Goran Vračar za Oslobođenje: Kad se kičma savija, i budala zna šta se širi

U agendi svake političke partije u Bosni i Hercegovini sigurno stoji obaveza da se o aferama ne priča, nego se one zatrpavaju gomilama nebitnih informacija, pa se vrlo brzo prelazi preko događaja koji bi u svakoj normalnoj zemlji značili kraj za vladajuću garnituru.

Ovo u razgovoru za Oslobođenje kaže pjesnik iz Istočnog Sarajeva Goran Vračar. Ističe kako ponavljanjem priča o aferi Vijadukt ili Serdarov ta priča gubi na značaju i polako ulazi u narod kao istorijski momenat koji je završen i stavljen ad acta.

– Niko nikada nije odgovarao za bilo šta. Niti će. Pa, sjetite se samo Jablanice. Da li je iko odgovarao za katastrofu koja se dogodila tim ljudima? Zatrpalo se to kao što su zatrpane i kuće, a onda se lagano prešlo u fazu zaboravljanja, govori Vračar za naše novine.

Da li je ovo društvo politički zasićeno i umorno od stalnih kriza, sukoba i velikih nacionalnih tema? Ili mislite da je upravo sada trenutak u kojem se odlučuje o njenoj budućnosti?

– O budućnosti Republike Srpske ne odlučuju ni krize ni naručeni verbalni sukobi u kojima se političari javno optužuju i ujedaju, a privatno roštiljaju i dijele plijen otet od naroda. Još manje o njoj odlučuju velike nacionalne teme, jer tih tema i nema, nego se sporadično, zavisno od potreba vlasti, u prvi red isturaju ugroženost naroda i upitnost njegovog opstanka.

Sirotanović i bager

Pa se lideri, ukoliko ih je uopšte moguće nazvati liderima, pojavljuju kao čuvari nacije i jedini spremni i sposobni da nas zaštite od potpunog nestanka. A kada se takvi političari nametnu kao jedino rješenje, onda se “krizama i sukobima” lako upravlja u zavisnosti od potreba pojedinaca ili čak i grupa onih kojima je svaka turbulencija u društvu prilika za uvećanje bankovnog računa.

SNSD je godinama svoju političku snagu gradio na Miloradu Dodiku, njegovoj harizmi, konfliktu sa Sarajevom i međunarodnom zajednicom. Da li mislite da je taj model još dovoljno snažan da donese pobjedu na izborima ili se kod građana počinje javljati zamor od takve politike?

– SNSD je stranka jednog čovjeka koji je oko sebe sakupio isključivo poslušnike i slijepe sljedbenike politike koju on propagira. Slijediti agendu Milorada Dodika znači biti materijalno obezbijeđen generacijama unaprijed ili nagrađen pozicijom koja omogućava da se dobro zahvati iz državne kase i to ne više lopatom Alije Sirotanovića, nego bagerom. Građani jesu premoreni, ali su za pobjedu SNSD-a više od glasača zaslužni njegovi partneri iz Federacije BiH koji svojim izjavama podgrijavaju vatre koje su odavno trebale biti ugašene.

Uspješnost vlasti se ogleda u tome što je Dodik uspio da veže svoje ime za Republiku Srpsku, pa se i svaki napad na njega tumači na taj način. Ako neko napada njega, napada ne samo na RS nego i na cijeli narod, a onda se to lagano pretoči u glasove. Doduše, dobar dio je onih koji glasove prodaju ili su ucijenjeni poslom i životnom egzistencijom, a kad se tome doda i rad biračkih odbora, dopisivanje glasova i razne druge malverzacije, jasno je da je podrška o kojoj SNSD na sva usta priča vrlo upitna.

Često se govori da opozicija u Republici Srpskoj nema dovoljno snažnu političku alternativu SNSD-u. Da li je problem opozicije u tome što nema ideju kako bi upravljala Republikom Srpskom ili u tome što građanima još nije ponudila dovoljno uvjerljive ljude kojima bi vjerovali?

– Opozicija je, prije svega, zaokupljena svojim unutarstranačkim i međustranačkim sukobima, odnosno razilaženjima po pitanju izbora i podjele funkcija kojih se još nije ni domogla. Zna opozicija, siguran sam, kako bi se ovom zemljom upravljalo, ali joj treba dati priliku da to i pokaže. Ne mislite, valjda, da su svi ljudi na prodaju i da su se svi priklonili SNSD-u. Mnogo je pametnih i sposobnih ljudi koji bi itekako znali voditi ovu zemlju naprijed, ali tek pošto im se omogući da pokažu šta znaju i umiju.

U ime naroda

IntervjuAlbin Muslić: Blokade guše evropsku budućnost BiH

Skoro polovina stanovnika Republike Srpske ne izlazi na izbore, čime pokazuju da ne vjeruju nikome i ne vide nadu u boljitak, ali oni, nažalost, svojom apstinencijom omogućavaju da SNSD ostaje na vlasti toliko godina, jer glas koji nije dat opoziciji, direktno je dat vlastima.

