MILAN BLAGOJEVIĆ NEMA DOBRE VIJESTI ZA DODIKA: ‘RS je samo jedna kula od karata!’

Piše: Dr Milan Blagojević

Čitam reakcije na izborne rezultate, od kojih je najjači utisak na mene ostavila ona od prof. dr Jelene Trivić, jer se za jednu njenu izjavu može reći da na najpregnantiji način govori ne samo o izbornim rezultatima, već i o stanju srpskog naciona i Republike Srpske u cjelini.

Dakle, profesorka Trivić je u svojoj izjavi između ostalog rekla, kako su prenijeli mediji, da: “Moram naglasiti i činjenicu, analizirajući rezultate širom Republike Srpske, da su kao nikada do sada, radile pare. Stranke koje su imale novac ušle su među narod i na razne načine kupovale naklonost građana”.

Daleko od toga da podilazim profesorki Trivić, ali ovo što je ona rekla u nekoliko riječi je istinsko stanje stvari u Republici Srpskoj. 

Profesorka Trivić istaknu da je novac radio na ovim izborima na razne načine, ali to ne znači da se radilo samo o parama koje su davane biračima na dan izbora ili koji dan uoči njih, već se to radi i na sofisticiraniji način i mnogo prije izbora. U kontinuitetu.

O tome sam već pisao pa mogu samo ponoviti, kroz brojne meni lično poznate primjere (ne)ljudi koji su sebe, svoju djecu i ostalu rodbinu, svoje ljubavnice i ljubavnike i ko zna koga sve ne, uhljebili na radna mjesta u razne organe vlasti na nivou Republike Srpske, ali i po opštinama i gradovima, ili i na nivou Srpske i na lokalnom nivou, čiji o(p)stanak na njihovim radnim mjestima, a time i njihove plate i druge prinadležnosti, zavise isključivo od toga kako se ponašaju prema onima koji su ih tu postavili.

Da li aminuju sve što njihovi moćnici kažu, ma koliko to bilo nesuvislo i pravno neosnovano, ili im ukazuju da nešto ne može, da je nešto neodrživo i moralno i pravno.

Ako rade ovo drugo, garantovano je da će ostati bez posla, bez kojeg sasvim izvjesno ostaju i ako se samo usude da ne izađu na izbore. Jer, moćnici veoma lako provjere, za svako glasačko mjesto, ko je od te njihove vojske podanika glasao, a ko nije i prema tome, kao i prema rezultatima izbora na svakom glasačkom mjestu, znaju u zbiru kako su glasali njihovi podanici i poslušnici, kao i rodbina i intimusi tih poslušnika. 

Naravno, tome treba dodati sada već dobro organizovanu vojsku bogatih pojedinaca, tzv. biznismena, koji su u velikom broju svoje bogatstvo (onaj prvi milion) stekli pomoću kriminalne privatizacije državnog kapitala i(li) na druge kriminalne načine.

Takvi sada zapošljavaju armiju glasača pa u zavisnosti od toga sa kojim nosiocima vlasti su povezani, da li sa onim na republičkom ili na lokalnom nivou, u zajednici sa tim nosiocima vlasti odlučujuće usmjeravaju izborne procese, tako što od svojih zaposlenika ne samo očekuju (da ne kažem naređuju im) da izađu na izbore, već i za koga trebaju glasati.

Sve u svemu, stvoren je (i održava se) toliko izopačen sistem, kojeg njegovi upravljači nažalost uspješno kontrolišu i usmjeravaju isključivo prema svojim potrebama i interesima, koji se lažno prikazuju kao navodna borba za interese Republike Srpske ili neke lokalne zajednice u njoj.

To je suština ovog ogavnog sistema, u kojem ključnu ulogu imaju vrhovni upravljači (u javnoj vlasti i biznismeni). Oni, naime, najprije postave svoje igrače na najviše upravljačke pozicije u vlasti i preduzećima, koji onda odlučuju, a preko njih u stvari odlučuju vrhovni upravljači, o zapošljavanju svakog pojedinca i njegovom o(p)stanku na poslu. 

