Bilo jednom u Americi i Rusiji

Amerika i Rusija. It’s complicated

Tragični teroristički napad u moskovskoj koncertnoj dvorani odnio je unepovrat najmanje 143 života, a sam broj nije konačan. Iako je američka ambasada u Moskvi još 7. 3. javno objavila upozorenje (svojim) građanima o mogućem terorističkom napadu, ruske sigurnosne službe smatrale su kako se radi o javnoj provokaciji, politički usmjerenoj prema Rusiji. Drugačije je bilo 2017. i 2019. kada je predsjednik Putin javno zahvalio svom američkom pandanu Donaldu Trumpu, koji je podijelio obavještajne informacije koje su spriječile planirane terorističke napade u St. Peterburgu. Danas je situacija poprilično drugačija, loši politički odnosi prenijeli su se u brojne sfere ostavivši nam pitanje da li je bolja suradnja između dvije supersile mogla spriječiti stradavanje civila?

Čitajte kolumne Pavla Mijovića:

Odnosi dviju država su poprilično oscilirali kroz povijest, te smo upoznali i njihove toksične momente, ali i korektne modalitete suradnje. Iako se radi o zemljama koje nikada nisu direktno ratovale – hladni rat i sukobi preko posrednika se, izgleda, ne računaju – u kolektivnoj svijesti mnogih Amerika i Rusija su shvaćene kao dva arhineprijatelja, dvije supersile koja su osuđene na vječni antagonizam. Kao i u osobnim odnosima, loše i turbulentne epizode su one koje se ponajviše pamte. Iako je egzemplarna zajednička suradnja, vojna, politička i druga, za vrijeme Drugog svjetskog rata omogućila pobjedu nad Hitlerovom Njemačkom i njezinim derivatima, problem je nastupio kada je političku moć trebalo podijeliti. Sukob vezan za podjelu globalne moći i utjecaja je evoluirao i zadobivao složenije oblike koji su zavodljivo predstavljeni vlastitoj javnosti. Amerika se strahovito plašila “crvene opasnosti” i komunističkih simpatizera, za koje se smatralo da predstavljaju subverzivnu prijetnju američkom načinu života i kapitalističkom sustavu. Sovjeti su, plašeći se utjecaja s “trulog Zapada”, limitirali ljudske slobode, dozirali informacije i sve ono što je moglo ugroziti njihove vlastite ideološke i druge društvene postavke. Obje zemlje su smatrale da je ona druga kruta, nasilna i barbarska: jednima su imputirani gulazi i nasilni totalitarizam, primitivna ekonomija i potpuno odsustvo elementarnih ljudskih prava, a drugi su pak optuženi za lažnu demokraciju, eklatantnu rasnu segregaciju i diskriminacije te surovi ekonomski sustav lišen svakog socijalnog i humanog elementa.

Iako je možda pomalo naivno i posve pacifistički podsjetiti, odnos dvije sile imao je i mnogo pozitivnih epizoda. Kada je desetogodišnja Samantha Smith godine 1982. napisala pismo Juriju Andropovu, lideru SSSR-a, objasnila mu je djetinje nevino kako nam je “Bog stvorio svijet da ga dijelimo i da se brinemo za njega”, a ne da se borimo. I Andropov je odgovorio na tom tragu: “Mi želimo mir […], želimo uzgajati pšenicu, graditi i razvijati, pisati knjige i letjeti u svemir. Želimo mir za nas i za sve ljude na svijetu. Za našu djecu i za tebe, Samantha”.

Zajednička borba protiv terorizma

Nakon kraja hladnog rata, odnosi Amerike i Rusije napreduju: raste kontakt između samih građana, ekonomska razmjena, razvojna pomoć, zajedno se bore protiv globalnih prijetnji – terorizam je školski primjer toga, bilateralno dogovaraju i limitiraju nuklearni arsenal, bore se zajednički i protiv virusa HIV. Devedesetih godina Amerika je pomagala Rusiji u izgradnji dobre ekonomije i funkcionalne demokracije, svjesna, Bill Clinton će to dobro objasniti, nepredvidljive budućnosti njihovih odnosa: “Radio sam najbolje, ali, istovremeno, pripremao se za najgore”. U autorskom članku za The Atlantic, taj bivši američki predsjednik će priznati kako se plašio ne ideološkog povratka u komunizam, već povratka ultranacionalizma i zamjene demokracije carističkim aspiracijama. Početkom novog milenija suradnja se dodatno intenzivirala: ruski kapital postaje vrlo tražen na Zapadu, oligarsi kupuju nogometne klubove i postaju društveno poželjni, investiraju u turizam i ostale brze i lukrativne ekonomske sektore, a Rusija razvija i kulturnu diplomaciju i svi ovi elementi utječu na oblikovanje poprilično pozitivnog javnog mnijenja.

Amerika i Rusija vrlo su funkcionalno surađivale kada su imale zajedničkog neprijatelja, a početkom novog milenija terorizmu je pripala ta uloga. Putin je bio prvi strani državnik koji je, neposredno nakon tragičnog događaja 9/11, izjavio sućut predsjedniku Bushu i obećao svaku podršku u zajedničkoj borbi protiv terorizma. Koliko ih je zajednička borba protiv svjetskog terorizma i ostalih globalnih prijetnji zbližila, toliko su ih načini rješavanja udaljili: Rusija se protivila preventivnim ratovima koje je Amerika započela, smatrajući da takvo djelovanje temeljno narušava međunarodni poredak, suverenitet i teritorijalni integritet država.

Mnogi smatraju da je godina 2008. bila prekretnica koja je odnose dviju sila usmjerila prema negativnoj putanji: prvo je NATO summit u Bukureštu obznanio mogućnost da Ukrajina i Gruzija postanu dio Saveza, samo šest mjeseci nakon toga Putin je pokrenuo intervenciju u Gruziji, a 2014. i Krim, dio Ukrajine, anektiran je. Te epizode se pamte iako je i između njih bilo par optimističnih najava: predsjednici Medvedev i Obama su zajednički uživali u junk foodu pijuckajući gazirane napitke i planirali su produbiti integraciju Rusije u globalne ekonomske i druge tokove. Danas je situacija, znamo svi, daleko od opuštene: oprečni pogledi koji svjedoče o deterioraciji sveobuhvatnih odnosa, posebno o pitanju Ukrajine, tragedije u Gazi te zajedničke suradnje protiv terorizma – svih mjesta koja kontinuirano stvaraju gubitak ljudskih života.