Koliko je politika u Republici Srpskoj postala pitanje lične lojalnosti političkim liderima, a koliko još postoji prostor za kritičko mišljenje?

– Najveći poslijeratni zločin u Republici Srpskoj je napravljen prema rječniku. Danas lopov više nije lopov, nego je pametan i sposoban, a riječ izdajnik se koristi kao poštapalica. Izdajnik ste ako ne navijate za klub za koji ja navijam, ako ne mislite onako kako ja mislim, iako ja po svoje mišljenje moram da idem u Laktaše, ako ste kojim slučajem propustili da na krsnoj slavi na sav glas zapjevate “Ne može nam niko ništa” ili ste, ne daj bože, ukazali na kakav kriminal, jer toga kod nas nema.

Sve je u ime naroda, krade se, pljačka i otima u ime naroda jer, pobogu, i taj nesrećni političar je tu gdje jeste u ime naroda. A narod k’o narod – uvijek ide za najglasnijim, najgrlatijim i najbahatijim. Snaga pomenutog ogleda se u strahu stanovništva da kaže, da progovori ili kritikuje kao u pjesmi Zabranjenog pušenja: “I stara kaže Dragane, šuti/Skrati jezik, mogu te čuti”.

Da li je javni prostor u Republici Srpskoj postao toliko politizovan da umjetnici i intelektualci više gotovo i nemaju mogućnost da ostanu po strani?

– Ćutanje je izbor svakog od nas ponaosob. Niko nikome ne može zabraniti da govori, a ja sam mišljenja da su intelektualci i književnici pozvani da glasno progovore i da kažu ono o čemu se šuška po uglovima kafana, ali se javno zabija glava u pijesak. Od koga treba očekivati kritiku vlasti ako ne od onih koji se bave pisanjem, a oni su prvi koji su podvili rep i gledaju svoja posla.

A kad ćemo progovoriti ako ne sad i u čije ime ćutimo? Jesmo li stvarno postali imuni na tuđe muke, pa gledamo samo svoju stražnjicu i nek’ je nama lijepo, a drugima kako bude? Povijamo li se kako vjetar duva? Ako je tako, onda nam je sasvim svejedno čiji je vjetar i ko ga pravi. Zašto slavimo Kočića ako se ne vodimo njegovim primjerom? Treba znati i ovo – kad se kičma savija, i budala zna šta se širi.

Koliko će Srbija i Aleksandar Vučić uticati na predstojeće izbore u Republici Srpskoj?

– Beograd je grad koji mnogi Srbi doživljavaju kao glavni grad. Sasvim prirodno, jer je Beograd bio glavni grad Jugoslavije i Srbije i kao takav je ostao mjesto gdje su se i gdje se i danas rješavaju mnoga krupna pitanja vezana ne samo za Srbiju nego i za cijeli Balkan. Da li Beograd šalje podršku ili savjet, svako treba sam za sebe da odluči i da, shodno svom razmišljanju, to tako i usvoji.

Dizanje iz pepela

Mi u Republici Srpskoj i u Federaciji Bosne i Hercegovine moramo da nađemo zajednički imenitelj i da ovu zemlju, a krajnje je vrijeme, počnemo konačno da podižemo iz pepela i pravimo od nje ambijent za normalan život. Ako to uspijemo, a nema razloga da bude suprotno, možda će se jednoga dana i Beograd i Zagreb pitati kakve to poruke šaljemo mi, a vjerujem da imamo mnogo toga da kažemo. Još kad bi nas slušali ovi naši, gdje bi nam bio kraj.

Kako danas, trideset godina nakon rata, gledate na Sarajevo?

– Ja sam se rodio i proveo mladost u Sarajevu. Napustio sam ga početkom rata i sa nenavršenih dvadeset i osam godina. Već trideset i četiri godine ne živim u Sarajevu. Ono Sarajevo je bio poseban grad. Dugme, Pušenje, Čola, Jabuka, Audicija, Top-lista nadrealista… Sve je to činilo grad čije sam ime s ponosom izgovarao gdje god bih otišao, ali je sve to ostalo u dalekoj prošlosti. Današnje Sarajevo se promijenilo i fizički i suštinski.

Iz grada je otišlo sto pedeset hiljada Srba, nekoliko desetina hiljada Hrvata i isto toliko Bošnjaka. Struktura stanovništva grada je uveliko izmijenjena i došli su neki drugi ljudi sa nekim drugim navikama i običajima, baš kao što su u taj grad šezdesetih godina prošlog vijeka došli i moji roditelji. O ovom Sarajevu ne znam mnogo i bilo bi pretenciozno da dajem bilo kakve ocjene o samom gradu. Moje Sarajevo više ne postoji, a ovo danas pripada drugim ljudima kako već i treba da bude.

Izvor: Oslobođenje