Zanimanje špijun

Špijun je osoba koja tajno prikuplja povjerljive informacije, bez dozvole njihovog vlasnika, za potrebe vlade, vojske ili kompanija. Riječ potiče od germanskog pojma spehôn: posmatrati ili vrebati. Kad smo u Jugoslaviji bili mali, za svakog Amerikanca kod nas su govorili da pazimo, jer je špijunčina. Za Ruse nam niko nije trebao govoriti, vidjelo se na njima.

Glavni zadatak špijuna je infiltracija ili presretanje komunikacije kako bi došao do skrivenih podataka. Pitanje je zašto bi neko izdao svoju zemlju i postao doušnik neke neprijateljske tajne službe. Najčešći motiv je banalan i prljav: novac. Pretjeran ego je rame uz rame sa prvim, a osveta je uvijek u blizini. I malo je čovjeku vlastita koža, špijuni su nerijetko dvostruki.

Muke slavnog nobelovca

Ernest Hemingway je bio taj. 1940-ih ga je vrbovala NKVD, zloglasna tajna policija SSSR-a, a poslije Office of Strategic Services, služba koja će 1947. postati CIA. U vrijeme Španjolskog građanskog rata sreo je Leva Felbinga, alias Alexandera Orlova, regionalnog šefa NKVD-a. Lubianka, sjedište političke policije, iz tih je kontakata zaključila da je pisac regrut koji obećava, a Orlov je poslužio za njegov lik Varlova u romanu “Za kim zvono zvoni”. Nastavak je izašao na vidjelo 2.000-ih, u arhivama KGB-a, koje je iznio obavještajac Aleksandar Vasiliev. Prema knjizi koju je Jacob Golos, dužnosnik sovjetske tajne službe objavio u New Yorku, Hemingway, kodnog imena Argo, bio je regrutiran na “ideološkoj osnovi”.

Kad je u Kini sreo Ču en Laja, i boravio na Kubi, NKVD je od njega tražio informacije. S druge strane, uz pomoć američke obavještajne službe, opremio je svoj brod Pilar i na Karibima učestvovao u potrazi za njemačkim podmornicama. Istovremeno je bio u strahu od svemoćnog direktora FBI-ja Edgara Hoovera i zloglasnog senatora McCarthyja, koji ratuju protiv komunista i češljaju prošlost svih ljevičarskih umjetnika: nobelovac je pod prismotrom i prisluškuju ga. Hemingwayevi biografi navode da je kampanja, koju su vodili Hoover i McCarthy, pokrenula njegovu paranoju, i da je to jedan od uzroka njegovog samoubojstva 1961.

Ali: Felbing, alias Orlov, general NKVD-a koji ga je regrutovao, 1938. je prebjegao u SAD. Lik koji je kontrolirao likvidacije stotina trockista i anarhista u Španjolskoj, nije snosio posljedice. “FBI-ju je otkrio toliko informacija da je dobio politički azil, a Staljinu poručio da neće odati imena agenata NKVD-a koji su djelovali u SAD-u, pod uvjetom da njegova familija u SSSR-u ostane pošteđena. Felbing je 1973. umro u svom krevetu u Clevelandu, dvanaest godina nakon Hemingwaya.”

Istražujući povijest špijunaže saznala sam da postoje dvije vizije tog posla: ružičasta i mračna. Anali često citiraju Alexandrea de Marenchesa, šefa francuske kontrašpijunaže sedamdesetih: “Špijunaža je posao razbojnika, kojim se bave džentlmeni.” Taj mit uvijek priziva Jamesa Bonda. Plodni pisac John le Carré je bio oficir britanske službe MI6 (Military Intelligence, Section 6), tajne obavještajne službe Ujedinjenog Kraljevstva, zadužene za prikupljanje obavještajnih podataka i špijunažu u inostranstvu, radi zaštite nacionalne sigurnosti VB. Potrošio je cijeli život u razbijanje fame da su špijuni neodoljivi i besprijekorni džentlmeni.

