Ležeći u krevetu, slušala je crkvena zvona. Po zvuku tih zvona, znala je da je osam sati jer je bila nedjelja. Nije joj se napuštala topla postelja, iako je po njenom shvaćanju, dan uveliko zagospodario svojom svjetlosti.
Za Fenix-magazin piše: Tonćo Ladan
Osjeti malu grižnju savjesti, te pokrenu svoje staračko tijelo. Tiho stenjanje s blagim kašljem, poprati staričino kretanje. Kad je izašla iz kupaonice, poče se oblačiti za današnji dan i posjet koji je namjeravala obaviti. Obučena kleče ispred križa obješenog na zidu. Ispod križa nalazila se mala komoda, a na njoj nekoliko slika. Lijevo od križa nešto niže spuštena visjela je uokvirena i požutjela ispisana jasnim tekstom stranica.
Nakon molitve prije nego će se prekrižiti, njen pogled pade na taj požutjeli uokvireni tekst. Započinjao je riječima: ,, Molitva sv. Franje Asiškog – Višnji i slavni Bože, rasvijetli tmine srca moga i daj mi pravu vjeru, čvrsto ufanje i savršenu ljubav, razum i znanje, Gospodine, da vršim tvoju svetu i istinitu zapovijed. Amen.”
Dalje je pisalo: ,, Svećenik u Katoličkoj crkvi je čovjek koji je primio sakrament svetog reda i stoga se obavezuje slaviti svetu misu, ispovijedati, davati oprost i druge sakramente ,, In persona Christi” te obavljati i pastoralne a ponekad i upravne poslove.
Svi svećenici, bilo dijecezanski bilo redovnički ili monaški, svojim se poglavarima zavjetuju na celibat i poslušnost. Riječ ,,fratar” dolazi od riječi “fraire” i značenje joj je ,,brat”. Riječ je nastala osnivanjem prosjačkih redova (koji putuju i propovijedaju) u kasnom Srednjem vijeku i to uglavnom iz redova sv. Franje Asiškog i sv. Dominika. Svojim životom od pape odobrenom pravilu, prilagođenom vremenu u kojem žive, očituju bogatstvo kršćanske ljubavi. Zadaća im je moliti, pomagati siromahe, obilaziti, služiti i tješiti bolesne i nemoćne”.
Slike svetaca
Starica je taj uokvireni tekst, još kao mlada kupila od nekog tezgara, koji je posjećivao crkvene skupove prodavajući slike svetaca, no njoj je za oko zapao taj uokvireni tekst i ona ga je kupila. Iako tek polupismena, stalnim čitanjem tog teksta naučila ga je napamet. Zašto je voljela da nakon molitve, baci pogled na taj tekst ni njoj samoj nije bilo jasno ali to je postalo dio njene svakodnevice.
Polako oslonivši se staračkom rukom na komodu, uspravi se na svoje klecave noge. U svojoj osami, ona se radovala nedjelji. Pored mise koja će je duhovno okrijepiti, vidjet će poznata lica a i ona nepoznata pričinit će joj radost te bar na neko vrijeme, otkloniti breme usamljeničkog života. S poznanicima nakon mise će progovoriti koju riječ, saslušati neku novost, kao i to, tko ih je napustio u proteklom tjednu, pa će za njega ili nju kod kuće tiho u noći izmoliti Očenaš za pokoj duše. Nakon skromnog doručka, popijene kave, uputi se seoskim putem, laganim nesigurnim korakom u pravcu crkve.
Doživljaj na putu
Koračala je sitno i polako. Oni koji su prolazili kraj nje, pozdravljali su je sa – hvaljen Isus, a ona bi uzvraćala – uvijek hvaljen.
– Kako si ti Marija? – upita je mlada susjeda žureći.
– A kako ću biti, nekako proživljavam ove staračke dane.
– Dobro si ti hvala Bogu. I ti malo do crkve?
– Ma, ja, da se pomolim i da malo izađem.
– Lijepo, vidjet ćemo se još nakon mise. – Hoćemo ako Bog da – odgovori starica gledajući u susjedina leđa.
