KRITIKE PRVOG U HRVATA: Dragan Čović je unesrećitelj hrvatskog naroda u BiH

Dok cijela nacija čeka da se Dragan Čović “smiluje“ i odustane od zahtjeva o promjenama Izbornog zakona BiH koje je delegirao vladajućoj koaliciji, Čović nas ubjeđuje kako je to ključni preduvjet evropskih integracija i reforma svih reformi u Bosni i Hercegovini. Zbog toga su na čekanju i tehničke izmjene ovog zakona o kojima svako malo govori i visoki predstavnik prijeteći još od kraja prošle godine da će ih nametnuti (ali nikako i da to uradi iako za to ima snažnu podršku SAD-a i PIC-a), a po tvrdnjama Schmidta to je ključni uvjet napredovanja Bosne i Hercegovine u evropskim integracijama, jer vraća integritet izbornom procesu, povjerenje građana i daje ista prava svim ljudima. Ne samo Hrvatima, ali i Hrvatima.

Piše: Dženana Karup Druško

No, Čović uz HNS ima podršku SNSD-a što Milorad Dodik i ne krije prijeteći da će ukoliko visoki predstavnik nametne tehničke izmjene Republika Srpska usvojiti svoj izborni zakon. Iako tehničke izmjene znače bolja izborna prava i za Srbe. Čović u svojim zahtjevima ima i podršku Hrvatske, i premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića koji se još valjda jedino i slažu kad je u pitanju politika Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Bez obzira koliko to bilo retrogradno i za Bosnu i Hercegovinu i za mnoge, ako ne i sve bh. Hrvate, uz sve Čovićeve tvrdnje (dezinformacije) o njihovoj ugroženosti, majorizaciji i nejednakopravnom položaju u BiH. Čović nema podršku SAD-a, a ni Evropska unija nema takve zahtjeve jer bi to moralo uključiti i implementaciju presuda Evropskog suda za ljudska prava što onda zahtjeva i ustavne promjene (koje se odnose na sve građane, a ne samo na Hrvate i ne isključuje Republiku Srpsku koliko god to Dodik tvrdio), a na šta su ukazali i iz Američke ambasade (nakon sastanka u Laktašima).

Ruski imperij i “Srpski svet“

U međuvremenu, iz HNS-a su (ponovo) poručili kako “nastavljaju predvoditi europsku integraciju BiH“, pozivajući na “dogovor i reformske zakone“. Čović se pozvao na podršku zapadnih prijatelja, no nakon “historijskog sastanka u Laktašima“ Američka ambasada se oglasila nekoliko puta s vrlo jasnim porukama: promjena načina izbora članova Predsjedništva ne može se desiti bez promjene Ustava, te da je “jedini legalni način da se odgovori na presude Evropskog suda za ljudska prava u vezi sa Predsjedništvom kroz ustavne amandmane“; poručili su i da “građani BiH ne žele i ne zaslužuju zakonska rješenja koja dodatno učvršćuju koruptivne prakse ili usmjeravaju bh. demokratiju dalje ka oligarhiji“; i “podsjetili Čovića“ na južnu interkonekciju: “Sjedinjene Države pozivaju gospodina Čovića da na prvo mjesto stavi javni interes, da prestane blokirati ključni zakon i da, bez odlaganja, podrži usvajanje verzije Zakona o Južnoj interkonekciji koju je usvojio Predstavnički dom FBiH u decembru 2021.”

Ambasador Michael Murphy je čak ukazao (za Bloomberg Adriju) “na komentare iz drugih stranaka u Hercegovini koji kažu: ‘Pogledajte, trebali bismo to obaviti.’ To je ispravan odgovor. On ima priliku učiniti ispravnu stvar za ljude za koje tvrdi da ih predstavlja, ili može nastaviti provoditi vlastite sebične ciljeve i projekt neće biti završen“. Ironija je da projekat finansiraju EU i SAD i da bio on trebao imati ključnu ulogu u energetskoj politici BiH, odnosno njenom smanjenju ovisnosti o ruski plin.

No, Čović je na sva upozorenja – Američke ambasade, državnog sekretara SAD-a Anthonya Blinkena i pomoćnika državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja Jamesa O’ Briena, reagirao nonšalantno. I krajem februara ponovo otišao u Zagreb na sastanak s Plenkovićem odakle je samouvjereno poručio da su Izborni zakon BiH i “preostali reformski uvjeti“ potrebni za “stabilizaciju i napredak“, odnosno otvaranje pregovora BiH s Evropskom unijom.