“Mi, špijuni, nismo ništa drugo nego legalni kriminalci. Svoju kriminalnu narav stavljamo u službu države. Špijuni su patetični, mali ljudi, pijanice, pederi, podložni nevoljama, državni službenici koji se igraju kauboja i Indijanaca da začine svoje živote.” Nisam upoznala puno doušnika, ali za one koje jesam, mogu reći da nisu ni nalik na Bonda. U mojim očima u tom poslu je sve fundamentalno odvratno i prljavo. Jedan od najvećih špijuna svih vremena, Amerikanac Aldrich Ames (1941-5. januar 2026), koji je bio uposlenik CIA-e i sve što je mogao izdao, tj. prodao za koji milijun dolara KGB-u i SVR-u, službi koja ga je naslijedila, 1994. osuđen na doživotni zatvor, u ekskluzivnom intervjuu je izjavio: “Ja sam gad, u moralnom i pravnom smislu, ja sam gad, moj slučaj je jasan.”

Vjerojatno i Marenches i le Carré imaju pravo, jer ta struna između navodno uzvišenih namjera i najpodlijih pobuda pretvara špijune u univerzalne junake. Zato likovi kao Bond, i oni manje privlačni, sa istoka, zauzimaju ogroman manevarski prostor između jave i sna. Ako se neko želi uvjeriti u to, preporučujem fantastičnu špijunsku seriju “Bureau des légendes”, u američkoj verziji “The Agency”. Ništa bolje da čovjek shvati kako je uzvišen i mizeran špijunski život. I tužan.

S druge strane Aldricha Amesa, ne znam koji bi bio najpoznatiji sovjetsko/ruski špijun, a Vladimir Putin (1952) je sigurno najtajanstveniji. Ako je Ames sve radio radi novca, kod Putina su ego i osveta na prvom mjestu, a penezi na utješnom drugom.

Putinov djed je bio Lenjinov i Staljinov kuhar, otac poslovođa u tvornici vagona u Lenjingradu, a Volodja je htio biti KGB-ovac. Iz osobnih podataka se ne može sa sigurnošću utvrditi iz kojeg je puta uspio biti regrutovan, ali je po preporuci njihovog niskopozicioniranog službenika prvo završio pravo, 1975. Iste godine je Andrej Saharov dobio Nobelovu nagradu za mir, a kao odgovor na to, prvi čovjek KGB-a Jurij Andropov (1914-1984), kojeg Putin i danas spominje sa strahopoštovanjem, fizičara Saharova je proglasio “državnim neprijateljem broj jedan”. Poznato je da je Andropov bio veleposlanik u Mađarskoj i odigrao ključnu ulogu u gušenju ustanka, podržavajući tenkove i sovjetsku vojnu intervenciju na ulicama Budimpešte 1956. Rezultat je smrt 2.500 Mađara.

Je li Putin bio dobar student? To je nemoguće znati. Čim je imenovan za Jeljcinovog nasljednika svi podaci o ocjenama sa studija uklonjeni su iz sveučilišnih arhiva. Njegov otac nije bio razočaran, budući da je u ratu radio za NKVD, koji je u vrijeme Staljina sprovodio političke progone i upravljao sustavom gulaga. Nakon studija i obuke u školi KGB-a, Putin nije ispunio životni san, da bude poslat u Zapadnu Njemačku, nego je dospio u Istočnu. Njemački jezik je usavršio i u nijansama lokalnih dijalekata. KGB smatra da je DDR njegova najbliža provincija. Dresden je bio sjedište glavnog proizvođača računara, kompanije Robotron. Ako je vjerovati pričama za malu djecu, Putin je koristio inženjere DDR-a i one sa Zapada da pridobije tajne informacije o tvrtkama IBM i Siemens. Pretenduje se da su njegovi agenti ukrali nacrte za Eurofighter, europski borbeni avion. Razumljivo je da je središte njegovih preokupacija bio NATO.

Putinovo ime se barem jednom pojavljuje u arhivama STASI-ja, skraćeno od njemačkog Staatssicherheit, zloglasne državne tajne policije i obavještajne službe DDR-a. Djelovala je do 1989. i smatra se jednom od najefikasnijih i najrepresivnijih tajnih službi u modernoj povijesti, čiji je glavni cilj bio očuvanje komunističke diktature kroz apsolutni nadzor građana. Da si čovjek na najbezbolniji način predoči šta je STASI, predlažem pogledati oskarom nagrađeni film “Život drugih” iz 2006.

