SREBRENICA I (AUTO)CENZURA: Dok ‘novinari godine’ u RS negiraju genocid, njihove kolege u Federaciji euforično izvještavaju o Rezoluciji koja je u UN-u usvojena ‘na mišiće’

Piše: MAJA RADEVIĆ

Darko Momić Čkalja, novinar portala Capital i kolumnista “Nezavisnih novina”, prošle sedmice proglašen je za novinara godine u sklopu tradionalnog izbora u organizaciji Kluba novinara Banjaluka.

“Svakako laska ova nagrada, pogotovo kad dođe od kolega. Zatečen sam i počastvovan”, poručio je Momić.

Istog dana kada su ga kolege iz struke proglasile “novinarom godine”, Momić je u Nezavisnim novinama objavio kolumnu pod naslovom “Bajke Srebrenice vol.2”, u kojoj piše: “Osim nepobitne činjenice da je u julu 1995. godine na širem području Srebrenice počinjen strašan zločin, sve ostalo na čemu se zasniva sramna rezolucija temelji se na lažima, manipulacijama i izvrtanju činjenica. “

Trebaju li Srbi, pita Momić, da “pljunu na svoju slobodarsku istoriju, na vijekove turskog zuluma i otomanske okupacije, na činjenicu da su u Prvom svjetskom ratu bili na strani sila Antante i na to da su činili ogromnu većinu pripadnika NOP-a u Drugom svjetskom ratu?”

“Treba da pljunu i na orden američkog predsjednika Harija Trumana iz 1948. godine dodijeljen Draži Mihailoviću (vjerovatno zbog njegove kolaboracije sa nacistima), zatim na sve žrtve Jasenovca, Jadovna i ostalih srpskih stratišta i na kraju krajeva da ćute o zločinima Orićevih hordi po Podrinju, o srpskim glavosječama sa dugačkim bradama i kratkim nogavicama ili o sarajevskim logorima i Kazanima. Drugim riječima, sve to treba da zaborave, da zapale sve istorijske knjige i prihvate da srpska istorija počinje u julu 1995. godine i to da će recenziju na njihove buduće udžbenike istorije pisati ‘Majke Srebrenice’”, napisao je Momić u svojoj kolumni.

SLOBODA MEDIJA ZAROBLJENA U POLITIČKIM NARATIVIMA

“Novinar godine” u Republici Srpskoj je, dakle, negator genocida u Srebrenici. I čini se da ta činjenica nikoga nije previše iznenadila ni potresla izuzev nekolicine kolega iz Banjaluke, poput Gordane Katane i Dragana Bursaća, koji su javno reagirali na dodjelu esnafskog priznanja Momiću.

“Reagirala sam jer više ne mogu šutjeti na svo licemjerstvo novinarske zajednice koja, dok se kao bori za svoja prava, okreće glavu od ovako flangrantnog kršenja svih civilzacijskih normi”, navela je novinarka Gordana Katana.

Poricanje srebreničkog genocida već godinama je uobičajeni narativ u većini medija iz Republike Srpske. Čak i oni mediji koji sebe smatraju nezavisnim i opstaju na tržištu zahvaljujući mahom grantovima stranih donatora posvećenih razvoju „slobodnog novinarstva“, dobro vode računa da im se u okvirima uređivačke politike, u tekstovima koji tematiziraju tragediju Srebrenice slučajno ne omakne riječ “genocid”. Bio je to strašan zločin, reći će kolege novinari iz RS, velika tragedija, masovno stradanje Bošnjaka… Sve je to bilo, ali nije bio genocid. Kada je riječ o Srebrenici, medijski narativ je u potpunom skladu sa onim što govore Milorad Dodik i Aleksandar Vučić, uprkos tome što taj dio (nezavisnih) medija u Republici Srpskoj složno i oštro, na dnevnoj bazi kritikuje vlast SNSD-a i SNS-a…

I dok većina njihovih kolega u entitetu Republika Srpska dosljedno slijedi nametnutu političku matricu istorijskog revizionizma događaja iz 90-ih, novinari „federalnih medija“, kako ih vole nazivati u susjednom entitetu, ovih dana su euforično, gotovo navijački izvještavali o glasanju o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici u UN-u i procesu lobiranja za njeno usvajanje. No, od onoga što je trebalo biti velika moralna i diplomatska pobjeda probosanske politike za koju su zločinci – zločinci, žrtve – žrtve, a genocid – genocid, dokazan i potvrđen kroz presude suda u Haagu, ostao je samo gorak ukus. S jedne strane, činjenica da je Rezolucija izglasana svakako ima višestruki značaj, ali broj država koje su bile suzdržane ili glasale protiv Rezolucije bio je frapantno, iznenađujuće veliki.

