Washington mora preispitati svoju ulogu garanta sigurnosti u Zalivu, kaže bivša Trumpova zvaničnica

Najnoviji iranski raketni napadi na američke snage i baze u regionu otkrili su rastuće napore u decenijama starom bezbjednosnom partnerstvu između SAD i zemalja Zaliva, prema riječima Allison Minor, direktorke Projekta za bliskoistočnu integraciju Atlantskog savjeta i bivše direktorke za poslove Arapskog poluostrva u Savjetu za nacionalnu sigurnost Bijele kuće tokom prvog mandata američkog predsjednika Donalda Trumpa.

U nedavnoj analizi Atlantskog savjeta, koju je napisala u koautorstvu sa Alinom Romanowski, bivšom ambasadorkom SAD u Kuvajtu i Iraku, Minor je tvrdila da bi Vašington i njegovi partneri u Persijskom zalivu trebalo da se udalje od američkih bezbjednosnih garancija i da se okrenu regionalnoj integraciji, zajedničkim kapacitetima i jačim partnerstvima.

Radio Slobodna Evropa (RSE) je razgovarao sa Minor o tome zašto vjeruje da tradicionalni američki bezbjednosni model u Zalivu više nije održiv i šta bi trebalo da ga zamijeni.

RSE: Iran je izvršio napade usmjerene na američke snage i baze u regionu. Šta ovaj trenutak otkriva o ranjivostima trenutnog bezbjednosnog položaja SAD u regionu?

Allison Minor: Mislim da ova posljednja runda udara samo podvlači zaista tešku situaciju u kojoj su se SAD našle, sa spiralom eskalacije iz koje se pokazalo da je izuzetno teško izaći. Iranski režim jasno stavlja do znanja da će okončati ovaj sukob pod svojim uslovima i da se ne plaši dalje konfrontacije sa SAD.

Dakle, povratak nekoj vrsti deeskalacije, prekida vatre i novog sporazuma o Ormuskom moreuzu biće izuzetno težak u ovim okolnostima.

RSE: Vaš članak u Atlantskom savjetu tvrdi da je ovo prekretnica za bezbjednosno partnerstvo između SAD i zemalja Zaliva. Zašto ovi najnoviji napadi čine resetovanje neophodnim sada?

Allison Minor: Tenzije u bezbjednosnim partnerstvima između SAD i Zaliva sežu godinama unazad. Postojao je taj preovlađujući osjećaj da ideja o američkoj bezbjednosnoj garanciji, ta ideja o Carterovoj doktrini (obećanje tadašnjeg predsjednika Jimmyja Cartera iz 1980. godine da će upotrijebiti američku vojnu silu za odbranu vitalnih američkih interesa u Persijskom zalivu) koja je bila na snazi decenijama i zaista je bila preovlađujuća pretpostavka u regionu nakon Zalivskog rata, blijedi.

I partnerima u Zalivu je bilo jasno da SAD nisu zainteresovane da ispune tu obavezu niti sposobne da je ispune, a mnogi u Vašingtonu se pitaju da li je to pravi pristup. Zato mislim da je rat u Iranu samo otkrio tenzije u ovoj pretpostavci o američkoj garanciji bezbjednosti u Zalivu, a partneri u Zalivu su bili frustrirani Vašingtonom. Nisu bili konsultovani prije izbijanja ovog rata koji ih je zaista stavio na prve linije fronta i suočio ih sa zaista neviđenim napadima.

RSE: Decenijama su velike američke vojne baze bile temelj američke moći u Persijskom zalivu. Ako tradicionalni model bezbjednosti više nije dovoljan, šta bi trebalo da ga zamijeni?

Allison Minor: Mislim da bi trebalo da počnemo sa pitanjem kakva bi trebalo da bude uloga SAD. U jednom nedavnom članku sam tvrdila da SAD treba zaista da prihvate ovu ideju, o kojoj se godinama govori, o prelasku sa garanta na integratora.

Dakle, ideja je da se od SAD ne očekuje da samostalno garantuju bezbjednost zemalja Zaliva. One mogu biti partner. Može sarađivati sa tim zemljama Zaliva kako bi im pomogla da osmisle odbranu od spoljnih prijetnji i da sarađuju sa njima kako bi se riješila šira regionalna nestabilnost.

Ali ne bi trebalo da SAD ulaze samostalno i vode kampanju kao što su to učinile sa iranskim ratom, a svakako ne bez konsultacija sa ključnim partnerima u regionu, ponovo, kao što je bio slučaj tokom iranskog rata.

Dakle, mislim da ako počnete sa razgovorom o tome kako izgleda ta nova bezbjednosna uloga SAD u regionu, odgovor na pitanje kako bi trebalo da izgleda američko baziranje će prirodnije uslijediti.

RSE: Samo da budemo jasni, da li bi SAD trebalo da se udalje od toga da budu primarni garant bezbjednosti regiona i da budu više partner koji pomaže zemljama Zaliva da izgrade sopstvene kapacitete? Da li je to vaš stav?