Šef dresdenskog ogranka se 1989. žalio kolegi iz KGB-a na metode oficira Putina, koji pokušava preoteti njegove agente. Vrijeme u DDR-u je bilo korisno za Putina: napredovao je za dva čina. Kad se 1990. vratio u rodni Lenjingrad, zvali su ga Stasi. Na novom poslu u upravi grada, i u novom svijetu koji je nastajao, Putin je htio početi iz početka. Prvo pismo sa ostavkom je u Lubianku, tada sjedište KGB-a, poslao početkom 1991. Drugi put nakon puča u avgustu 1991. “Bila je to najteža odluka u mom životu”, ne libi se danas reći. U formalnom smislu, Putin je iz uvjerenja radio za KGB sve do raspada SSSR-a 1991, a od tada iz osvete i zauvijek.

Njegove veze sa KGB-om su ostale nepromijenjene. Jeljcin ga je 1998. postavio prvo na čelo FSB-a, jednu od nasljednica KGB-a, a 1999. je izabran za premijera. Na proslavi Čeke, prve sovjetske tajne policije, osnovane nakon Oktobarske revolucije, veseli Putin je izjavio: “Dragi drugovi, želim vas obavijestiti da je skupina agenata FSB-a, koju ste poslali u vladu, izvršila svoju misiju.” Ljudi su mislili da se šali. Jednom špijun, uvijek špijun. Kad je sjeo u fotelju 1. januara 2.000, na sva osjetljiva mjesta u Kremlju postavio je bivše oficire KGB-a, koji su u međuvremenu postali nouveaux riches i i danas su na pozicijama.

Kad se sjetim kako se KGB-ovac naslađivao strahom Angele Merkel, kad je 2007. na susretu u Sočiju, pred fotografima, uveo kućnog ljubimca Konni (ne znam da li ovo kućni stoji, jer teško mogu zamisliti da lik ima kuću), ogromnu crnu labradoricu, znajući da se Merkel patološki boji pasa, pomislim na poslovicu da je osveta jelo koje se konzumira hladno. Prikazana u modernoj pop kulturi, postala je globalni fenomen zahvaljujući filmovima “Kum” i Tarantinovom “Kill Bill”. Taj škandal, simbol najpoznatije psihološke napetosti moderne diplomacije, uzorak je Putinovog repertoara iživljavanja. Dok se kuja približava kancelarki da je onjuši, ona se ukočila od straha. Nasmijani i opušteni domaćin je pred novinarima izgovorio: “Pas vas neće uplašiti, nadam se? Dobar je, ne radi ništa loše.” Kod nas se “osveta je jelo koje se konzumira hladno” kaže “Ko čeka dočeka”, a špijun je po definiciji strpljiv, a neki su fanatični. Iz verzije “sjaj i bijeda špijunčina”, ovo spada u dno.

Sve o liku storije “carstvo uzvraća udarac”, koji je ušao u svaku kuću na planeti, i ne izlazi, a to je htio, možda s razlogom iskompleksiran, nevisok i neugledan kakav je, može se pročitati u knjizi “Mag iz Kremlja” i pogledati u istoimenom filmu.

Uz CIA-u, KGB i MI6, MOSSAD zauzima centralno mjesto. Punim imenom Ha-Mossad le-Modiin ule-Tafkidim Meyuhadim-Institut za obavještajne i specijalne zadatke, zadužen je za djelovanje u inozemstvu. Njegovi glavni zadaci su prikupljanje obavještajnih podataka, provođenje tajnih operacija, paravojnih aktivnosti i borba protiv terorizma van granica države. Uz vojnu obavještajnu službu Aman i unutarnju sigurnosnu Shabak, MOSSAD je stub izraelske obavještajne zajednice. Odgovara izravno premijeru, a sjedište je u Tel Avivu. Smatra se jednom od najmoćnijih tajnih službi na svijetu, sa više hiljada zaposlenika. Kroz povijest je postala prepoznatljiva po visokorizičnim operacijama, među kojima je otmica nacističkog zločinca Adolfa Eichmanna u Argentini 1960.

