve njene ljude. Ne smijem napisati građane jer je to zabranjena riječ upravo od takozvano lijevih, građanskih partija i njihovih politika koje su sve radile da udovolje Čovićevom HDZ-u, toliko da su zvanično bili proksi-partije ultranacionalističkih stranaka kao što je Čovićeva i kao što je Dodikova. Njih dvojica su autsorsali svoj prljavi posao strankama iz političkog Sarajeva koje se diče antifašizmom, antinacionalizmom i šta sve ne anti. Pa su se ovi irgeti iz invalidne muslimanske političke reprezentacije (kako im je tepao Dodik) borili i rukama i nogama da u UO Federalne televizije metnu čovjeka koji Bošnjake zove Turcima, a Sarajevo mu je Tamni vilajet, ili ovog sudiju Ustavnog suda, ljubitelja muzike neonacističkog pjevača iz Hrvatske. Sve sami antifašistički i antinacionalistički potezi nominalno stranaka koje se tako izjašnjavaju.

Borbom do posljednjeg atoma snage i do posljednjeg bila života nekako smo preživjeli “power struggle”, i izašli iz rata. Mnogi nisu. Mnoga tijela još nisu nađena. Mnoge masovne grobnice vjerovatno nikad neće biti ni otkrivene. Obožavanje genocida će se nastaviti. Žuti plastični bager je odlično odradio svoj posao.

Izvor: Oslobođenje