Zanimljivo je da se nakon toga oglasio i Tomislav Karamarko, bivši predsjednik HDZ-a (svojevremeno slovio za radikalniji dio ove stranke), koji je na svom FB profilu napisao: “Zadnjih tjedana svjedočimo aktualizaciji i prijeporima oko projekta novog plinovoda povezanog sa LNG-om na Krku koji bi preko Dalmacije trebao osigurati plinifikaciju BiH, od Posušja preko Mostara do Zenice. To bi trebala biti prva faza potpune plinifikacije susjedne nam države radi ostvarenja njezine neovisnosti o ruskom plinu koji dolazi iz Srbije. U konačnici to je projekt razbijanja ruskog monopola na tom planu i pokušaj kreacije neke drugačije ‘nemerkelovske’ energetske politike EU. Osim toga, ta integracija BiH u europski energetski sustav sigurno bi ubrzala i proces pristupanja BiH europskoj zajednici država. Realizacija tog cilja je od neprocjenjivog značaja i za Republiku Hrvatsku i to gospodarskog i sigurnosnog. Naravno da bi to bila situacija u kojoj bi mogli, osnaženi, brže i bolje rješavati probleme obespravljenosti Hrvata u vlastitoj  državi BiH. ‘Ruski imperij’ bi se povukao prema istoku, a i ‘Srpski svet’ bi morao smanjiti apetite.“

“Više je nego jasno“, piše dalje Karamarko, “da se radi o globalnom projektu velikog strateškog značaja od kojeg bi konkretne koristi imali i Hrvati u svoje obje države. Interes RH i BiH je u potpunom skladu sa interesima SAD. I zato je potpuno nepotrebno usporavanje početka projekta izgradnje Južne plinske interkonekcije zbog prijepora iz kojeg će se grada upravljati plinovodom – Sarajeva ili Mostara? Najvažnije je da Hrvati budu kvalitetno zastupljeni u vođenju te tvrtke. Ionako je jasno tko će voditi glavnu riječ. A ti koji vode glavnu riječ već su dali packe Draganu Čoviću. Zašto nam to treba? Iz Zagreba opet ‘ćorak’ u obliku podrške Čoviću. Izborna je godina pa se kao brane nekakvi interesi hrvatskog naroda. Kako? Da ih se antagonizira sa važnim saveznikom (SAD). Preznačajni su i prezaslužni Hrvati iz BiH i za Republiku Hrvatsku da bi se netko jeftino poigravao njihovom sudbinom. Od čelnika u Zagrebu i Mostaru se očekuje više mudrosti i odgovornosti jer Hrvati nemaju baš smisla za Kazačok…“

Obespravljenost Hrvata

Uz uvažavanje Karamarkove podrške Južnoj interkonekciji jer očito razumije geopolitičke okolnosti i geostrateški značaj ovog projekta koji (za razliku od Grlić Radmana, Plenkovića i Čovića), nećemo cijeniti koliko Karamarkova kritika HDZ-a Hrvatske ima veze s predstojećim izborima u ovoj zemlji i izjavama Ivana Penave, šefa Domovinskog pokreta da “razgovaramo s Kramarkom“, a niti ulaziti u to da li Hrvati imaju smisla za Kazačok (iako, sve se može naučiti), vratimo se na “probleme obespravljenosti Hrvata u vlastitoj državi BiH“ na koje onako usput ukaza Karamarko, kao na nešto što se podrazumijeva.

Nećemo ponavljati ni da Hrvati kao najmalobrojniji, ali konstitutivni narod u BiH kontroliraju trećinu vlasti u državi i polovinu u Federaciji BiH, ali ćemo podsjetiti kako je svojevremeno o “hrvatskom pitanju“ u BiH pisao Dubravko Lovrenović: “Što konačno znači da je današnji broj Hrvata u Republici Srpskoj sa nekadašnjih 150.000 svedan na nekih 12.000… I ne bih se baš složio sa mnogopoštovanim biskupom koji kaže da je banjalučkim Hrvatima ‘oduzeto pravo na identitet’ i da ‘nemaju pravo na svoje rodno mjesto’. Čini se da stvari stoje dijametralno suprotno i da su banjalučki Hrvati, i biskupu Komarici zahvaljujući, u Hrvatskoj ostvarili pravo na upražnjavanje ‘identiteta”, a Hrvatska je, kako se zna, njihova i matična i rezervna Domovina. Svehrvatska je ideologija pojam ‘rodnog mjesta’ odavno proglasila bogohulnim i svela ga na ‘Pitanje’. Ne mogu se ljudi učiti jednom, a od njih se očekivati drugo, preciznije: živjeti u Bosni i Hercegovini, a Hrvatsku smatrati matičnom domovinom. Odnosno, mogu, ali u tom slučaju moraju prihvatiti i posljedice ove inverzije. ‘Pitanje’ ovdje glasi: Ili bosanski život, ili svehrvatska inverzija?“  

