VILDANA SELIMBEGOVIĆ: SDA jurišnici u Bakirovom građanskom ratu

Izbori se – ne samo na ovim našim prostorima – već odavno ne dobijaju stranačkim programima, strateškim planovima ili pak velikim i novim idejama koje će donijeti dobrobit, biračima se nude progoni, mržnje i strahovi, za patnje i loš život okrivljuju drugi iako oni koji upiru prstom u te druge ne znaju šta će od izobilja. Za najnoviju oktobarsku epizodu i bukvalno su zapete puške, no kako ih je mandat na isteku sve ogolio, teška artiljerija je u prvoj fazi kampanje rezervirana za unutarnje obračune: s istim onim žarom s kojim Milorad Dodik juriša na opoziciju, neposlušne medije i misleći svijet optužujući ih da su izdajnici svega srpskog, istim onim intenzitetom kojim Dragan Čović, u žaru borbe, zaboravlja da nije on kandidat HDZ-a za državno Predsjedništvo pa ulijeće u ring da bi Zdenka Lučića nazvao udbašem, kosovarom i aidovcem odanom Sarajevu, i Bakir Izetbegović pokazuje da konja za trku ima. Prvo formalno grlo sarajevskog SDA dream teama zube oštri na Oslobođenju: zasmetao mu je tekst našeg kolege Almira Šarenkape, koji je objavljen pod naslovom “Optuženi na listi, osuđeni na funkciji”, koji problematizira Izetbegovićevu odluku da izvjesnog Senahida Godinjaka plasira visoko na listi za federalni Parlament, pa ga onda podeblja na kompenzacijskoj, i to tek nakon što mu je potvrđena optužnica za ratni zločin, a već osuđenog Amira Kuburu unaprijedi za stranačkog funkcionera.

Godinjak je ranije birao druge partije – Stranku za BiH i SDP – a ove sezone je, tumače esdeaovci, s potvrđenom optužnicom za zločine nad civilima Hrasnice, Butmira i Sokolović-Kolonije, lansiran kao veliko pojačanje SDA, koje je partijskom šefu priveo Haris Zahiragić, predvodnik državne partijske liste. Kubura je svoju hašku kaznu za neobuzdane pljačke, koje su vojnici pod njegovom komandom počinili u selima oko Zenice i Travnika u ljeto 1993, te Vareša u novembru iste godine, odslužio, a partijski šef ga je lično imenovao stranačkim dužnosnikom, navodno opet na inicijativu Zahiragića i Die, kako sebi tepa šef kantonalne SDA Faruk Kapidžić. Njegove kolege iz struke tvrde da je nekad bio arhitekta koji obećava, no omađijan Zahiragićem posvetio se partijskim konstrukcijama. Njegove objede na račun Oslobođenja ne želim citirati – kreću se u već poznatim vokabularima mržnje, laži i podmetanja – no zanimljiva im je osnovna teza: Dia, naime, juriša na nas s presumpcijom nevinosti optuženog, dok osuđenog ni ne pominje, zaboravljajući (svjesno?) i na važeći zakon, a i na onu SDA koja se godinama hvalila odlukama svojih najvažnijih partijskih organa da će svi kojima optužnica bude potvrđena biti trenutno smijenjeni sa svih funkcija, jer SDA i na taj način pokazuje privrženost institucijama Bosne i Hercegovine. Iako nikad nije obznanjeno da su partijsko Predsjedništvo i(li) Glavni odbor odluku promijenili, u praksi je ona živjela sa Sulejmanom Tihićem, s Izetbegovićem se koprcala do smjene Asima Sarajlića, a onda je stranačke poluge ustupio mlađahnim jurišnicima, spremnim da se u njegovo ime obračunaju sa svima što ovu državu preferiraju kao zajednicu ravnopravnih naroda i građana. A Oslobođenje istrajava na tim principima i nije uopće iznenađenje da zato smetamo dogovornoj ekonomiji podjele zemlje na tri nacionalna sultanata u kojima će vlasnici partija, naroda i navodno vjere, uživati u blagostanjima moći i raspodjele preostalog državnog srebra. Za razliku od Bakira i njegovih (po)silnika, Oslobođenje zna – štaviše, izvještavalo je sa Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu 1943, i ne može nam se dogoditi – kao Bakiru u Stocu – da polupamo lončiće i priznanje nezavisnosti BiH proglasimo njenom obnovom državnosti. Mi slavimo 25. novembar, šta god o tome mislili novokomponovani SDA historičari.