Za Rezoluciju je glasalo 84 zemlje, 19 ih je bilo protiv, a 68 suzdržano. I dok je posrnuli heroj iz New Yorka Vučić, iako formalno poražen u UN-u, slavodobitno isticao da broj suzdržanih i onih koji su bili protiv jasno govori kako “nije uspio plan da Srbe proglase genocidnim narodom” (potpuno pogrešno, jer to nikome i nije bio plan), većina novinara i urednika “federalnih medija” odlučili su prosto ignorisati činjenicu da je Rezolucija izglasana “na jedvite jade”, i pored svih višemjesečnih teških diplomatskih napora, lobiranja naših političkih predstavnika i ministra Elmedina Konakovića koji je posljednja dva mjeseca živio više u avionu, nego na zemlji.

– 84 glasa za rezoluciju je malo. Malo je to glasova za veliki, najveći zločin, genocid. Devetnaest glasova protiv je mnogo, 68 država suzdržano, to je previše, 21 država nije glasala, također, previše. Od 193 zemlje 109 nije bilo “za” rezoluciju, 84 jeste. I kakav je to uspjeh?! Genocid u Srebrenici, kao i u Ruandi, traži konsenzus, jedan glas čitavoga svijeta – rekao je u svojoj emisiji proteklog vikenda urednik Face Televizije Senad Hadžifejzović, jedan od rijetkih sarajevskih novinara koji se usudio “dirnuti” u problem samog glasanja u UN-u.

Očekivano, Hadžifejzovićev komentar jučer su prenijeli gotovo svi mediji u Srbiji i Republici Srpskoj, sugerišući time da i Sarajevo, eto, ipak ima makar jednog objektivnog novinara. Oni koji ga prate sa područja Federacije, međutim, nisu krili svoje razočarenje ovakvim stavom poznatog novinara – kako se samo usuđuje tako relativizirati “istorijski uspjeh” bh. diplomatije u UN-u, zašto kaže da su 84 glasa malo, i za čije interese uopće radi taj Senad, odnosno “Nenad”, kako ga često posprdno nazivaju njegovi kritičari na internetu (jer ako se ne daj Bože zovete Nenad, to valjda automatski podrazumijeva da ste četnik).

ZABRANJENE TEME I OSUDE JAVNOSTI

Nema nikakve sumnje da će Senada, odnosno „Nenada“, njegov kritički osvrt na prebrojavanje glasova u UN-u skupo koštati po mjerilima sarajevske čaršije i medija koji su, za razliku od onih u RS-u čija je propagandna mašinerija jednostavno odlučila da poništi svu krvavu istoriju iz 90-ih, od opsade Sarajeva do genocida u Srebrenici, zapali u okvire drugačije vrste autocenzure u kojoj je zabranjeno propitivati, istraživati ili kritikovati bilo šta što se tiče perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu. Sjetićemo se kako je, recimo, prije par godina prošao Srđan Puhalo, nekada omiljeni kolumnista i sveprisutni analitičar u “federalnim medijima”, kada je ukazao na neslaganja u zvaničnim podacima institucija o broju ubijene djece u opkoljenom Sarajevu. Puhalo je nakon toga od “uglednog analitičara” za većinu sarajevskih medija postao persona non grata, onaj čije se ime ne spominje i koga se više ne zove da sa građanima podijeli svoje cijenjeno mišljenje o političkim aktuelnostima.

Izuzev prenošenja izjava Srđana Puhala i stavova roditelja ubijene djece Sarajeva, niti jedan medij u Sarajevu nije se ozbiljnije pozabavio pitanjem eventualne manipulacije brojem ratnih žrtava, baš kao što nijedan medij u Banjaluci nije zatražio objašnjenje ili pozvao na odgovornost institucije RS-a na čijim su se spiskovima prošle godine našla i imena jedanaestero djece koja su ubijena tokom opsade Sarajeva od strane Vojske RS.

Novinari iz Federacije i Republike Srpske svakodnevno se sreću na različitim događajima sa kojih izvještavaju, seminarima, konferencijama posvećenim istraživačkom novinarstvu, slobodi medija i novinarskim pravima. Razmjenjuju mišljenja, druže se, civilizirano uvažavaju stavove jedni drugih… Ali o nekim temama nikad ne razgovaraju. Poput Rezolucije o genocidu u Srebrenici koja je, kako nam je zorno pokazalo glasanje u Ujedinjenim nacijama, podijelila svijet. I važno je pitati zbog čega je to tako, zašto Rezolucija nije dobila mnogo veći broj glasova, kakvi su interesi prevladali i koliko je među „suzdržanima“ i državama koje uopće nisu glasale onih koji smatraju da se u Srebrenici nije desio genocid. Ako budemo ignorisali takva pitanja, mogli bismo za koju godinu doći do toga da narativ koji propagiraju Dodik i Vučić postane općeprihvaćena istina, bez obzira na sve rezolucije i haške presude…