Već sam taj kratak razgovor ozari staričino lice prikrivenim smiješkom. Izgubivši iz vida susjedu, starica iza sebe ču dijalog. Kratko se osvrnuvši, prepozna dvojicu susjeda, koje je poznavala od njihovih prvih napravljenih koraka pa do danas, kad su postali oženjeni ljudi a imali su i djecu. U selu su bili cijenjeni kao učeni ljudi. Iako je starica polagano starački išla, ta dvojica zaneseni razgovorom, nekako su se uvijek nalazili iza staričinih leđa, tako da je ona mogla čuti svaku izgovorenu riječ.
Razgovor
Prvi glas – svećenik kojeg imamo ovdje, kojim se trebamo ponositi je izdanak, najčasnije tradicije, nosi ulogu i usud angažiranog intelektualca, predstavnika sorte koja gotovo da je izumrla. Takav ne može ne pružiti otpor, takav dovodi u pitanje postojeći poredak i upušta se u radikalnu kritiku stvarnosti, takav je spreman žrtvovati vlastiti komoditet da bi se, svojim glasom, borio za bolje društvo.
Drugi glas – to me podsjeća na nesretnog Nietzschea koji je postavio neki svoj ideal nadčovjeka, ispisao ga i oslikao svojim sumračnim posljednjim mislima. Iz njega je govorila velika pjesnička ljepota iz kraljevske visine i njegovom glasu se mnogi nisu mogli oteti. Njegov nadčovjek je čovjek volje, bez drugih jednako razvijenih duševnih svojstava, nametnuo se društvu i poveo ljude u sumrak i propast. Ideje su postale tek nadgradnja na temeljima te nabujale volje. Taj nadčovjek pojavio se na vidiku, lišen svih visokih ideala, svih etičkih autoriteta, svega što se jednom smatralo božanskim i vrijednim da vodi čovječanstvo kroz mrak.
Prvi glas – pusti ti Nietzschea, ono što bi nas Hrvate u Bosni trebalo brinuti je kako on govori stanje u Hrvatskoj u kojem resta fašizacija zahvaća sve segmente društva u kojem je nacionalizam glavno obilježje a odražava se na sve Hrvate na ovom području. Dalje govori kako je taj nacionalizam obilježen stvaranjem kućnih fašizama koje je politički lako povezati u nacionalne fašizme.
Drugi glas – to je što bi rekao naš narod ,, mlaćenje prazne slame” i kad god se nešto loše želi reći o hrvatskom narodu tu su nacionalizam i fašizam. Ako imitiram tog tvog svećenika oslonio bi se na jedan stari tekst koji kaže sljedeće: ,, Duhovni život u svom početku je stvar pojedinca a na samom kraju, stvar zajednice; za razliku od toga privredni život je obrnut; u svom početku je stvar zajednice a u svom krajnjem rezultatu stvar pojedinca. Država se ne bavi pojedincima koji su kao ljudi jednostavno drugima ekvivalentni, a s druge strane nema ona posla s jednom zajednicom, koja bi stajala iznad pojedinca, već sa takvom koja je zbir jednovrsni pojedinaca to znači da bitnost države, kakva nam je u budućnosti potrebna, leži u izravnanju gledišta između pojedinca i zajednice.”
Prvi glas – ali ga ti sad zamuti.
Drugi glas – isto kao taj tvoj svećenik. Svaki svećenik bi trebao u svojoj službi imati na umu riječi koje je apostol Pavao zapisao u Galaćanima 5:24,25 – 24 Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama 25 Ako imamo život po Duhu, slijedimo Duha! Ne težimo za taštom slavom.
– To bi on trebao imati na umu – završi drugi glas.
– Uskoro ćemo na misi slušati što mu je na umu – reče prvi glas.
Sama sa svojim mislima
U kratkom pozdravu prođoše pored starice Marije. Ostavši sama na putu, starica uspori i onako spori joj korak. Obuze je tuga a neka nepoznata bol uhvati je za srce. Od sveg tog dijaloga u njenom mozgu su odjekivale riječi nacionalizam, fašizam. Riječi koje su uvijek u starici izazivali strah i tjerali je na suze. U onom dalekom ratu izgubila je muža, a u ovom nedavnom izgubila je sina. Što je fašizam, što je nacionalizam, ona to nije znala ali je znala da su joj muž i sin izgubili život zato što su bili Hrvati, što su bili katolici. To je znala kao i to da su bili pošteni ljudi.