Iako je i sam Izetbegović (sin) nekad koketirao sa građanskom BiH, bilo je jasno i prije uzgoja radikalnih junoša da je od te ideje planetarno udaljen. Ove izborne sezone igra na sigurno: 250. godišnjicu SAD-a iskoristio je za šaputanje na uho Čoviću, a Dodiku se umiljava javnim izjavama kako je agresija na našu zemlju bila građanski rat. Pravo govoreći, teško je i razlučiti je li Miletu draži kada mu ponudi pladanj s poslasticom na kojoj istrajava jurišajući na otcjepljenje Republike Srpske ili onaj kada Bakir kao kritizira korupciju, pa se čudom čudi što su ovi sadašnji i njega i partiju mu dostigli u krađi?! Trojku optužuje za sve u BiH, a hvalisa se dogovorom s Nerminom Nikšićem da SDP ide u postizbornu koaliciju sa SDA. Zli jezici tvrde da mu je bjanko obećao i o(p)stanak u premijerskoj fotelji, a ako je suditi po onoj gdje ima dima, da ima i vatre, onda je razumljivo što socijaldemokrate hvale svog lidera zarad čvrstog obećanja da će u penziju. Dok izborna zvona ne utihnu, neće biti ni penzijskih konfeta, a do tada valja zauzeti busije: za fanfare su – barem u SDA – zaduženi zahiragići: Harisa sam Bakir nudi kao uzor partijskim parlamentarcima svih nivoa, a ovaj zauzvrat pojednostavljuje šefovske poruke o korupciji, da bi zarad kampanje svečano izjavio: “Mi moramo početi redati prioritete i moramo prestati krasti”! Istina, ovaj najbučniji partijski jurišnik, uvijek raspoložen da opanjka, upre prstom, optuži, fizički se obračuna, nije se naročito proslavio nakon što mu se partijski šef izjasnio o karakteru rata protiv BiH. Dok se to i u samoj stranci objašnjava ambicijom junoše da od prvog do Bakira dobaci do stranačkog prijestolja, ima i onih koji su skloniji tezi kako stranački šef i dalje upravlja svojom (ne)navođenom raketom, pa su skupa procijenili da je bolje ne ljutiti Baju iz Laktaša. Bošnjaci su – da citiram lidera SDA – jadni i iskompleksirani, a njegovi jurišnici dodaju – njima Bakir mahne Alijom i posao je završen.

Izetbegović (otac) je valjda zato ni kriv ni dužan završio u metafori s opijatima. Po riječima njegovog sina, Alija mu je osobno protumačio da moć stvara ovisnost kao kad povučeš crtu kokaina. Oni koji su čitali šta je Alija govorio i pisao, posvjedočit će da je javno ostavljao daleko bolji utisak, umio je – recimo – opijenost moći plastičnije definirati: “Danas čovjek, sutra ministar”. A i znao je kad je Bosna i Hercegovina obnovila državnost, svjedočio je njezinoj nezavisnosti i uspio je SDA utemeljiti kao stranku kojoj je stalo do države, što današnje arhitekte njegove partije niti brine niti zanima. Da je drugačije, ne bi njegov rođeni sin atakovao na Krivični zakon BiH dajući stranačke privilegije osuđenom za ratni zločin. Srećom po ovu zemlju, o karakteru rata govore haške presude, a političari najviše sami o sebi. Niko ne brani Izetbegoviću da šapuće Čoviću, zauzvrat je već dobio pohvale, niko mu ne može zabraniti ni da se udvara Dodiku, eto mu korupcije – nek’ izračuna ko je koga stigao, ali ni on niti bilo ko drugi nema prava kockati se s Bosnom i Hercegovinom. Da bi opstala u svojim zavnobihovskim granicama, u kojima joj je državnost obnovljena 1943. godine, živote su dali borci Armije RBiH i policajci ove zemlje, desetine hiljada civila su stradale, milion ljudi izgnano, ali je ova zemlja preživjela i udružene zločinačke poduhvate i genocid u Srebrenici. Ako je Bakir jadan i iskompleksiran, pa ne može da se pomiri ni sa Cvijetom Srebrenice u New Yorku ni sa Rezolucijom UN-a, naš narod – što bi rekao Alija – nije blećak. Koliko god die i zahiragići vodili Bakirove građanske ratove po Sarajevu.

Izvor: Oslobođenje