Oslobođenje – Status quo u Ukrajini

U skoro dvije godine ruske agresije na Ukrajinu, prema više izvora, procjenjuje se da je do sada na obje strane poginulo oko 200.000, a teško ranjeno više od 300.000 vojnika, dok je nekoliko desetina tisuća ukrajinskih civila izgubilo život, a u ovom trenutku postoji malo dokaza da je bilo koja strana voljna pregovarati. Očevidno, borbe bi prestale kad bi strane željele sjesti za stol očekujući da će više dobiti od mira nego od nastavka rata. Kako stvari stoje, čini se da je ruski predsjednik Vladimir Putin, uprkos stanovitim neuspjesima na ratištu (posebno na početku agresije), spreman za dugu borbu i vjeruje da će Rusija pobijediti, a s druge strane Volodimir Zelenski se uzda u nastavak logističke pomoći SAD-a i Evropske unije ne želeći se odreći nijednog dijela ukrajinskog teritorija koji su Rusi zaposjeli. Inače, svijet se već umorio od ovog rata, a članice NATO-a koje braniteljima pružaju pomoć u oružju i streljivu dobrano su ispraznile svoje zalihe. S tim u vezi slovački premijer Robert Fico dao je vrlo pesimističku izjavu: “Možemo poslati Ukrajini sve oružje svijeta, ali joj to neće pomoći da ostvari vojnu pobjedu nad Rusijom”. Naravno, većina u EU ne misli kao Fico, ali njegova izjava potvrđuje da se opća podrška Ukrajincima, kakva je bila na početku ovog rata, pomalo topi.

Čitajte kolumne Đure Kozara:

U međuvremenu došlo je do oružanih sukoba u Pojasu Gaze, tako da je rat u Ukrajini od tada pao u drugi plan, budući da svjetski mediji najviše pišu o stradanjima Palestinaca i njihovoj uništenoj lokaciji uz Sredozemno more, dok se ukrajinsko ratište spominje tek sporadično. Mediji u svijetu izvještavaju da ubrzano kopni pomoć Ukrajini koju najvećim dijelom osiguravaju Sjedinjene Američke Države. Pri tome treba znati i kako se u Zastupničkom domu Kongresa SAD-a, koji kontroliraju republikanci, već mjesecima govori o tome kako pomoć Ukrajini treba smanjiti. Dolaze i vijesti kako ta pomoć neće biti brzo obnovljena, a ako i bude, bit će u znatno manjem iznosu. U isto vrijeme europske države ne mogu ispuniti ni svoje već preuzete obveze, koje su daleko ispod američke pomoći, a o tome da u cijelosti pokriju i pomoć SAD-a ne treba ni govoriti. Uz sve to ne smije se zaboraviti kako su i mnoge članice EU velikim dijelom ovisne o prirodnim resursima kojima raspolaže Rusija. Smanjenje ovisnosti o ruskoj energiji može se postići diversifikacijom dobavnih pravca, uključujući i ukapljeni plin, ubrzanjem razvoja obnovljivih izvora energije i poboljšanjem povezanosti energetskih mreža u EU, ali do 2027. godine.

Ukrajinska strategija većim dijelom rata bila je ciljana na uništavanje ruske logistike (oružje, rezervni dijelovi, gorivo, hrana itd.) daleko iza prvih linija, čime je ometana sposobnost Rusije da svoju nadmoćnu vatrenu moć u većoj mjeri iskoristi na ratištu. Ta se strategija dobro slagala s njenom gerilskom taktikom u bici za Kijev, u prvim tjednima rata, koja je uništila ruske tenkove, avione i helikoptere s raketama. Tek početkom srpnja prošle godine, kada je pokrenula svoju posljednju kontraofanzivu sa zapadnim oklopnim oružjem, Ukrajina je pokušala izvršiti mehanizirane napade velikih razmjera, ali je izgubila 20 posto svoje nove opreme u dvije sedmice, objavio je The New York Times. Potom se Ukrajina vratila svojoj taktici udara iz velike udaljenosti, u nastojanju da sačuva ljudstvo na prvim crtama sve dok ruske okupacijske snage ne oslabe toliko da budu napadnute frontalno, ali je neizvjesno da li će i kad do toga doći. Tijekom nepune dvije godine SAD, Europa i druge države svijeta upumpale su Ukrajini u naoružanje desetine milijardi eura, ali su rezultati ispod očekivanja. Gotovo ništa od zacrtanih ciljeva prije početka kontraofanzive nije ostvareno. Ni ruska vojska nema snage za neke značajnije operacije kao ni za osvajanja gradova koji su im cilj, tako da su unatoč milijardama eura potrošenim i tisućama stradalih vojnika daleko od konačnog cilja koji su postavili u veljači 2022. godine.

Na pitanje koliko još jedna i druga strana mogu izdržati, vojni analitičar dr. Marinko Ogorec je, u jednoj emisiji HRT-a, odgovorio da mogu još dugo, ali da se borbeni moral vojnika obostrano smanjio iz dva razloga: jedan je umor, a drugi neizvjesnost o tome koliko će rat trajati. Bilo je jasno još od početka da Rusija raspolaže znatnim borbenim resursima, ali je problem kako rasporediti trupe na frontu dugom 2.450 kilometara. Prema nekim podacima, sada je na ratištu u Ukrajini 244.000 Rusa koji su pozvani, a njih se oko 486.000 do sada dobrovoljno prijavilo. U Moskvi je zabranjeno govoriti o onim Rusima koji su izbjegli odlazak na ratište tako što su na volšeban način napustili zemlju ili su zbog veza i poznanstava izostavljeni sa spiska vojnih obveznika. Ukrajina zbog pomoći u oružju sa Zapada uspješno održava paritet s ruskim vojnim snagama, ali ako bi ta dostava kasnila, ili se smanjila, naći će se u velikim problemima. Oko 210.000 ukrajinskih vojnika sada je u borbenim ešalonima, ali i Kijev također ima poteškoća s novom mobilizacijom, a dosta su angažirani na tome – kako zaustaviti sve češća dezerterstva. Naime, približno 6,5 milijuna ljudi raseljeno je unutar Ukrajine, a oko 3,5 milijuna napustilo je državu, tako da vojnici pronalaze načine da napuste bojišnicu i pridruže se obiteljima. U Kijevu se postavljaju i pitanja zašto su jedni stalno na prvim crtama bojišnice, dok se druge ne dira.

Na bojištu u Ukrajini sada je status quo budući da je zemljište, zbog vremenskih nepogoda, vrlo neprohodno, tako da se teška borbena tehnika (tenkovi, oklopni transporteri, samohodne haubice itd.) ne može koristiti. Tradicionalnu ulogu topova velikog kalibra preuzele su balističke rakete i krstareći projektili, a razvoj topničkog oružja ide u smjeru njihove automatizacije, povećanja preciznosti i brzine paljbe. Barem dok je zimski period, ovo stanje na ukrajinskom ratištu liči na zamrznuti sukob u kojem se pauziraju borbe, ali nijedna od strana nije pobjednik niti je saglasna s tim da je rat zvanično gotov. Da li će se ova zaleđenost na proljeće odlediti ili nastaviti, teško je prognozirati.