Sad bi ona u ovom trenutku zaplakala, ali nije bilo više suza u njenom čemernom i patnjom ispunjenom oku. Bolno uzdahnu, shvativši da se nalazi ispred crkvenih vrata. Osjeti se nekako bijedno od tolikog neznanja na koje joj je iako nesvjesno ukazano. Umjesto da uđe u crkvu, okrenu se, te krenu nazad svom usamljeničkom domu. Pri toj pomisli potekoše joj zaboravljene suze. Odavno nisu tekle, takvim tokom. Mislila je da ih više nema.
Mladi svećenik
Tu sitnu zgurenu staricu, spazi mladi svećenik, sjedeći na klupi crkvenog parka, pripremajući se za večernju misu. Njegovu pažnju privuče to što se starica okrenu od crkvenih vrata, te on pohita za njom. Stigavši je blago joj spust ruku na staračko rame. Osjetivši taj dodir, ona zastade. Okrenu se brišući drhtavom rukom, uplakano lice. Uplaši se vidjevši da stoji pred svećenikom. On s naporom nadvlada tugu, vidjevši to staro suzama nakvašeno lice. Osmjehnu se. Taj osmjeh podsjeti staricu na unuka. To joj je od drugog sina, živjeli su u Australiji. Pobjegli zbog onih riječi koje je slušala na putu.
– Hvaljen Isus – pozdravi je svećenik kroz osmjeh.
– Uvijek hvaljen – odgovori Marija.
– Vama mora da je loše, kad ne želite da prisustvujete, svetoj misi?
– Nije to – pa nakon kraće stanke dodaje postiđeno – već nešto drugo.
– Što bi to moglo biti? – opet kroz osmjeh upita svećenik. Nešto ljupko i prijatno na tom licu, natjera je da mu ispriča onako kako je umjela razgovor s puta.
– To me je tako uplašilo, zaboljelo da sam se plašila ući u crkvu. Bojala sam se da ću ne daj Bože, još jednom čuti takav govor, slušati takve riječi, ja to ne bi mogla podnijeti – završi brišući suzne oči.
On uvidje tugu u njenim očima, bol, patnju, kao i kajanje zbog onog što je maloprije učinila. Ponovo joj suze orosiše lice. Shvati da je u tim suzama, čitav njen život. Uze je ispod ruke krećući se prema klupi koju je bio napustio. Kad su sjeli starica oslobođena straha ispriča mu svoj život.
Što da joj kažem pomisli dirnut staričinim životom. Otvori Bibliju, pročita riječi iz Otkrivenja 21:3.4. – 3 Tad čuh jak glas što dolazi od prijestolja kako viče :,, Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod i on sam Bog bit će s njima 4 On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.”
Tišina ih poveza u duhu nade pročitanih riječi. – Nije lako biti sam, biti star – prekide on tišinu – to najbolje zna naš Bog. On ne samo što nam obećava bolji svijet, nego nam u svojoj ljubavi pomaže u tom čekanju tješeći nas riječima zapisanim u Izaiji 46:4 – 4 Do starosti vaše ja ću ostat isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati.
Te riječi kao melem nađoše mjesta u staričinom srcu. Obrisa ponovo suzno lice, te tim istim drhtavim rukama pomilova svećenikove obraze.
– Toliki je i moj unuk, nadam se da ću ga vidjeti ovog ljeta. Daleko su otišli u Australiju.
– Dat će Bog da će te se vidjeti – reče svećenik.
Crkva se odavno ispraznila. Sjedeći nisu primijetili ponosnu sjenku koja je prošla pored njih. U svom dostojanstvu nije primjećivala nikog i ništa osim sebe samog.
Starica izrazi želju da već kad je došla, uđe u crkvu i da se pomoli. Krenuše zajedno do crkvenih vrata. On ih širom otvori, ona bez straha uđe. Nakon što se pomolila, ostavi prilog u kasu svetog Ante. Na rastanku zagrli svećenika te mu reče – doći ću na vašu misu.
– Ako mognete, bit će mi drago da te vidim Marija.
– Doći ću sigurno – uzvrati Marija, a nešto novo pojavi se na njenom licu. Radost koja je smekšala i ublažila bore. Svjetlost nade zablista u njenim vlažnim očima s ljepotom prohujale mladosti na staračkom licu. – Bogu hvala – reče za sebe – baš lijepa nedjelja. Osmjehnu ta krenu svom domu, svojim laganim sitnim korakom.
Fenix-magazin/MĐ/Tonćo Ladan