Upozoravajući, kako sam kaže, “već duže vremena na opasnost koja dolazi od bošnjačkoga unitarizma i srpskoga secesionizma koji se prelamaju preko leđa hrvatskoga naroda“, dr. fra Luka Marković je decembru 2021. godine u Katoličkom tjedniku upozoravao da bi “jednostrana politika koju vodi Dragan Čović mogla biti pogubna za Hrvate u Bosni i Hercegovini“, te da je jasno da “Hrvati ne mogu imati koristi od politike koja se veže samo uz Srbe. Pogotovo je opasno oslanjati na ‘srpske i ruske prijatelje’ izazivajući na taj način zapadne političare koji i onako ne razumiju puno o položaju Hrvata u BiH“.

Još tada Marković piše da u “zadnje vrijeme gotovo da ne prođe nekoliko dana a da Čović ne obeća rješenje Izbornoga zakona i dovođenje Hrvata u ravnopravan položaj. Danas vidimo da je to bila samo politička igra čovjeka koji se ne snalazi ili slijepo vjeruje nekome od bošnjačkih političara. Njegovo uvjerenje kako će družeći se s Dodikom i Vučićem, koji protežiraju ‘srpski svet’, prisiliti sve bošnjačke stranke da pristanu na Izborni zakon koji bi bio pravedan za Hrvate u BiH, pokazalo se vrlo površnim“. 

Marković je vrlo decidan da “onaj tko uz to odlazi Vučiću po savjet, grli se s Dodikom dok oni pričaju laži o milijun srpskih žrtava u Jasenovcu i ne pomišljaju o vraćanju otete hrvatske zemlje u Posavini, ne vrijeđa samo Hrvate kao narod, nego zdrav ljudski razum. … kad su Bošnjaci nekorektno ustali jedinstveno protiv hrvatske izborne jedinice, kad je došlo do neprincipijelne koalicije među Bošnjacima protiv hrvatskoga naroda, Čović traži pomoć od Hrvatske. Da je zadnjih godina tražio potporu za hrvatsko pitanje kod zapadnih diplomata umjesto kod Vučića, Dodika i Putina, položaj bi Hrvata u BiH bio danas daleko bolji.“

Teško pitanje

Govoreći o “stvarnoj ugroženosti Hrvata“, što je po njemu “ogromno i teško pitanje“ ali se “ne smije izbjegavati“, fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u intervjuu (Bljesak.info, 19.04.2022) ukazuje da je “ponajprije tragično da nitko, nijedna institucija, ni politička ni intelektualna, ni crkvena, nije trezveno i mirno analizirala položaj hrvatskog naroda, a i drugih u BiH. Oni što su to kao radili ili rade, činili su i čine najviše samo za vlastitu korist, a ne u interesu svih“. Šarčević kaže da mu “nekada izgleda, doista ne umanjujući nužnost mijenjanja i ustava i zakona ove zemlje, da je sve ovo velika priča za održavanje vladajućih na vlasti. Jer, ima li išta ogavnije nego kada oni koji su na vlasti stalno govore da su ugroženi ili žrtve. I to traje od Miloševića do danas“.

U nastavku ukazuje: “Slikom teške psihoze opisao bih ne samo poraznu demografsku sliku Hrvata u Bosni i Hercegovini, koja se prva vidi, bode oči: prazna Krajina, prazna Posavina opustjeli toliki krajevi bez Hrvata…, nego još gore stanje koje se ne želi registrirati… Sveopća je devastacija Hrvata i katolika u ovoj zemlji. Ovo je činjenica, nikakav pesimizam kako štite sebe i svoje pozicije oni osigurani. Ta se devastacija očituje na razne načine, na primjer, kao politička nesloboda i nekultura, kao slijepo pristajanje uz samo jednu partiju i jednog narcisoidnog vođu, kao strah od promjene i grčevito samohvaljenje kako se sve radi dobro, kao mitomanija žrtve, kao porazno školstvo i poluobrazovanje, medijsko sluganstvo politici, njegovanje kulta ličnosti i ‘nacionalnih heroja’, primitivna religioznost čuda i praznovjerja praćena udvaranjem i suučesništvom u grijehu poglavara, privredni kriminal, nepotizam i odsutnost solidarnosti. Ništa ne pomaže izlika da je tako i kod drugih. To je samo pokazatelj kako se nisko može pasti. Jednostavno kazano, nije jedini problem što Hrvati odlaze, nego njihovo opće stanje koje se ne želi vidjeti“.