MOSSAD-u se pripisuje autorstvo ubojstva na daljinu, u atentatu na Mohsena Fakhrizadeha, oca iranskog nukleralnog programa, 2020. Stručnjaci ga smatraju jednim od prvih atentata u modernoj povijesti izvedenih na daljinu, uz pomoć umjetne inteligencije i robota. “Iran je u vrhu prioriteta i ulaganja resursa, kako bi se doznalo što više o prijetnji i pripremilo suzbijanje”, prenosi Assaf Orion, suradnik Washington Institute for Near East Policy i bivši načelnik za strateško planiranje izraelske vojske.

MOSSAD se prvenstveno oslanja na ljudske resurse, koji se zovu krtice. Medij 20 Minutes je objavio da su opozicija iranskog režima u Iranu i njegova dijaspora u Izraelu savršen rezervoar za regrutovanje, sa ciljem obaranja islamskog poretka. Agencija redovito poziva Irance da se “aktiviraju” i kontaktiraju ih preko sigurnih linija na društvenim mrežama. Krtica, koju MOSSAD ubaci na teren, uvuče se u iransko društvo i krugove moći. Služba tako može pridobiti špijune u iranskoj dijaspori u Izraelu, koja broji oko 250.000 građana, većinom Židova, koji su emigrirali u Izrael nakon Islamske revolucije 1979. Kad kandidat pristane, kontaktira ga “aktivator”, koji daje uputstva. Dobivanje vizualnog pregleda na terenu je ključno za uspjeh operacije. To se dogodilo sa ajatolahom Hamneijem, tvrdi Raphaël Jerusalmy, nekadašnji obavještajni oficir izraelske vojske.

Druga vrsta strategije je infiltriranje iranskih kamera za nadzor građana. Kao i svaka diktatura, Islamska Republika temeljito nadgleda stanovništvo, a Izrael hakira sustave njenog videonadzora. Informacija je moć: omogućava utvrđivanje pravog trenutka i mjesta za napad na visoke iranske dužnosnike, objasnio je Orion. Umjetna inteligencija razvrstava i analizira podatke, i može “predvidjeti ponašanje meta koje su godinama pod nadzorom”. MOSSAD stvara uvjete pogodne za slom režima, sa ciljem da neprijatelju onemogući razvoj nuklearnog programa. Iran je tvrd orah, iako trenutno oslabljen, blokirao je Hormuški tjesnac i izgleda da, osim svojih 93 milijuna žitelja, ima još aduta. Eksperti izvještavaju da hiljade ljudi u Iranu i Libanonu – studenti, politički disidenti i korumpirani pripadnici vojske – dostavljaju informacije MOSSAD-u, i čine ozbiljnu vojsku tajnih doušnika.

Posljedica kapitulacije u Drugom svjetskom ratu je da Japan nema vanjsku obavještajnu službu. U julu je New York Times objavio istragu o Maksimu Filčenkovu, Rusu, koji je pobjegao iz Japana, nakon što je otkriven kao vođa razgranate mreže špijunaže i krijumčarenja tehnologije, sa ciljem modernizacije ruske ratne opreme. Kremlj se namjerio na japansku visokotehnološku industriju, neophodnu ruskoj vojsci. Vladyslav Vlasiuk, savjetnik predsjednika Zelenskog, u intervjuu za Kyodo News, prenio je da “90% balističkih projektila i dronova ruske vojske sadrži dijelove proizvedene u Japanu”. Kad je ruska raketa uništila zgradu u Kyvu i usmrtila 24 osobe, istraga je pokazala da je navođena japanskim komponentama (proizvođača Panasonic, Toshiba ili NEC), čiji je izvoz u Rusiju zabranjen.