Allison Minor: Tačno. Države Zaliva, mislim, sada shvataju da ne mogu da se oslone na SAD da garantuju njihovu bezbjednost. To je bilo sasvim jasno. SAD su se pokazale nesposobnim da se nose sa iranskim prijetnjama Zalivu ni vojnom akcijom ni pregovorima, tako da je ideja o SAD kao garantu bezbjednosti u Zalivu – ta ideja već nestala.

RSE: Kako Vašington može da uvjeri partnere u Zalivu, a da pritom izbjegne dublje vojno uplitanje u sukob koji bi mogao da se nastavi širiti?

Allison Minor: Mislim da postoji neposredni izazov kako SAD mogu da uvjere partnere u Zalivu dok sukob u Iranu nastavlja da bjesni.

To treba prvo riješiti. SAD moraju da se vrate održivijem sporazumu o prekidu vatre sa Iranom, i onom koji se bavi izazovom u Ormuskom moreuzu i pokušajima Irana da kontroliše moreuz, što im u suštini stavlja omču oko vrata ekonomijama Zaliva. Dakle, to treba prvo riješiti.

RSE: Američki zvaničnici i drugi su istakli potrebu za jačim regionalnim kapacitetima. Takođe ste služili tokom prvog mandata predsjednika Trumpa u Savjetu za nacionalnu sigurnost.

Da li je ovo potpuno nova ideja? Da li bi prioritet trebalo da bude integrisana raketna odbrana, razmjena obavještajnih podataka, sajber otpornost, pomorska bezbjednost ili nešto drugo?

Allison Minor: Definitivno nije nova ideja. Ideja da se SAD pretvore iz garanta u integratora u Zalivu je svakako bila predmet razgovora tokom prve Trumpove administracije, ali i prije toga.

I opet, to je formalno obrađeno u operativnom planu CENTKOM za 2023. godinu. Dakle, nije pitanje prihvatanja ideje. To je pitanje njene stvarne operacionalizacije i promjene načina na koji SAD djeluju u regionu.

RSE: Takođe smo vidjeli da Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati sve više traže veću stratešku nezavisnost. Kakvu ulogu bi te sile Zaliva trebalo da igraju u vođenju regionalne bezbjednosti u budućnosti?

Allison Minor: Mislim da će morati da igraju veću ulogu. Gledajte, moramo biti jasni da postoje veoma značajne podjele između zemalja Zaliva, a posebno trenutno vidimo ovaj raskol između Saudijske Arabije i UAE, jer obje strane žele da zadrže različite nivoe regionalnog vođstva.

Nije vrijeme za potpuno jedinstvenu bezbjednosnu arhitekturu Zaliva, ali zato je uloga SAD toliko vrijedna.

RSE: Pored vojne saradnje, koje su diplomatske ili političke promjene potrebne da bi se stvorila trajnija, na Iran otpornija bezbjednosna arhitektura u Zalivu?

Allison Minor: Dok ne okončamo rat u Iranu, sve će ovo biti veoma teško. To je izuzetno teško okruženje. Svi akteri, bilo da su u Evropi ili u Zalivu, oklijevaju da se upletu u kampanju koju predvode SAD u Iranu.

Prvi korak je okončanje rata u Iranu, a zatim je to razgovor sa partnerima o tome gdje su mogućnosti, kako možemo ponovo izgraditi neku vrstu konsenzusne politike o suočavanju sa regionalnim pretnjama… Kako možemo ponovo izgraditi konsenzusnu politiku sa našim partnerima o tom kritičnom regionalnom pitanju?

RSE: Gledajući unaprijed, kako bi izgledao uspjeh ako SAD i njihovi saveznici uspiju da stvore novu bezbjednosnu poziciju i arhitekturu u regionu? Kako bismo znali da ovo resetovanje bezbjednosnih odnosa između SAD i Zaliva zapravo funkcioniše za tri do pet godina od sada?

Allison Minor: To je odlično pitanje. Prvi pokazatelji bi bili smanjenje tenzija između Vašingtona i prestonica zemalja Zaliva, jer postoji zajedničko razumijevanje kako bi taj odnos trebalo da izgleda i osjećaj da svi ispunjavamo te obaveze.

Na duži rok, primarna svrha ovakvih bezbjednosnih partnerstava je odvraćanje.

To je obezbeđivanje nivoa mira i stabilnosti jer potencijalni neprijatelji, konkurenti, nedržavni akteri vjeruju da je bezbjednosna arhitektura toliko jaka.

Dakle, mislim da ako zaista možemo da izgradimo jaču integrisanu bezbjednosnu arhitekturu Zaliva koju podržavaju SAD, koju podržavaju drugi pouzdani partneri u Evropi i šire, koja se smatra dovoljno robusnom, dovoljno otpornom, dovoljno diverzifikovanom, da akteri – bilo da je u pitanju budući iranski režim, nedržavni akteri poput Huta – osjećaju da je ova bezbjednosna arhitektura dovoljno jaka da čak ni ne žele da joj se suprotstave.

*Intervju je uređen zbog dužine i jasnoće.

Izvor: Radio Slobodna Evropa