Ljepotica i Roko

Ne mogu se pohvaliti, kao što to često čine ljudi od pera koji kažu da su djedovi i bake odigrali najvažniju ulogu pri buđenju njihovih pripovjedačkih potencijala. Nažalost, imao sam, odnosno pamtim samo jednu baku, skromnog pripovjedačkog potencijala. Što svakako ne umanjuje moju dječiju ljubav prema toj lukavoj i brižnoj Zagorki.

I inače moja familija, kako po majčinoj tako i manje poznatoj očevoj strani, nije njegovala bogzna kakav odnos prema književnosti, pa napose i umjetnosti. Borba za golu egzistenciju, u bolja vremena borba za prestiž, odredila je u dobroj mjeri živote moji tetki, ujaka, bližih i daljih rođaka. Ne zato što mi je bila majka, nego je uistinu Zlata bila nešto drugačija. Voljela ja da mi priča priče, uspavljivala me svojim maštovitim prepričavanjem vlastitih doživljaja, a kasnije mi je znala okupirati pažnju sjećajući se pročitanih knjiga. Uglavnom su pripadale romantičarskom žanru, pa sam kao dijete saznao za Zagorku i njene junake, Doru i Sinišu, Grofa Monte Krista…

Valjda je to bilo dovoljno da u meni probudi radoznalost i posebno zanimanje za ljude koji umiju lijepo pričati priče. Tako da sam tokom života sve do danas gajio interes i simpatiju za dobre naratore.

A zahvaljujući njima došao sam i sam do mnogih priča koje uporno ispisujem.

Radio sam i te davne 1972. godine u Postirama na Braču. Stanovao kod bake Kate Ravlić i nekoliko narednih ljetnih sezona tokom kojih mi je postala bliža i draža negoli vlastita baka Tereza.

“Ala, Toni, hoćemo li popiti jednu kavu? Evo, ja sam već stavila vodu, dođi.”

Prihvatao sam njen poziv redovno i sa radošću. I onda bi mi šjora Kate pripovijedala o svom i tuđim životima. Onim melodičnim otočkim jezikom, koji mi je lako i brzo ušao u samo biće, pa sam i sam pokušavao cvrkutati čakavštinu, glumeći Dalmatinca sa otoka Brača. Jedna njena priča urezala mi se u sjećanje, ne bih je znao ponoviti jezikom Kate Ravlić, ali evo pokušaću je ispričati onako kako sam je ja doživio i zapamtio.

Poslijeratno vrijeme cijele Dalmacije, i Primorja i Zagore i naročito otoka, obilježilo je siromaštvo. Na, od kamena otrgnutim komadićima zemlje, rasle su masline, smokve, vinova loza, a sadili se krompir, luk, paprika, paradajz, krastavci… i od tih komadića zemlje zavisila je egzistencija cijelih obitelji. Naravno, treba tome dodati ribarstvo. Malo je bilo sretnika koji su dobili neki posao što nudi stalnu zaradu i sigurnost.

U takvim okolnostima, a nije bilo drugačije ni prije tog rata, mislim na Drugi svjetski, cvjetala je emigracija. Uglavnom, mladost, kao što je to i danas slučaj, napuštala je svoja ognjišta i domovinu uglavnom morskim putem, ploveći ka dalekim destinacijama i ostvarenju svojih želja. Skromnih. Da žive dostojnim životom u kome ne prijete glad i egzistencijalna ugroženost.

U Postirama su u to vrijeme živjele, takoreći kuća do kuće, dvije obitelji.

Brojne. S puno djece.

Knezovići su imali četiri sina. Zdravi, krepki, vrijedni, ali poružni. Nalik jedan drugom, a svi velikih glava i kratkog zdepastog tijela. Baš neobično za kraj gdje inače uspijevaju lijepa ljudska bića i muškog i ženskog spola. Bili se zamomčili, a niko djevojku nije imao. Najstariji Roko, početkom šezdesetih godina, uz silne peripetije, a nakon odsluženog obaveznog vojnog roka, otputuje jednog proljetnog dana u Melburn, Australija. Ne bi ni on, kao što nisu kasnije nikada njegova preostala tri brata, napustio svojih Postira da ga nužda i sirotinja nisu natjerale. Za život koji ga je dočekao u Melburnu Roko je bio itekako spreman. Neobično snažan, vrijedan i pouzdan lako i brzo je našao posao. Već nakon tri mjeseca počeo je slati novac svojima, tako brzo zaimao da može i dijeliti. Slao toliko da su preostala braća i roditelji mogli ne samo bezbrižno otići u mesaru, pekaru i trgovinu živežnim namirnicama nego su se bogami burazeri počeli i rihtati. Trst taman počeo da mami jugoslovensku mladost željnu zapadne mode i sirotinjska odora zamijenjena je farmerkama, košuljama i kožnim jaknama koje su u to vrijeme bile znak privilegiranih.

Kod Mateljana dominirale opet kćerke. Najstarija Luce izrasla u najljepšu djevojku malog mista. Ravne joj nije bilo. Kad je Roko otišao za Australiju, ona je bila mala djevojčica, a razlika nije bila mala, on dvadeset pet punih, a ona tek krenula u školu sa sedam.

Kako je došlo do razgovora, kako je došlo do dogovora, ostaje stvar diskrecije i porodične tajne, čak se pouzdano ne zna ni ko se prvi sjetio ko je kome predložio. Ali dogovoreno je sljedeće: Da lijepa Luce sa nepunih devetnaest ode za Rokom. No, da bi krenula, morala je srediti papire, a tim povodom poslužili se se malim administrativnim lukavstvom. Organizovat će se formalna svadba i učiniti takozvani zamjenski brak. Ona će se formalno udati za Rokovog brata, a ustvari će krenuti svom budućem mužu u daleki Melburn. I bi tako.

Oko mjesec dana putovanja od Trsta do Melburna. I sad uz malo mašte zamišljam scenu. Na doku tamošnje luke Roko nestrpljivo čeka, a kako nema šansi da se prepoznaju, ima na sebi oglasnu tablu kakva se viđa recimo na aerodromima kad se sastaju nepoznate osobe. Na njoj njegovo i njeno ime i prezime.

I kad je Luce, ispijena i blijeda od putovanja, sa svojim koferom krenula prema njemu, on ostao razgoračenih očiju i otvorenih usta. Vidio božansku ljepotu, pa kao u transu skinuo kačket s glave.

Stajali su valjda neko vrijeme zagledani jedno u drugo. Onda joj on rekao i valjda je time i “kupio”.

– Slušaj, Luce, ti si došla ovdje kao moja žena. Ali, ako ti se nešto ne sviđa (svjestan svog izgleda, nije mogao a da ne bude iskren na svoju štetu), ja ću ti kupiti kartu za nazad kad god ti to budeš htjela.

Ona se samo zagonetno nasmiješila, pružila mu ruku i tako su se prvi put diskretno dodirnuli.

I sad evo veselog kraja priče. Brak Roka i Luce donio na svijet tri sina, kod svih srećom prevladali majčini geni pa izrasli u ljepotane. I ne samo to, postali sva trojica doktori.

Šjora mi rekla da su imali baš sretan brak.

A okolina se čudila kako to da tako izrazito lijepa žena živi skladno i u ljubavi sa tako ružnim čovjekom.

Ništa novo, koliko smo se samo puta zapitali kako ona onakva može s njim onakvim?

E, pa može jer ne kažu džaba nije sve u fizičkoj ljepoti, ma šta nije sve, ona je puno manje važna od onog što se krije u ljudskim srcima kad se predaju jedno drugom.

Izvor: Oslobođenje