Ukrajina je upozorila Japan na Filčenkova, oficira 20. uprave GRU-a, vojne obavještajne službe, koji je u Tokyju preuzeo dužnost direktora Aeroflota, smještenog blizu Nacionalne policijske agencije. Špijun se povezao sa logističkim tvrtkama koje prevoze robu iz Japana u Rusiju, koristeći krivotvorene dokumente ili putem trećih zemalja, Vietnama, Uzbekistana i Sri Lanke, koji su u dobrim odnosima sa Moskvom. Pošiljke se sastoje od vojnih komponenti podložnih sankcijama. Agent je nesmetano operirao zbog nepostojanja zakona koji sankcionira špijunažu, a Japan je postao slaba karika koju Moskva iskorištava da zaobiđe zapadne sankcije. Afera je izazvala politički zemljotres u Japanu. Nakon povlačenja Filčenkova, objavljeno je osnivanje Nacionalnog obavještajnog ureda, sa budžetom od 353 milijuna eura, koji će koordinirati rad IT inženjera, analitičare kibernetske sigurnosti i oficire za vezu u inostranstvu.

Express je objavio klasifikaciju europskih špijuna. Glasao je žiri 60 profesionalaca obavještajnih službi iz 25 zemalja. Najcjenjeniji su oni koji imaju “krticu” u palačama moći u Rusiji, Kini i Iranu. Iza su agencije sposobne za sabotaže i smaknuća, iako najveći tabu vlada nad ubojstvima državnika. Satelitsko presretanje osjetljivih podataka, stanice za prisluškivanje, hakiranje ili eksploatacija podmorskih kablova su kompetencije naročito na cijeni. U žiriju je bilo 18 šefova tajnih agencija, predstavnici CIA-e i MOSSAD-a.

Umješnost Londona

Na čelu klasifikacije je MI6. “Velika Britanija ima daleko najjače tajne agencije. Regrutuju krtice na najvišim mjestima, na čemu im i Amerikanci zavide. Imaju sposobnost djelovanja na duge staze, oslanjaju se na izvore sa dugogodišnjim stažem, skloni su podmuklim taktikama.” Peking je otpužio MI6 da je regrutovao bračni par državnih činovnika, a krtica je uspostavila vezu sa likom dok je, devet godina ranije, studirao u Londonu.

Francuske službe su najbolje na afričkom terenu. Zahvaljujući afričkoj mreži, otkrile su da Evgenij Prigožin, osnivač Wagnera, sprema puč protiv Putina. CIA im je zahvalila na upozorenju. Kolege su Nizozemce svrstale na treće mjesto. Učestvovali su u velikim operacijama: virus Stuxnet, kojeg su razvili MOSSAD i CIA, koji je zaustavio 20% iranskih nuklearki, instalirao je agent nizozemske službe AIVD. Hakeri tajne službe su infiltrirali Cozy Bear, ozloglašenu rusku hakersku grupu, koja djeluje pod okriljem SVR-a, i upozorili Amerikance. 2016. i 2017. AIVD je ugostio ukrajinske špijune, skupa sa CIA-om, a obuka o vrbovanju Rusa i sabotaži odvija se u stanu iznajmljenom kod Airbnb. U prostorijama AIVD-a se nalazi europski obavještajni centar za borbu protiv terorizma.

Sve članice EU, Velika Britnija, Švicarska i Norveška delegiraju eksperte, koji imaju pristup tajnim podacima svoje zemlje. Ukrajina je impresionirala spektakularnim napretkom: inovacijama, domišljatošću i preuzimanjem rizika. Kyiv ne može uvijek objelodaniti istinu o sabotaži plinovoda Nord Stream, dronovima koji su neutralizirali 40 ruskih aviona i ciljanim ubojstvima visokih moskovskih dužnosnika.

Špijun se postaje i iz nužde. Uzor Ukrajincima su MOSSAD, od kojeg preuzimaju ekspertizu u nasilnim akcijama, CIA, koja je njihova prva podrška, i KGB, od kojih su naslijedili sklonost ka logici klana. Neki glasači smatraju da bi Ukrajina morala biti neuporedivo učinkovitija, dok drugi misle da se među Ukrajincima skrivaju ruske krtice. Francuzi kažu da puno prenose Ukrajincima, ali ne sve, “jer se ne zna kuda će to otići. Možda i u Rusiju”.

I tako se krug zatvara.

Doušnik, uhoda, cinkaroš. Potkazivač. Izdajica. Pitam se ima li goreg zanimanja.

Izvor: Oslobođenje