Iako Šarčević naglašava da govori o Hrvatima, opće stanje koje opisuje nesumnjivo je dijagnoza i za kompletno bh. društvo i druge narode i ostale u BiH. Koje teško da će promijeniti političari koji su u vlasti (čak i oni koji sebe nazivaju reformistima ili opozicijom). Za ozbiljne reforme i bolji položaj ne samo Hrvata nego i svih drugih u BiH bit će potrebno da dođe cijela jedna nova generacija koja će imati zajednički cilj – opće dobro za sve građane.

Šarčević dalje ukazuje na još jedan problem i pita: “A kako će biti drugačije ako uzmete da na dvije najkarakterističnije izjave prvoga čovjeka u Hrvata, Dragana Čovića, a u rasponu nešto više od 10 godina bilo je tu još takvih izjava, nitko od odgovornih iz hrvatske politike i Crkve nije pozvao, ako ne da dadne ostavku, barem da preispita svoje izjave taj unesrećitelj hrvatskog naroda. Rekao je na HRT-u da su u Sarajevu ostali samo oni Hrvati koji ne misle ili nemaju kamo. A nedavno je poslanike Skupštine Republike Srpske, s njemu svojstvenim ushitom kada se nađe u srpskom miljeu, zamolio da čuvaju Republiku Srpsku. Znam da će za osjetljive hrvatske uši ove riječi djelovati bogohulno, jer se napada to nevino domaće božanstvo, a uostalom on ništa drugo nije kazao što nisu rekli ‘drskiji’ od njega. No, doista može li se dogoditi da se o ovim izjavama makar povede ozbiljna rasprava među akademicima, intelektualcima, svećenicima, novinarima, teolozima, ljudima koji se smatraju ekspertima u vjeri i moralu. Teško, ako je dotični gospodin šef svih glavnih institucija.“

Stravično i alarmantno

Za HNS, koji “zastupa interese Hrvata“, Šarčević kaže da je to “jedna udruga Hrvata, brojčano najveća, ali kvalitativno neprepoznatljiva, koliko god se upinjali oni kojima je to ostao, možda, jedini forum samo potvrde“: “Dakle, nisu u HNS predstavnici svih Hrvata, nego oni koji smatraju da im se isplati biti sredstvo HDZ politike. Političke stranke i takve udruge, čast po kojoj iznimci, redovito su nakupina lijenčina, ljudi neobrazovani, drski i umišljeni, i povrh svega vrlo narcisoidni. Ono što čini HNS, bolje što čini HDZ, može samo uz nezrelu i prema BiH patronatsku politiku iz Hrvatske. Više je nego smiješno – tragično je da je gotovo sva vanjska politika iz Hrvatske svezana za Herceg-Bosnu. Pritom, ne zaboravimo HNS se hrani nacionalističkom bošnjačkom politikom kojoj sekundira Komšić.“

U maju 2022. godine biskupi iz BiH su objavili dokument (potpisali su ga svi članovi Biskupske konferencije BiH) u kome su analizirali poziciju u kojoj se nalaze Hrvati, upozoravajući kako je danas u BiH tek oko polovica od predratnih 760.000 Hrvata što je rezultat ratnih progona, negativnih demografskih trendova, iseljavanja nakon rata i političkih problema. Prema ovom dokumentu broj Hrvata u BiH je drastično smanjen na tek oko 350.000. U dokumentu se navodi: “Tijekom posljednjih 30 godina nestalo je više od polovice katolika a time i Hrvata, odnosno oko 54,6 posto. Situacija je osobito teška u Republici Srpskoj gdje ih je 1991. godine bilo oko 220.000 a sada je samo oko 15.000 katolika, odnosno samo ih je 2,4 posto od ukupnoga broja stanovnika ovog entiteta. A u entitetu Federacije BiH, prema posljednjem popisu, Hrvata je samo 22,4 posto”.

Biskupi kao razlog smanjenja broja katolika navode i neravnopravan ustavnopravni položaj Hrvata: “Mnoge frustrira nepravedna unutarnja podjela BiH na dva entiteta čija je upravna struktura u oba slučaja na štetu Hrvata, zatim neriješeno nacionalno pitanje te činjenica da biračku volju pojedinca i naroda obezvrjeđuje izborni zakon. Taj zakon Hrvatima ni na jednoj razini, gdje su u manjini, ne osigurava mogućnost, da sami sebi izaberu predstavnike”.

Druga istraživanja koja govore o broju upisane djece u prvi razred osnovne škole upozoravaju da su podaci za Hercegbosanski i Livanjski kanton “stravični“, dok su za Posavski kanton “alarmantni“. Stanje nije bolje ni u drugim kantonima, ali su Livanjski i Posavski posebno ugroženi zbog velikog odlaska mladih ljudi. No, treba li podsjećati da od nastanka ovih kantona do danas sve u njima kontrolira HDZ.