Tako zaposleni pojedinci, a to je prava armija glasača na izborima, su svjesni da im je sudbina radnog mjesta, a time i sudbina njihovih porodica, zavisna od toga da li slušaju svoje gazde, one u organima javne vlasti ili one u preduzećima, zavisno od toga gdje su zaposleni, uz napomenu da je više od polovine ukupno zaposlenih u Republici Srpskoj, zaposleno u njenom javnom aparatu – republičkim organima uprave, organima lokalne samouprave, javnim ustanovama, javnim preduzećima i raznim drugim javnim subjektima.

Tako se, dakle, kontroliše Republika Srpska i tako oni prethodno navedeni upravljači apsolutistički upravljaju njom.

I zato im polazi za rukom da takvom svojom moći dobijaju svake izbore, odnosno da “kupe naklonost građana”, kako s pravom reče profesorka Jelena Trivić. 

I dobijaće ih i dalje, jer nije samo problem u takvim upravljačima kakve imamo, već je problem u kritičnoj masi stanovništva u Republici Srpskoj, koja nije ništa drugačija od upravljača.

Drugim riječima, i ta kritična masa je suštinski ista kao i upravljači, spremna da glasa na izborima ne po svojoj savjesti i poštenju, već isključivo prema svojim ličnim interesima u tom trenutku.

Stoga toj kritičnoj masi (većini) tako pristoji misao koju je davno izrekao njemački filozof Rudolf Jering, a koja glasi: “Gdje se narodni moral sastoji u udvaranju, pokornosti, potčinjenosti, u politici lukavstva, podlosti, pritvornosti, tu se ne može nikakav karakter odgajati, takvo zemljište rađa samo podlace i robove”.

Koliko je ovakav materijal koji imamo u kritičnoj masi stanovništva opasan po Republiku Srpsku, može se vidjeti i u situaciji u kojoj bi Srpsku trebalo braniti. Od takve glasačke mašinerije, koja brine za sebe i samo za sebe, jedino što se u takvoj situaciji sasvim izvjesno i jedino može očekivati je to da za odbranu Republike Srpske ne bi žrtvovala ni crno ispod nokta, a kamoli nešto više od toga. 

Ništa bolje od birača u Republici Srpskoj nije ni njeno proavosuđe. Ilustracije radi, reći ću ono što piše u Ustavu BiH. Već u preambuli tog ustava piše da se on donosi uz vođenje računa o načelima povelje UN, te opredjeljenjem za suverenitet BiH.

Najvažnije načelo iz Povelje UN, koji se, kako piše u njemu, vodi Ustav BiH, je načelo suvereniteta države članice UN, što, kako piše u povelji UN, znači da se niko ne smije miješati u unutrašnje poslove države, jer o tim poslovima mogu odlučivati samo nadležne institucije i niko drugi.

Ovaj princip iz povelje UN je tako jasno propisan i u članu 3.3.b) Ustava BiH, u kojem imperativnim normativnim iskazaom poše da su opšta načela međunarodnog prava, dakle i opšte načelo suvereniteta države članice UN, sastavni dio pravnog portka BiH, upravo zbog tih razloga Dejtonski sporazum, nijednim njegovim dijelom, odnosno aneksom, nije moglo biti dato pravo OHR-u da nameće zakone u BiH niti u Republici Srpskoj.

Međutim, OHR je to ipak činio na desetine i desetine puta, a pravosuđe Republike Srpske je svaki put primjenjivalo te OHR-ove zakone, uprkos slovu Povelje UN i Ustava BiH.

I time je i ono na najeksplicitniji način pokazivalo koliko i ono ne bi dalo ništa za odbranu Republike Srpske, njenog ustavnog uređenja i suvereniteta.

Zato je, nažalost, sve u svemu Republika Srpska samo jedna kula od karata.

(RTV BN)